ANA GRGIĆ
Prije nego što samostalno promotrite izložbu posvećenu Gjuri Arnoldu – koju danas možete razgledati uživo, a ubuduće i na mrežnim stranicama Instituta za filozofiju i našega filozofskog magazina Kronika – dopustite mi da vas ukratko uvedem u njezinu koncepciju i objasnim njezin naslov.
Naslov izložbe U prilog Gjuri Arnoldu parafraza je naslova Arnoldova inauguracijskog rektorskog govora iz akademske godine 1899./1900.: “Filosofija, prirodne nauke i socijologija (riječ u prilog metafizici)”. U njemu se Arnold osvrnuo na duhovno i znanstveno nasljeđe 19. stoljeća, prikazujući ga kroz tri različite faze: filozofijsku, prirodoslovnu i sociologijsku. Filozofijska je faza zanemarila iskustvo nastojeći iz čistoga mišljenja izvesti zbilju. Prirodoslovna je faza, uza sva svoja velika otkrića, počela čovjeka i svijet svoditi na materiju i mjerljive pojave. Sociologijska se faza okrenula čovjeku i društvu, ali nije mogla odgovoriti na pitanja o duhu, slobodi i smislu. Takvom je podjelom Arnold želio pokazati da je svaka od tih faza donijela važne spoznaje, ali i novu jednostranost. Rješenje je vidio u metafizici i filozofiji, koje omogućuju cjelovit pogled na čovjeka i svijet.
Dakle, temeljno polazište Arnoldove filozofije oblikovalo se kao reakcija na uspon pozitivizma, naturalizma i materijalizma u drugoj polovici 19. stoljeća. Prirodne su znanosti svojim otkrićima preobrazile razumijevanje čovjeka i svijeta i istodobno potaknule uvjerenje da se cjelokupna zbilja može objasniti iskustvom, mjerenjem i prirodnim zakonima.
Arnold je stoga tijekom svoje karijere, a ona je bila uistinu velika, plodna i dugotrajna, nastojao izgraditi znanstveno utemeljenu filozofiju koja neće zanemariti dosege prirodnih znanosti, ali se neće ni ograničiti na njih. Filozofsko polazište treba biti cjelina ljudskoga iskustva: treba zahvaćati prirodni svijet, duševni život pojedinca i društvenu zbilju. U tom smislu filozofija za Arnolda nije suprotnost znanosti, nego njezin najviši i objedinjujući oblik – “kraljica znanosti”.
Njegovu raspravu zato možemo čitati kao promišljanje položaja filozofije u novom znanstvenom dobu. Dok su se pojedine znanosti osamostaljivale i preuzimale područja koja su nekoć pripadala filozofiji, Arnold je nastojao pokazati da filozofija, a osobito metafizika, i dalje ima nezamjenjivu zadaću: povezivati rascjepkane spoznaje i postavljati pitanja o cjelini čovjeka i svijeta na koja pojedinačne znanosti same ne mogu odgovoriti.
Kao što sam maločas napomenula, naslov izložbe parafraza je naslova iza kojega stoji upravo ta ideja. Ideja ove izložbe, dakako, nije ista, ali joj je u jednom važnom pogledu srodna. Neću ovdje govoriti u prilog metafizici niti glorificirati filozofiju, ali složit ću se s Arnoldom da nam je potrebno svojevrsno rješenje – rješenje koje će nas sačuvati od jednostranosti i pravocrtnosti, a to je usmjerenost na cjelovitost kojoj treba težiti i u prikazivanju nečijega života i djelovanja, u ovom slučaju života i djelovanja Gjure Arnolda.
Prigodne izložbe poput ove, osobito kada prate znanstveni skup, pružaju gotovo idealne uvjete za upadanje u jednu zamku, a to je bezrezervno glorificiranje povijesne ili kulturno važne ličnosti. No pravo je pitanje: treba li se to činiti? Naslov izložbe mogao bi sugerirati da to činimo. No zapravo je posrijedi nešto drugo. Naime, za samog Arnolda čovjek nije samo materijalno nego i duhovno biće. Jasno je da njegov rad i njegovu ličnost nije moguće provući kroz isto rešeto kroz koje je promatrao ljudski rod, a pogotovo ga nije moguće obuhvatiti kao duhovno biće na dvanaest izložbenih plakata. Ovdje je zato važno razlučiti dvije razine. Arnoldovu osobu ne možemo svesti na biografske činjenice, ali se upravo preko sačuvanih tragova možemo približiti njegovu životu, djelu i povijesnom kontekstu, kad već ne možemo izvesti psihogram, to jest prikaz profila njegove unutrašnje ličnosti.
