This post was originally published on July 9, 2026 by the Blog of APA and has been republished with the permission of the APA Blog and the author. / Ovaj post izvorno je objavljen 9. 7. 2026. na Blog of the APA i tu je prenesen s dozvolom APA Bloga i autora.
“Networking, networking, networking” je savjet koji se daje mnogima koji su u potrazi za poslom i to s dobrim razlogom. Smatra se, na primjer, da preko 60% poslova nikada nije ni oglašeno nego umjesto toga postoji unutar onoga što se eufemistički naziva “skriveno tržište rada”. Uz to, mnogi su sociolozi primijetili ključnu ulogu koju socijalne konekcije igraju u nalaženju posla, dok neki procjenjuju da se više od polovice svih poslova u SAD-u dobiva preko obitelji i prijatelja. Kada malo bolje razmisle, mnogi će pojedinci prepoznati da su mnoge od njihovih vlastitih ekonomskih prilika proistekle iz društvenih mreža kojih su dio, dok je možda podjednak broj nas barem jednom bio spriječen u napredovanju zbog manjka veza, neformalnog pokroviteljstva i one vrste društvenog kapitala koji se može konvertirati u zaposlenje, prihod i bogatstvo.
Jedan značajan i često osporavan mehanizam putem kojega se mogućnosti vezane uz nečije društvene konekcije mogu tako konvertirati jest nepotizam. Kao što sam argumentirao drugdje, nepotističko djelovanje pojedinaca najbolje se može razumjeti kao sudjelovanje u praksi koja uključuje distribuiranje poslova ili obrazovnih prilika ljudima unutar njihove društvene mreže, gdje te društvene konekcije pozitivno utječu na odluku o kojoj je riječ. Iako je filozofski diskurs većinom zanemario problem nepotizma, najuvjerljiviji se prigovori protiv njega, po mom mišljenju, usredotočuju na nepravednost takvih praksi, bilo da korumpiraju specifične institucije bilo da potkopavaju ekonomsku efikasnost. U ovom članku, međutim, želim svratiti pažnju na jednu drugu specifičnu posljedicu nepotističkih praksi: naime, na to kako će one vjerojatno pogoršati šire obrasce nejednakosti između društveno istaknutih grupa. Drugim riječima, kad postoje nejednakosti između pojedinaca na osnovi roda, rase, religije, klase ili seksualne orijentacije, nepotizam donosi rizik održavanja i pogoršavanja tih nejednakosti.
Kako bismo uvidjeli zašto, razmotrimo kako se društvene mreže same po sebi formiraju i za koje je ljude vjerojatno da će u njima sudjelovati. Sociolozi su već davno primijetili kako su ljudi skloni graditi prijateljstva, profesionalne odnose i zajednice s ljudima koji su im slični u društvenom smislu. Uistinu, obrazovanje, klasa, rasa, religija, geografija, rod i seksualna orijentacija imaju značajan utjecaj na tipove društvenih mreža kojih smo dio. Ta se tendencija često naziva homofilijom i sažeto je se može svesti u izreku “svaka ptica svome jatu leti”. Kad tu činjenicu o društvenim mrežama uzmemo skupa s nepotističkim oblicima distribucije mogućnosti, dolazimo do dubljeg problema. Ako su dobre prilike često distribuirane putem društvenih veza i ako su same te veze formirane društveno istaknutim obrascima asocijacije, onda nepotizam riskira s vremenom pogoršati nejednakost između grupa. Pogodnosti se ne akumuliraju samo za pojedince nego se i gomilaju na intersekciji njihovih društvenih mreža, rase, roda, klase i tako dalje.
Poanta nije samo da privilegirane obitelji pomažu svojim privilegiranim članovima. Nepotistički oblici selekcije mogu transformirati postojeće društvene nejednakosti u samoodržavajuće mehanizme ekskluzije. Gdje je nepotizam raširen, pristup privilegiranim pozicijama sve više ovisi o pristupu uskim i često homogenim krugovima. Kao rezultat toga, onima koji su isključeni iz tih mreža mogu se uskratiti prilike puno prije nego što se otvori bilo kakav formalni natječaj. Čak i kada je nepotistički odabran kandidat dovoljno kompetentan ili gdje nikakvo očito proceduralno pravilo nije prekršeno, šire posljedice pretvaranja privilegija koje proistječu iz društvenih konekcija u socioekonomske mogućnosti i dalje mogu biti nepoželjne. Kumulativni efekt takvih praksi dodatno pogoršava vezu između nečije društvene pozadine i životnih šansi na način koji potkopava i pravednu distribuciju mogućnosti i ravnopravnost individua unutar grupa kojima pripadaju.
