17. 11. 26.
Jane Austen: Pride and Prejudice, naslovnica izdanja iz 1894. Ilustracija: Hugh Thomson

Što se čita? (1)

Start

Jeste li gledali Ponos i predrasude? Onaj film, holivudski, iz 2005.? Meni je super. Pogledao sam ga više puta, ne želim ni reći koliko. Što u društvu, što sâm – priznajem, više sâm, jer broj je puta koliko sam pogledao film veći od broja (voljnih) prijatelja koje imam. Ono kad pokisli Fitzwilliam Darcy priznaje Elizabeth Bennet da je voli, to vam mogu izrecitirati sve i da me probudite usred noći. A onda sam otkrio i da postoji BBC-eva miniserija iz 1995. Stalno nagovaram ljude da ju pogledaju (da, i ja sam jedan od onih koji drugima preporučuju serije). E, pa ta mi je serija jedno 73 puta bolja. Nakon nje više se nikad nisam vratio filmu. Nije to više to. Uvidio sam – što se moglo i očekivati – da u seriji postoje neki zapleti koji u filmu nedostaju. U filmu, recimo, baš se i ne vidi da je Elizabeth isprva zainteresirana za nevaljalca Georgea Wickhama. Zato rekoh sebi, čekaj malo – a da pročitam knjigu?  

Sjećam se, bio je meme onomad, da je netko objavio kratku recenziju knjige na nekoj društvenoj mreži, kazavši nešto poput: “Loše. Samo hrpa ljudi koji jedni drugima idu u goste. Ne preporučam”. I dabome, u knjizi si puno više idu u goste nego u seriji, a nekmoli u filmu.  Ali ispada da je baš to ono što mi treba. Posjeti, balovi, saloni, ljetnikovci, ladanja. Znakoviti, ali uvijeni razgovori i, kako kaže Austen, “rječiti pogledi”. Mnogo kondenzirane društvene dinamike u kićenim prostorijama i pejzažima s razglednice. Nema potrebe za nekim “novinskim” (da ne kažem “filmskim”) događajima: nitko u nikoga ne uperava pištolje, nema krađe dragulja, nema potjera automobilima. A opet se puno toga događa za stolom gdje ljudi naoko tek igraju vist (to mi je jednom došlo u križaljci, pod “kartaška igra slična bridžu”).

Znam, znam – ima tu i dosta problematičnih elemenata. Da izdvojim samo dva. Ženski likovi znaju stupati u brakove s 15–16 godina s muškarcima koji su od njih dobrano stariji (mislim pritom na Elizabethinu sestru Lydiju, koja se udaje za onog Wickhama, a on je, koliko se sjećam, barem u kasnim dvadesetima). Nadalje, ljudi se vjenčavaju svojim rođacima. To drugo možda se i može nekako opravdati. Kao prvo, radnja se odvija prije genetskih istraživanja. Nije se (tada i ondje) daleko putovalo eda bi se upoznao velik broj ljudi, niti su običaji (tada i ondje) bili takvi da bi bilo prizorno mnogo se družiti s neznancima drugog spola. A s rodbinom si bar znao na čemu si. Usto, tu je i čitava zavrzlama s nasljeđivanjem, odnosno činjenicom da (tada i ondje) kćeri nisu mogle naslijediti očevo imanje (kao ni supruge muževo). Pa su brakovi među rođacima bili jedan od načina da saloni i ladanja ostanu u obitelji. A ono prvo se, pak, može tek objasniti. Nije tu potrebno mnogo riječi: za sve je kriv patrijarhat (kao i za ono drugo, uostalom). Tada se još nije izvojevala pobjeda da žene s muškarcima u brak ulaze kao žene, a ne kao djevojčice. Danas one na Zapadu postaju vlasništvo svojih muževa nešto starije. No mora se reći da je Austen ipak (unekoliko) subverzivna za svoje vrijeme, što se očituje upravo u tom da glavni likovi nisu likovi, već likinje. I makar se glavno pitanje romana doima tričavo (“Hoće li ona na kraju završiti s njim?”), iza toga stoji pozamašna doza ženskog otpora i agentivnosti. 

Sve u svemu, knjiga mi se neobično svidjela. Pa sam uzeo tražiti nešto drugo od Austen, nešto slično. Posudih Pod tuđim utjecajem. I nije me razočaralo. I ondje glavna junakinja naposljetku pronađe ljubav, oduprijevši se tuđim utjecajima.  Jedino što mi je u slučaju tog romana bilo teško popratiti (budući da nisam prije čitanja gledao nikakve adaptacije) bili su svi pusti rodbinski odnosi i sva popratna imanja. Rodbinstvo i svojtstvo inače je dosta važno u Austeninim romanima, zato treba razumjeti i pohvatati sve termine koji opisuju tko je komu što. Čitao sam sve na hrvatskom, pa sam pritom i naučio neke nove (ili možda stare?) izraze poput “svak” i “pašanac”. Prije par dana kupio sam si roman Emma. Čujem da je to nešto različitije od dva koja sam dosad pročitao. Emma Woodhouse se, kažu, može okarakterizirati kao antijunakinja, sklona spletkarenju i podmetanjima. Nije, izgleda, moralna, razborita i empatična u mjeri Elizabeth Bennet ili Anne Elliot. Jedva čekam da prestanem odgađati i krenem s tim. Zasad sam pročitao samo prvu rečenicu, koja glasi: “Emmu Woodhouse, pristalu, umnu i bogatu djevojku, koja je imala udoban dom i vedru ćud, zapalo je ono ponajbolje u životu; navršila je skoro dvadeset i jednu godinu a da ju je rijetko kad snašla žalost ili jad”. Nekako mi se čini da se Emmi ne sprema dobro, ali da ću ipak uživati čitajući o tome – jer ne slutim, barem koliko u ovom času poznajem Jane Austen, da je ona Emmi priredila tragičan kraj.

I tu bi ovaj tekst lijepo završio, da me ne kopka još jedna “sitnica” – klasa. Rekao sam da ću spomenuti samo dva problema, ali ne mogu se suzdržati. Pa makar se sve ovo pretvorilo više u kritiku nego u pohvalu Austeninih djela.  “Balovi, saloni, ljetnikovci, ladanja”, velim ja. Sve je to divno i krasno, ali treba naglasiti da su to – neće vjerovati – odlike visokog, bogatog društva. Pitam se, kada kažem da je “baš to ono što mi treba”, izražavam li time možda svoju potrebu za klasnim turizmom. Znate, kada čitate/gledate Ponos i predrasude, sve vas navodi na to kako biste trebali žaliti sestre Bennet, jer one su, jadne, siromašne. Ali nisu. Itekako nisu. Obitelj Bennet, naime, ima služinčad. I mušku i žensku. Netko priprema njihove fijakere, hrani im i upreže konje, oblači ih i češlja prije balova (sestre, ne konje). Isto tako, ima jedan posebno iritantan dio u Pod tuđim utjecajem. Anne Elliot i kapetan Harville razgovaraju o razlikama između muškaraca i žena. Već sam dijelom zaboravio što je sve rečeno, ali jedno nisam: to kada Anne kaže da je s muškarcima ipak drukčije – jer oni moraju raditi, a žene ne moraju. Hej, Anne! Hej, Jane! Stanite malo! Pa vi govorite o bogatim ženama kao o svim ženama! Vi ste klasno obnevidjele! Ili sam što propustio? Je li to bila ironija, suptilna socioekonomska kritika? Ako jest, meni je promaklo. Pripazit ću na to s Emmom.

Previous Story

Svaka ptica svome jatu leti: nepotizam, networking i strukturalna nepravda

Go toTop