U svojoj sad već šest i pol desetljeća dugoj filozofskoj karijeri (prva dva članka objavio je 1959. godine) Thomas Nagel obradio je iznimno velik broj tema: od problema svijesti, smisla života, smrti, temeljnih pitanja političke filozofije i etike do pitanja dosega i ograničenja znanosti, osobito teorije evolucije, u razumijevanju svijeta i čovjeka. Nemali broj njegovih njegovih spisa danas uživa status klasika, primjerice “Death” (1970), “The Absurd” (1971), “What Is It Like to Be a Bat?” (1974), “Moral Luck” (1976) “Panpsychism” (1979), The View From Nowhere (1986) itd., dok su neki, poput Mind and Cosmos: Why the Materialist Neo-Darwinian Conception of Nature Is Almost Certainly False (2012), izazvali žustre reakcije i izvan uže filozofskih krugova.
Njegova posljednja knjiga, Analytic Philosophy and Human Life (objavljena otprilike u isto vrijeme kad i Moral Feelings, Moral Reality, and Moral Progress), najvećim se dijelom sastoji od recenzija. Nagel piše o knjigama, između ostalih, Petera Singera, Christine Korsgaard, R. Jay Wallacea, Thomasa Scanlona, Daniela Kahnemana, Jonathana Haidta, Kwame Anthony Appiaha, Alvina Plantinge, Daniela Dennetta itd. Tu je i nekoliko nekrologa (posvećenih, između ostalih, Johnu Rawlsu, Bernardu Williamsu, Donaldu Davidsonu itd.), osvrt na lik i djelo Johna Searlea, kao i Nagelov sažetak dviju vlastitih knjiga, Mind and Cosmos i (u suautorstvu s Liamom Murphyjem) The Myth of Ownership: Taxes and Justice.
Svemu tome prethodi iznimno zanimljivo i korisno uvodno poglavlje, “Analytic Philosophy and Human Life”, svojevrstan filozofski autoportret, u kojemu Nagel kratko opisuje svoj filozofski razvoj i glavne preokupacije. Zanimljivo je doznati, primjerice, da se obrazovao u tradicijama koje u svojem radu uopće nije slijedio. Najprije je studirao na Cornellu, u doba kada je na tom sveučilištu glavnu filozofsku paradigmu predstavljao Ludwig Wittgenstein, potom je otišao u Oxford, gdje je cvjetala filozofija običnog jezika predvođena J. L. Austinom, a studij je dovršio na Harvardu, gdje se susreo sa sustavnijim logičkim pristupom jeziku kakva je razvijao W. V. Quine. No Nagel se nije osobito bavio ni filozofijom jezika ni logikom, a niti je smatrao da u jeziku treba tražiti ključ za razumijevanje filozofskih problema. Ipak, tradicije u kojima se obrazovao oblikovale su, kako kaže, njegovo intelektualno okruženje, koje je bilo “veoma različito od okruženja kontinentalne filozofije toga razdoblja, s njezinim snažnim elementima marksizma, egzistencijalizma i fenomenologije. Po mome temperamentu, na neki prikriven način, privlačili su me određeni aspekti tih kontinentalnih pravaca – egalitarni utopizam Marxa, osjećaj apsurda egzistencijalistā i neizbježnost subjektivnog gledišta fenomenologije. No te sam interese slijedio unutar analitičkog okvira” (2).
Kad bismo pokušali izdvojiti neke opće karakteristike Nagelova filozofskog nazora, mislim da bismo u prvom redu trebali uputiti na dvije stvari. Prva je njegov oprezan i suptilan antiscijentizam. Pretežit dio suvremene analitičke filozofije sklon je nekoj inačici scijentizma, uvjerenja da prirodna znanost ne samo da je mjerodavna za odgovore na ključna pitanja o čovjeku i svijetu nego da ona i određuje koja je pitanja uopće smisleno postavljati. Nagel je uvjeren da je takav stav duboko pogrešan. Prirodna znanost kako se razvila od 17. stoljeća do danas ne može na zadovoljavajući način objasniti ljudski um. Ona je od svojeg početka bila zamišljena kao objašnjenje sasvim drukčije vrste fenomena: ona je od početka iz fizičkog svijeta isključila kao moguće predmete razmatranja sve mentalne entitete, kao što su svijest, um, namjera, svrha itd. Za razumijevanje tih fenomena, smatra Nagel, potreban nam je sasvim drukčiji pristup, koji priznaje njihovu nesvodivost na funkcioniranje središnjeg živčanog sustava. U krajnjoj liniji, potrebna nam je drukčija znanost. Dobru podlogu za razumijevanje Nagelovih stavova čitatelj ove knjige može naći u spomenutu sažetku Mind and Cosmos, kao i u recenziji Dennettove knjige From Bacteria to Bach and Back: The Evolution of Minds.
Drugo važno obilježje Nagelove filozofije jest njegov uvid da postoji određena vrsta napetosti između subjektivnog i objektivnog pogleda na svijet – između gledišta pojedinca i transcendentnog “pogleda niodakle”. Ta je napetost izvor središnjih filozofskih problema u metafizici, epistemologiji i etici. Primjerice, u etici se ona javlja u sljedećem obliku. S jedne strane, kada zauzimamo objektivno stajalište, tada onu vrijednost koju pridajemo vlastitu životu moramo pridati svačijemu, “jer s objektivnog stajališta svatko drugi onoliko je ‘ja’ koliko sam to i ja” (6). S druge strane, međutim, to objektivno stajalište ne može zamijeniti subjektivno jer su životi, iskustva, projekti itd. svakog od nas različiti. Ta dva stajališta treba nekako integrirati. Nagel odbacuje utilitaristički oblik integracije, u kojemu se subjektivno stajalište podređuje objektivnomu, i skloniji je određenoj inačici kantovskog pristupa, u kojemu objektivni aspekt ima regulativnu ulogu zadržavajući autoritet subjektivnoga. Nekoliko recenzija u ovoj knjizi pokazuju što Nagel prigovara utilitarizmu, kako razumije kantovski pristup moralu te kako se napetost između objektivnog i subjektivnog pogleda očituje u drugim područjima filozofije.
Tekstovi sakupljeni u ovoj knjizi nisu izvorno objavljeni u filozofskim časopisima, nego u publikacijama kao što su The New York Review of Books, Times Literary Supplement, London Review of Books, New Republic itd. Dakle, prvenstveno su namijenjeni izvanfilozofskoj publici. Način na koji se Nagel obraća toj publici primjer je onoga čemu bi filozofi trebali težiti kada govore široj javnosti. Svaki je tekst savršeno jasan: svaki inteligentan čitatelj, koje god struke bio, shvatit će o čemu je u njemu riječ, zašto je to važno i kako se o tomu može razmišljati. Ova knjiga potvrđuje Nagelovu sposobnost da precizno i suptilno a istodobno krajnje razumljivo razmatra složene filozofske probleme.