Jedan korisni okvir unutar kojega se ti uvidi mogu precizirati bazira se na pojmu “uskog grla” filozofa Josepha Fishkina: radi se o onim kritičnim raskrižjima u obrazovnom i profesionalnom životu kroz koja pojedinci moraju proći kako bi imali pristup širem rasponu privilegiranih pozicija. Problem s uskim grlima je u tome što koncentriraju prilike i dodatno pojačavaju efekte prethodne nejednakosti. Kada jedan jedini uski prolaz određuje pristup širokom rasponu dobara, oni koji dospiju do tog prolaza već su privilegirani i imaju iznadprosječnu vjerojatnost proći kroz njega. Fishkinova teorija se može proširiti i na neformalne društvene strukture kroz koje se pristup tim prolazima posreduje.
Nepotizam, prema tome gledištu, istovremeno iskorištava i pojačava efekt onoga što nazivam društvenim uskim grlima: onih uskih i ekskluzivnih društvenih krugova kojima pojedinci moraju pristupiti kako bi dobili određene pozicije. Zato što su pojedinci skloni sklapati bliske odnose s drugima sa sličnim obrazovnim, klasnim, etičkim, religioznim i rodnim karakteristikama, ti krugovi često reproduciraju postojeće hijerarhije i nude malo ulaznih točki za autsajdere. Kao takav, nepotizam ne samo da s vremenom gomila privilegije rezervirane za specifične pojedince nego i produbljuje nejednakosti između društveno istaknutih grupa tako što podržava obrasce neformalne ekskluzije koji operiraju većinom ispod površine javnosti. Za razliku od pravila vezanih uz pristup na sveučilišta ili formalnih kriterija u zapošljavanju, nitko ne objavljuje svoju namjeru da privilegira one unutar svog kruga. Ekskluzija se jednostavno dogodi, potiho ali konzistentno, kao strukturalni nusprodukt praksi koje se onima koji u njima sudjeluju često čine prirodnim – čak i moralnim – iskazima lojalnosti i brige.
Vrijedi zastati na trenutak kako bismo preduhitrili jedan mogući nesporazum. U svjetlu većine onoga što sam do sada rekao, netko bi mogao doći u iskušenje opisati te fenomene kao oblike neizravne diskriminacije: s obzirom na dane homofilijske društvene tendencije, nepotizam je za osudu na isti način na koji to može biti zahtjev za minimalnu potrebnu visinu kada disproporcionalno isključuje žene iz određenih uloga. Ali opisati nepotizam kao vrstu nepravedne diskriminacije bi, po mom mišljenju, bilo pogrešno. U paradigmatskim slučajevima neizravne diskriminacije, naizgled neutralni kriterij primjenjuje se uniformno, dok se kasnije pokaže kako disproporcionalno tereti članove zaštićene grupe. Nepotizam, nasuprot tome, privilegira specifične odnose, i bilo koji disparitet na razini grupe derivat je pozadinskih struktura, umjesto da konstituira sam kriterij selekcije. Prigovor nepotizmu u homofilijskim društvenim okruženjima koji su označeni pozadinskom nejednakošću nije, strogo govoreći, to što diskriminira na način koji bi trebao aktivirati antidiskriminacijske zakone ili norme. Nepotizam strukturalno ukorjenjuje nejednakosti na način koji je tipično nevidljiv, rijetko problematiziran i često previđen u javnim raspravama o pravednosti.
Što bi, u tom slučaju, trebao biti odgovor nepotizmu? Prethodna dijagnoza ukazuje na barem tri moguća smjera u kojima možemo ići, svaki od kojih ima i istinske prednosti i istinske poteškoće.
Prvi odgovor kreće od razmatranja bi li pojedince trebalo držati odgovornima za participaciju u takvim praksama. Ovdje je važno razlikovati između individualnih i institucionalnih dužnosti pravednosti. U društvima poput naših, može nam se činiti uvjerljivim da pravda od pojedinaca zahtijeva određeno ponašanje (u ovom slučaju, da ne sudjeluju u nepotizmu) ali i da istodobno treba odbaciti gledište da bi država bila opravdana prisilno zabraniti nepotizam neovisno o instituciji u kojoj se događa. U suštini, pravna prisila nije uvijek ispravan odgovor. Moralno neopravdan čin slobode ne opravdava automatski prisilni odgovor, i postoje dobri razlozi biti opreznima kada se radi o širenju pravnih zabrana u domene gdje bi njihova primjena zahtijevala intenzivan nadzor odluka o zapošljavanju kao i osobnih odnosa.
Ali odsutnost pravnog lijeka ne znači odsutnost moralnog. Kad joj se ispravno pristupa, moralna kritika može angažirati pojedince kao autore vlastitih praksi, prezentirajući im razloge koje trebaju prepoznati i prema kojima trebaju djelovati, umjesto da im se jednostavno nameću troškovi dizajnirani kako bi prisilili na pokoravanje, a koji mogu naštetiti mogućnosti pojedinaca da sami kroje relacijske ili okupacijske dimenzije svojih života. Kritizirati nekoga za sudjelovanje u nepotizmu koji će vjerojatno rezultirati u produbljivanju strukturalne ekskluzije ne treba značiti zahtijevati da posve žrtvuju svoje odnose ili lojalnosti. Zahtjev je da oni koji sudjeluju u nepotizmu uzmu za ozbiljno relativne interese onih na koje njihovi izbori utječu i revidiraju svoje prakse u skladu s time, onda kada postoje razumne alternative.
