This post was originally published on January 9, 2026 by the Blog of the APA and has been republished with the permission of the APA Blog and the author. / Ovaj post izvorno je objavljen 9. 1. 2026. na Blog of the APA i tu je prenesen s dozvolom APA Bloga i autora.
Bi li me moja ljubav prema Picassu mogla učiniti boljim partnerom? Može li vrednovanje umjetničkih djela unaprijediti moju sposobnost za posvećivanje pažnje u ljubavnim odnosima? Filozofi umjetnosti dugo su bili skeptični prema tvrdnji da jednostavna interakcija s umjetničkim djelima može unaprijediti naš karakter. Mnogo je strastvenih ljubitelja umjetnosti koji nisu nimalo plemenitiji niti pravedniji od nas ostalih. Stoga, zašto smatrati da bi nas provođenje vremena u okružju umjetničkih djela moglo učiniti boljim ljubavnicima?
Iris Murdoch smatra da se način na koji se divimo umjetničkim djelima u značajnoj mjeri preklapa s načinom na koji se divimo onima koje volimo. Zapravo, Murdoch sugerira da ona vrsta pažnje koju dajemo umjetničkim djelima modelira vrstu pažnje koja je potrebna u našim ljubavnim odnosima. Kao što je poznato, za Murdoch, ljubav je vrsta percepcije: “strpljivo oko ljubavi”. Dobro voljeti nekoga zahtijeva vidjeti ga jasno: uklanjajući slojeve fantazija, projekcija i sebičnih narativa koje uobičajeno projiciramo na druge. Takve projekcije zamagljuju, umjesto da iluminiraju, stvarnost drugih ljudi. Pažnja se sastoji u tome da vidimo drugog jasnije, što zahtijeva ono što Murdoch naziva unselfing, a moglo bi se prevesti kao odricanje od opsjednutosti samim sobom. Unselfing uključuje ušutkavanje glasnih zahtjeva vlastitog ega tako da realnost izvan nas samih može jasnije biti predočena.
Estetsko uvažavanje je, prema Murdoch, primjer takvog unselfinga. Kada promatramo neku sliku, poput Cézannove Planine Sainte-Victoire, s istinskom pažnjom, naše čežnje i praktični interesi nestaju u pozadini. Murdoch smatra da nas detalji umjetničkih djela, poput pokoje mrljice boje ili kućice u podnožju brda, privlače i zadržavaju našu pažnju. Tada doživljavamo ušutkavanje našeg uobičajenog unutarnjeg brbljanja i osjećamo kako nas nešto privlači van, prema nečemu neovisnom o nama. Nema više praktičnih briga niti strepnji o samima sebi (Što ću za večeru? Kako da odgovorim na taj email?), samo usmjerenost na realnost drugačiju od naše. Ne želimo (ili bar ne bismo smjeli) posjedovati to umjetničko djelo i ne ocjenjujemo ga prema tome kako nam može biti korisno. Dobar estetski stav prepoznaje objekt kao “sam za sebe” i neovisan.
Tu je Murdoch inspirirana Kantom. Kant tvrdi da u sudovima o ljepoti “zadržavamo potpunu ravnodušnost” prema postojanju objekta koji prosuđujemo. To ne znači da smo apatični, već da naš užitak nije vezan uz naše potrebe. Naše je uživanje nezainteresirano utoliko koliko nije utemeljeno u našim partikularnim interesima. Murdoch misli da je to ispravan model i za pažnju u ljubavnim odnosima. Ljubav bi trebala biti zahvalna, a ne posesivna; trebala bi cijeniti voljenu osobu zbog nje same umjesto zbog neke potrebe ili praktičnog cilja.