Od Arnoldove smrti dijeli nas osamdeset i pet godina, ali i posve drukčiji društveni i kulturni krajolik. Ne možemo u potpunosti proniknuti u njegov život, ni u pitanja koja su ga zaokupljala ni u značenje svih društvenih uloga koje je tijekom života obnašao. Možemo se, međutim, poslužiti vremenskom distancom i brojnim sačuvanim tragovima – njegovim radovima, pjesmama i govorima te izvornim dokumentima pohranjenima u arhivima – kako bismo rekonstruirali povijesni okvir njegova života i pokušali ga što bolje razumjeti.
U prvi plan pritom dolaze istraživačka pitanja koja njegov život i rad otvaraju. Gjuro Arnold tako postaje ponovno aktualan kao jedan od važnih predstavnika hrvatske filozofske tradicije: ne kao izdvojena i nedodirljiva veličina, nego kao važna karika u njezinu razvoju. To je prizma kroz koju valja promatrati ovu izložbu.
Upravo je to i jedna od ideja zbog kojih su Institut za filozofiju i njegov Centar za javnu filozofiju, u suradnji s Gradom Ivancem i Muzejom planinarstva, odlučili uz ovaj znanstveni skup prirediti i izložbu. Centar za javnu filozofiju osnovan je 2024. godine sa željom da postoji jedno prepoznatljivo mjesto iz kojega će se organizirati znanstvene, ali i popularne aktivnosti usmjerene na promociju filozofije. Ovaj spoj znanstvenoga skupa i izložbe namijenjene široj publici dobro pokazuje što pod time razumijemo: povezivanje znanstvenog istraživanja s javnim prostorom i sredinom iz koje tema o kojoj govorimo neposredno proizlazi.
A Arnold je, naravno, upravo ovdje posebno prisutan. Iako nas od njegove smrti dijeli osamdeset i pet godina, on na neki način još uvijek živi u Ivancu. Jedna ivanečka ulica nosi njegovo ime, kao i Pučko otvoreno učilište, pa smo ovom izložbom željeli učiniti korak dalje od samoga imena i približiti čovjeka koji iza njega stoji – njegov život, njegovu ličnost i njegov doista impresivan rad. Teme koje ona obrađuje dijelom su općenite, a dijelom sasvim konkretne. Uglavnom su informativne, a manje vizualne. Pošli smo od pretpostavke da Ivančani znaju kako i danas na neki način žive s Arnoldom, ali da mnogi među nama zapravo ne znaju mnogo o njemu. Izložba je stoga zamišljena kao svojevrsna kronika njegova života i rada u malome. Biografski podaci pritom nisu sami sebi svrhom: oni tvore povijesni okvir unutar kojega možemo postavljati šira pitanja o njegovu obrazovanju, djelovanju i mjestu u hrvatskoj kulturi.
Cilj priređivača izložbe pritom nije bio iscrpno nizati pojedinosti niti rekonstruirati svaki korak njegova životnog puta. To, međutim, ne znači da su pojedinosti nevažne. Katkad upravo jedan naizgled malen podatak može promijeniti način na koji razumijemo čitavo razdoblje nečijega života. Istodobno nas može upozoriti koliko se oprezno moramo odnositi prema tvrdnjama koje se ponavljanjem u literaturi počinju prihvaćati kao činjenice. Tako, primjerice, ni o nekim njegovim osnovnim biografskim podacima nema konsenzusa. Još uvijek krivo prenosimo datum njegova rođenja, ali i smrti. Ti se podaci prenose kroz Matice učitelja i profesora pa sve do Albuma zaslužnih Hrvata 20. stoljeća. Izložbe možda nisu mjesta na kojima je potrebno ispravljati sve krive Drine, ali su dobra polazišna mjesta za buduća istraživanja. Dobra su mjesta i za ponoviti pitanje koje je hrvatski pedagog, pisac i političar Ante Cividini postavio u časopisu Nova škola: Quis ut Arnold?1
A na to je pitanje on sam možda najbolje dao odgovor koji nećete vidjeti na izložbi: Gjuro Arnold bio je za njega učitelj, ali i, kako sam navodi, figura poput oca, utjelovljena dobrota, vrsan i velik pedagog koji je bio i velik čovjek. I svi okupljeni oko Arnolda za njega tvrde nešto poput ovoga: bio je velik pedagog i velik čovjek, i to
“velik baš zato što je znao pritajiti svoje ambicije i prilagoditi se duhu djece. […] Zato i jesu uvijek vedri oni, koji su pravo shvatili djetinji duh, a Hrist nije badava rekao… ‘ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko’ i ‘pustite malene k meni’; Dr. Arnold je najveći naš pedagog, jer on je ne veliko mnoštvo odraslih ljudi učinio djecom”.2
Ono što ćete, međutim, vidjeti na izložbi jest bogatstvo njegove ličnosti u karijernim okvirima. Arnold je bio cjelovita ličnost: filozof, pjesnik, pedagog i kulturni radnik – najprije gimnazijski profesor, potom ravnatelj Muške učiteljske škole, sveučilišni profesor, dopisni i redoviti član JAZU, počasni član Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora, dva puta dekan Filozofskog fakulteta, rektor Sveučilišta u Zagrebu, urednik Vienca, predsjednik Matice hrvatske, počasni član Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja”, i to Zmaj Krapinski III., i još mnogo toga. Bio je, zapravo, jedna od onih osoba koje su sudjelovale u oblikovanju hrvatskoga kulturnog i intelektualnog života svojega vremena.
