Kratak osvrt na knjigu Institutional Epistemology and Extreme Inequality
U filozofskom radu posebni je užitak prilika napisati knjigu – taj duži format omogućava detaljniju razradu sistematične teorije nego što to dopušta format znanstvenog članka, primarno zbog ograničenja broja riječi, ali i zbog obveze užeg fokusa na specifično pitanje. U nedavno izdanoj knjizi Institutional Epistemology and Extreme Inequality: Knowledge and Governance in a Non-ideal World (Lexington Books / Rowman and Littlefield) imao sam tako priliku pružiti elaboraciju fundamentalnog obrata u filozofiji znanja i spoznaje koji nazivamo “institucijska epistemologija”, prikazavši njezin razvoj od korijena u radovima Friedricha Hayeka, Johna Deweya i Wilfrida Sellarsa do sazrijevanja u istraživanjima podjele kognitivnog rada i široj formalnoj epistemologiji potrage u složenim sustavima, epistemičkom institucionalizmu (posebice vezanom uz rad Elinor Ostrom), novom naturalizmu, društvenoj kritičkoj epistemologiji i novoj teoriji različitosti Geralda Gausa, Freda D’Agostina, Hélène Landemore i drugih. Uz to, imao sam priliku predložiti analitički okvir koji može integrirati sve te razne struje istraživanja i škole mišljenja, a neka ključna neslaganja pomiriti (uz kvalifikacije), u svrhu razvoja ujedinjene teorije institucijske epistemologije. Posljednje, ali najbitnije, sve mi je to poslužilo kao prošireni argument za tezu da je ustavna i institucionalna zaštita od ekstremnih nejednakosti jedan od temeljnih uvjeta epistemičke pouzdanosti institucijskih sustava. Dok je mnogo toga napisano o političkim i moralnim pitanjima vezanima uz ekstremne nejednakosti, cilj knjige je pristupiti im iz isključivo epistemološke perspektive.
U ovom kratkom osvrtu, međutim, zanemarit ću većinu tema, teorija i argumentacija obrađenih u knjizi i fokusirat ću se samo na vrlo grubu skicu centralnog argumenta. Napomenuo bih da je taj argument u knjizi značajno drugačiji, detaljniji i razrađeniji – ovdje ću skicirati samo osnovnu nit koja, nadam se, otprilike dotiče neke glavne uvide na kojima je argument građen.
Philip Kitcher 1990. objavljuje tekst pod nazivom “Podjela kognitivnog rada” u kojem, mnogo detaljnije nego što ću ja ovdje to prepričati, pokazuje sljedeće. Zamislimo da je znanstvena zajednica jedna grupa ljudi koja mora riješiti određeni problem za koji nitko u toj zajednici još uvijek nema rješenje. Pod kojim uvjetima ta grupa ima veću šansu riješiti taj problem? Idealna individualistička epistemologija nalaže nam da bi sve pojedinke u toj grupi trebale voljeti istinu i biti “racionalne”, bar u minimalnom smislu – trebale bi se kladiti na onu teoriju koja se u tom trenutku čini kao da ima najviše šanse biti ispravna. Međutim, što ako ta teorija ipak nije ispravna? U tom se slučaju cijela grupa nastavlja kladiti isključivo na pogrešnu teoriju, posljedično zaglavljujući u neznanju. Umjesto toga, Kitcher pokazuje, kolektivno je racionalnije da se dio grupe kladi na alternativnu, naočigled inferiornu i suvišnu teoriju. Pojedince koji sačinjavaju taj dio grupe možemo prepoznati isključivo kao nositelje nekakve individualne epistemičke mane jer se klade protiv teorije koja ima najviše šanse biti ispravna. Kolektivna racionalnost, ili općenitije epistemička vrlina, stoga nije rezultat skupa individualnih epistemičkih vrlina.
Jedan od suvremenih naziva za to otkriće je “teza neovisnosti”. S Kitcherovim tekstom započinje istraživački program u epistemologiji koji nazivamo studijama “podjele kognitivnog rada”. Jedna od ključnih inovacija tog istraživačkog programa je upotreba agentskih modela – računalnih simulacija, originalno korištenih u biologiji i ekonomiji, koje omogućavaju da modeliramo skupine pojedinaca s određenim karakteristikama, vođene određenim pravilima i suočene s određenim problemom te da, kroz iteracije njihovih pokušaja rješavanja tog problema, istražimo koja im kognitivna oruđa i strukture interakcija omogućavaju da taj problem riješe. Do danas, više od tri desetljeća poslije Kitcherovog teksta, obilje različitih modela pokazuje (među ostalim uvidima) da, ako je problem koji skupina treba riješiti složen i težak, jedino skupine agenata koji slijede različita pravila imaju šanse riješiti ga. Skupine “najboljih” agenata – agenata koji isključivo slijede trenutno najbolju teoriju, ili isključivo iskazuju najviše epistemičke vrline (primjerice, racionalni su, otvorenog uma i slično) – ne uspijevaju pouzdano riješiti problem.
Drugim riječima, različitost je minimalni uvjet pouzdanog napretka u potrazi za znanjem.
Prije razvoja formalnih metoda (kao i empirijskih istraživanja koja taj uvid podupiru), različite formulacije tog otkrića nalazimo kod niza filozofa i filozofkinja posvećenih pitanjima društvene organizacije potrage za znanjem, kako u kontekstu oblikovanja političkih sustava, tako i u kontekstu oblikovanja znanstvenih sustava. Taj je uvid temelj onoga što danas zovemo “institucijska epistemologija”, a čije centralno pitanje glasi: kako kognitivno ograničeni pojedinci vođeni pravilima u potrazi za znanjem mogu riješiti složene i teške probleme u neidealnom, dinamičnom i nepredvidljivom svijetu? Unatoč nizu neslaganja, koja u knjizi težim donekle pomiriti i usustaviti u ujedinjenu teoriju institucijske epistemologije, svi institucijski epistemolozi slažu se po pitanju pouzdanosti pluralizma – to jest, po pitanju gore navedene teze da je različitost minimalni uvjet napretka u potrazi za znanjem.