Ako je estetska pažnja primjer ljubavne pažnje, ne bi li onda strastveni ljubitelji umjetnosti trebali biti i primjetno bolji partneri? Ne bismo li mi svi trebali ganjati filmske kritičare i kustose? Ako zbilja uključuju iste prakse i aktivnosti, onda bi bilo za očekivati da izvrsnost u jednoj domeni prati izvrsnost u drugoj, time ukazujući na jasnu vezu između rafiniranih estetskih senzibilnosti i sposobnosti za pažnju u ljubavi. Ako se pokaže da takva veza ne postoji, onda možda užitak u umjetnosti i ljubav uključuju različite vrste posvećivanja pažnje.
Ovaj prigovor promašuje Murdochinu poantu. Kako bismo vidjeli zašto, trebamo prvo uvidjeti kako nas Murdoch potiče da o ljubavi mislimo na nešto drugačiji način. Skloni smo misliti kako je ljubav aktivnost koja se konstantno odvija u pozadini naših svakodnevnih života. Možda tijekom dana ne mislim svjesno o tome koliko volim svoju obitelj, ali znam da je ta ljubav tu. Ne nestaje ako ih ne vidim na neko vrijeme ili ako mi pažnju odvraćaju druge stvari. Nastavljam voljeti, čak i kad toga nisam svjesna.
Ali, Murdoch nas potiče da ljubav tretiramo kao nešto ambicioznije i prisutnije. Viđena kao ideal, ljubav u Murdochinom smislu je krhka i čak povremena. To ne znači da ne volimo druge u razmacima između istinskog posvećivanja pažnje, nego radije da ih najbolje volimo kad ih zaista vidimo takvima kakvi jesu, pod njihovim vlastitim uvjetima. Dijelom je to tako krhko i povremeno zato što je nevjerojatno teško. Teško je ne samo ušutkati naše vlastite predrasude i preokupacije nego i biti istinski prijemčivim i otvorenim prema nečemu toliko različitom od nas. Ta vrsta aktivnosti ne može se neometano odvijati u pozadini naših svakodnevnih života. Zahtijeva trud, vježbu i koncentraciju. Većina nas, smatra Murdoch, voli nesavršeno većinu vremena.
Lesley Jamieson tu misao izražava u terminima potrebe za otvorenosti prema tuđoj ekscentričnosti. Drugi ljudi su drugačiji od nas i naš je instinkt osuđivati i moralizirati tu različitost kao “pogrešnu”. Ljubav uključuje biti znatiželjan prema toj različitosti, smatrati je uzbudljivom i nadahnjujućom. Ponovno, umjetnost je paradigmatski slučaj u kojem susrećemo nove svjetove koji nas uzbuđuju i nadahnjuju. Kako bismo mogli učinkovito cijeniti svijet koji je umjetnik stvorio, moramo prakticirati istu takvu otvorenost i toleranciju koja je od centralne važnosti u ljubavi. Naše strane ličnosti koje osuđuju, koje su neurotične, ili koje strepe, najveće su prijetnje tome. One su prave mete unselfinga.
Umjetnička djela pomažu nam u vježbanju te teške aktivnosti. Uvažavanje umjetnosti kultivira tolerantnost i otvorenost, istovremeno nas potičući da tražimo drugačije stvarnosti i uživamo u njima. Ali, nepostojanje primjetne veze između cijenjenja umjetnosti i uspjeha u međuljudskim odnosima ne bi nas trebalo iznenaditi. Uostalom, rad o kojem Murdoch govori je unutarnji, postupan i često nevidljiv. Trenutak istinske pažnje – prema Cézanneovom nebu ili suptilnim znakovima tjeskobe u partnerovom izrazu lica – značajan je čak i ako je neprimjetan vanjskom promatraču. Vidljivo ponašanje i posao što ga netko obavlja nisu uvijek dobri indikatori toga događa li se takva vrsta pažnje. Nema onda potrebe tragati za slobodnim filmskim kritičarem. Ali možda bismo trebali prepoznati da ljubav nije samo nešto što funkcionira po autopilotu; zahtijeva koncentraciju, trud i pažnju.
Prevela Martina Valković