Ako želite sve to staviti u neki vremenski okvir, onda tim informacijama možete pristupiti i ovako: do svoje trideset i pete godine Gjuro Arnold završio je gimnaziju, služio vojsku, kao jedan od prvih studenata obnovljenoga Sveučilišta u Zagrebu upisao studij filozofije, povijesti i zemljopisa te napisao i objavio disertaciju Etika i poviest, postao prvi doktor filozofije i prvi doktor znanosti koji je doktorirao na temelju pisane disertacije obranjene na Sveučilištu u Zagrebu, a potom zasadio korijen za plodnu karijeru u kojoj je objavio pet zbirka pjesama, mnoštvo filozofskih rasprava i dva vrlo relevantna udžbenika.
Po putu je stekao sljedbenike, ali i protivnike. Jer kada ste toliko prisutni u znanstvenom, sveučilišnom, kulturnom i javnom životu, neminovno je da imate i one koji o vama ne govore samo hvalospjeve. Nešto od tih zanimljivosti i pikanterija prikazali smo na izložbi. Sve s ciljem da ukažemo na jednu osnovnu misao: Arnold je snažno figurirao u filozofskom, sveučilišnom, kulturnom i javnom životu svojega vremena. A to je bolje uobličio Zlatko Posavac, koji mu je posvetio mnoge retke, između ostalih i ove:
“Sa sigurnošću i bez oklijevanja može se reći da Gjuro Arnold nije osoba hrvatske kulturne povijesti kojoj bismo ime tek trebali izvlačiti iz zaborava i spašavati ga od prešućivanja. Međutim, sasvim je druga stvar kakve su predodžbe u opticaju i kakve još uvijek kolaju o njegovom bilo književnom, bilo pedagoškom, bilo pak filozofskom radu.”3
Možda upravo ta Posavčeva misao najbolje opisuje i ono što smo ovom izložbom željeli postići. Arnolda, osobito ovdje u Ivancu, ne treba izvlačiti iz zaborava. Njegovo je ime i dalje prisutno. Ali iza toga imena treba ponovno učiniti vidljivim čovjeka – njegov život, njegovo vrijeme, širinu njegova djelovanja, ali i prijepore koji su ga pratili. Nadam se stoga da će Ivančani, Varaždinci i svi posjetitelji na ovih dvanaest izložbenih plakata upoznati jednoga možda malo drukčijeg Gjuru Arnolda od onoga kojega poznajemo samo kao ime ulice ili ustanove.
Za kraj, zahvalila bih kolegama priređivačima izložbe Dušanu Dožudiću i Ivani Skuhala Karasman na suradnji. Izložba je osmišljena kao sastavni dio ovoga znanstvenog skupa te kao trajan biljeg suradnje Grada Ivanca, Instituta za filozofiju u Zagrebu i njegova Centra za javnu filozofiju. Suradnja se provodi u okviru participativnoga proračuna Grada Ivanca, na temelju projekta koji je prijavila i vodi Maja Ferenec Kuća, kojoj ovim putem također zahvaljujem.
- Ante Cividini, “Quis ut Arnold?”, Nova škola: časopis za savremenu pedagogiku, knj. I, br. 1–6 (1924).
- Dr. A. C., Ljubomir Maštrović i M. S., “Spomeni na Gjuru Arnolda I–IV”, Nova škola: časopis za savremenu pedagogiku, knj. I, br. 1–6 (1924), 15–16.
- Zlatko Posavac, “Gjuro Arnold kao estetičar u kontekstu kontroverza hrvatske Moderne. VI. Zaključak”, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, god. 20, br. 1–2 (39–40) (1994), str. 271.