Neslaganja u institucijskoj epistemologiji razvijaju se vezano uz detaljnija pitanja, poput primjerice pitanja na koje načine i kojim institucijama najbolje štitimo i utiliziramo različitost. Jedna strana – koju nazivamo demokratima (ili, u zadnje mi se vrijeme čini sretnije, deliberativistima) – smatra da je proces javne rasprave pod pluralizmom ključna institucija za pouzdano korištenje različitosti u svrhe pronalaska znanja. Druga strana – koju nazivamo liberalima (ili, kako također u zadnje vrijeme smatram sretnijim, evolucionistima) – smatra da javna rasprava uništava epistemičke moći pluralizma i umjesto toga tvrdi da je jedini pouzdani sustav onaj koji prioritizira ustavne slobode i omogućava paralelnu potragu i natjecanje između različitih pravila potrage za znanjem.
Jedna od centralnih teza u mojoj knjizi je da obje te strane moraju prihvatiti da je zaštita od ekstremnih ekonomskih nejednakosti minimalan uvjet epistemičke pouzdanosti institucijskog sustava zato što je minimalan uvjet zaštite pluralizma. Ta je tvrdnja posebno značajna za epistemičke liberale, koji su tradicionalno skeptični prema redistributivnim politikama – međutim, moj je cilj u knjizi pokazati da ih sami temelji njihove teorije obvezuju na zaštitu od ekstremnih nejednakosti. Naime, siromaštvo i ekstremno privatno bogatstvo smanjuju i uništavaju pluralizam – a svi institucionalisti, ali upravo liberali najradikalnije, zagovaraju tezu da je pluralizam prioritetni minimalni uvjet pouzdanosti u potrazi za znanjem.
Siromaštvo onemogućava ljudima da slijede svoja vjerovanja i pravila i izbacuje ih iz svih kolektivnih epistemičkih procesa populacije – siromaštvo onemogućava sudjelovanje u političkim raspravama (a kamoli natjecanje za političke pozicije), znanosti i tržištu. Umjesto toga, siromašni su osuđeni na podčinjenost tuđim vjerovanjima i pravilima, kako u političkom tako i u ekonomskom smislu. Drugim riječima, siromaštvo možemo gledati kao epistemički odljev – gubljenje i uništavanje različitosti koja bi se ostvarila kada bi oni koji su sada siromašni bili slobodni.
Ekstremno privatno bogatstvo, s druge strane, vrši dominaciju nad populacijom, te time vrši epistemičko zarobljavanje – vjerovanja i pravila koje ekstremno bogati favoriziraju oblikuju prostor mogućnosti svima ostalima, time uništavajući različitost. Ključno je ovdje razumjeti da koncept dominacije ne zahtijeva da onaj tko dominira radi nešto pogrešno, već da sloboda onoga nad kojim se vrši dominacija ovisi o hiru onoga tko dominira. Bogati mogu upravljati politikom jer svojom ekonomskom moći mogu upravljati izborom predstavnika i javnih politika te mogu upravljati javnom deliberacijom i medijima. Drugim riječima, svaki sustav u kojem postoji ekstremno bogatstvo je plutokracija – bilo kakve politike izolacije utjecaja novaca na političke procese su dobrodošle, ali od vrlo ograničene koristi. Paralelno, koncentrirano ekstremno bogatstvo efektivno tržište pretvara u centralizirani ekonomski sustav, brišući time sve epistemičke prednosti kompeticije te, dodatno, izvršavajući dominaciju nad tržištem rada i posljedično nad životima radnika (time također uništavajući različitost putem uništavanja slobode).
Stoga, dok siromaštvo uništava različitost odljevom različitih strategija u potrazi za znanjem, ekstremno bogatstvo je uništava zarobljavanjem potrage za znanjem strategijama dominantne manjine.
Dok određeni tipovi nejednakosti mogu postojati u pouzdanim slobodnim pluralističkim sustavima, već sama prisutnost ekstremnih nejednakosti čini sustav nepouzdanim kad je riječ o potrazi za znanjem. Također, vrijedi napomenuti da je zaštita od ekstremnih nejednakosti kompatibilna s drugim obvezama institucijske epistemologije – specifično, ne zahtijeva nikakvu plansku ekonomiju prema nekoj sveobuhvatnoj doktrini (što bi direktno uništavalo prioritet pluralizma), već isključivo ograničenja gornje i doljnje granice ekonomskih pozicija, primarno u svrhu ostvarivanja stvarnog sustava slobode.
Sustavi u kojima su dopuštene ekstremne nejednakosti mogu imati sreće, i doista, mogli bismo reći da smo kao vrsta imali dosta sreće u potrazi za znanjem – ali u epistemologiji nas zanima pouzdanost, a ne sreća. Zaštita slobode od siromaštva i ograničavanja privatnog bogatstva (putem 100% poreza nakon određene granice) su među minimalnim uvjetima (uz, primjerice, ustavne slobode) da imamo ikakve šanse pouzdano rješavati složene i teške probleme i, općenito, napredovati u potrazi za znanjem. Dok zaštitu od ekstremnih nejednakosti možemo argumentirati na razini političke ili moralne filozofije, ključni doprinos ove knjige je, kao što sam ranije napomenuo, u tome što razvija isključivo epistemološki argument za tu zaštitu. Ekstremne nejednakosti uništavaju naše kolektivne i individualne šanse za spoznaju.