Drugi se smjer tiče onoga kako govorimo o samom networkingu. Gotovo pa univerzalan savjet da “networkamo” tretira preobrazbu društvenih veza u profesionalne mogućnosti ne samo kao prihvatljive već i kao vrstu društvene i ekonomske inteligencije. No ako je gornji argument ispravan, onda ohrabrivati ljude da maksimiziraju profesionalne povrate (professional returns) na društveno homogene mreže u kontekstima koje je već oblikovala nejednakost znači ohrabrivati perpetuiranje strukturalne nepravde drugim sredstvima. Dio onoga što egalitaran odgovor na ovaj problem zahtijeva jest promjena normi i očekivanja kojima se pojedinci koriste kada deliberiraju o selekciji ili društvenoj inkluziji i kroz koja svoje odabire opravdavaju drugima. Ovdje se ne radi samo o uvjeravanju pojedinaca da je nepotizam moralno zabrinjavajući – mnogi već osjećaju da nešto nije u redu. Na fundamentalnijoj razini radi se o promjeni onoga što ljudi misle da drugi očekuju i odobravaju. Zašto bi, uostalom, neki bili motivirani suzdržati se od participiranja u tim praksama i dovesti se u relativno nepovoljnu situaciju u usporedbi s onima koji podržavaju iskorištavanje veza i profitiraju od toga? Društvene norme koje su često ugrađene u skripte po kojima djelujemo i koje uzimamo zdravo za gotovo mogu učiniti da se pribjegavanje vlastitoj mreži doima prirodnim ili zadanim načinom selekcije. Iskorjenjivanje takvih pretpostavki zahtjeva deliberaciju, publicitet te postupnu reviziju običaja opravdavanja. To se može postići, primjerice, putem profesionalnih tijela čija je zadaća javno raspravljati o etici nepotizma, medijskih kampanja, veće proceduralne transparentnosti ili (možda nešto manje plauzibilno) putem ekonomskih poticaja. S obzirom na to da takav odgovor zahtijeva promjenu normativnih i empirijskih očekivanja putem promjene normi, moramo, ipak, i dalje biti oprezni što se tiče prisilnih vrsta društvenog pritiska koje mogu rezultirati u negativnim posljedicama poput onih vezanih uz formalnu zabranu.
Treći odgovor uključuje strukturalnu reformu: kreiranje mogućnosti za povezivanje preko granica različitih grupa, u školama, na sveučilištima, radnim mjestima i u društvenim institucijama, s ciljem remećenja homofilijskih obrazaca koji čine nepotizam toliko jakim. To je u principu najsustavniji odgovor i mogao bi uključivati mentorske sheme koje spajaju ljude neovisno o društvenim podjelama, osmišljavanje javnih događaja ili prostora kojima je cilj integracija ili određene oblike afirmativne akcije. Ali zahtijeva i određeni skepticizam: jednostavno stvoriti integrativne prostore ne garantira formiranje značajnih društvenih konekcija, pogotovo ne onih koje bi nosile istu težinu poput onih unutar davno utemeljenih, homogenih mreža. Integracija može reducirati segregaciju koja čini nepotizam isključujućim, ali ne mijenja sama po sebi temeljnu tendenciju da favoriziramo one koji su nam društveno bliski. Strukturalna reforma ove vrste dugoročni je projekt čiji uspjeh vjerojatno ovisi o tome hoće li pojedinci internalizirati relevantne dispozicije i norme.
Ono što nijedan od tih pristupa ne rješava u potpunosti jest dublja tenzija u središtu ovog problema: za razliku od rasizma ili seksizma u zapošljavanju, nepotizam nije uvijek nedopustiv, čak ni u svim onim situacijama kada bismo se nad njime trebali zamisliti. U malim obiteljskim poduzećima ili sličnim zajedničkim pothvatima, ta u suštini ista praksa – kanaliziranje prilika prema onima iz vlastitog društvenog kruga – može reflektirati nešto moralno legitimno o tome kako se odnosimo prema ljudima o kojima brinemo i projektima koje želimo stvarati s njima. Specifični problem na koji sam ovdje želio privući pažnju nije relacijski favoritizam kao takav, nego ono što se događa kada ga se prakticira na velikoj skali, u kontekstima oblikovanima homofilijom i već postojećom nejednakosti, gdje je kumulativni efekt reprodukcija socijalne stratifikacije kroz obične, svakodnevne činove srodstva, lojalnosti i privrženosti. Etički ulozi tu su značajno viši nego što to filozofska literatura trenutno prepoznaje. Sve dok networking nastavimo tretirati kao bezuvjetnu vrlinu, a nepotizam kao osobno pitanje lojalnosti ili pokroviteljstva, riskiramo previdjeti jedan od najpodmuklijih načina na koji se pozadinska nepravda perpetuira kroz favoriziranje ljudi koji su slučajno poput nas.
Prevela Martina Valković
