Jednom sam pročitala misao jednog glazbenog kritičara da najviše vjeruje bendovima koji iza sebe imaju nekoliko desetljeća rada. Samo vrijeme, tvrdio je, može pokazati je li riječ o prolaznom uspjehu ili o glazbi koja doista ima snagu trajati. Ta mi se tvrdnja uvijek činila pomalo pretencioznom, ali istodobno i neobično istinitom. Ne samo kada je riječ o glazbi.
Ipak, svaka glazba jednom počinje. I najveći su bendovi nekoć bili nepoznati, baš kao što će mnogi današnji izvođači tek pokazati mogu li izdržati taj najstroži ispit.
Zato u ovoj rubrici nema pravila. Neki predlažu izvođače koji su desetljećima na sceni, drugi one koji su se pojavili tek jučer. Neki su općepoznati, drugi sasvim usputni pronalasci. Ne povezuje ih ni žanr ni generacija, nego nešto puno jednostavnije – činjenica da smo u njima čuli nešto što nam se učinilo vrijednim podijeliti.
Nedavno položen vozački, bluetooth ali i (još uvijek) CD-player i iznenađujuće impresivni zvučnici VW Pola iz 2016. godine podržavajući su čimbenici moje ljubavi prema glazbi u posljednje vrijeme. Slijede tri albuma koji su u stalnoj rotaciji.
Gary Moore: After Hours (1992)
Oduvijek sam bila obožavateljica električne gitare i virtuoznih gitarista. Od blues balada do energičnih rock pjesama, ovaj album je za svakoga koga solaže pogađaju u miokard. Ostavljam ovdje jednu od meni najdražih pjesama s albuma Only Fool in Town.
Audioslave: Audioslave (2002)
Tko ne zna za Audioslave, neka se školuje. Supergrupa sačinjena od bivših članova Rage Against the Machinea na instrumentima i Chris Cornella (spokoj mu duši) na mikrofonu. Iako su izdali samo tri albuma ranih 2000tih, neizostavni su dio hard rock povijesti. Album započinje snažno s hitovima “Cochise”, “Show Me How to Live” i “Gasoline” koji su postali neke od njihovih najprepoznatljivijih pjesama.
Avenged Sevenfold: Avenged Sevenfold (2007)
Koliko god godina imala, čini se da ću uvijek gajiti simpatije prema (pomalo adolescentskom) metalu. Ovaj bend je obilježio moje srednjoškolske dane i uvijek će mi biti srcu dragi. Jedan od bendova koji su me potakli na sviranje gitare. Izvrstan album na kojem svaka pjesma “kida” i “fast-forward” gumbić na cd-playeru ne treba uopće dirati.
