(Ovaj je tekst Albert Bazala objavio 1908. godine u Glasu Matice hrvatske, god. III, br. 13, 108–110. Uskoro će ponovno biti objavljen u A. Bazala, Konkretna filozofija: odabrani spisi 1904. – 1942., priredio F. Grgić (Zagreb: Institut za filozofiju, u tisku).)
Na drugome mjestu donosimo izvještaj o organizaciji znanstvenoga rada u Slovenaca potaknutoj od našega prijatelja dra. F. Ilešića. Prema izvještaju pala je pri sastanku izaslanika slovenskih učenih društava izjava, koju ne bismo smjeli pregledati; izjava ova nije naime bez utjecaja na kulturni rad, a principijelno stajalište k njoj bezuvjetno je potrebno; k tome je autor njezin – može se reći – govorio ne samo u svoje ime, nego i u ime svih, koji jednako misle s njim, a tih u Slovenaca, Hrvata i drugih malih naroda nije malen broj, budući da se nešto od običaja, a nešto i po prevlasti tudje kulture svaki poticaj očekuje od velikih kulturnih naroda. Ova kulturna podredjenost dolazi kadgod i dotle, da se sve tudje naprosto uznosi i hvali, a domaće, i ako bi bilo vrijedno, omaljuje. Posljedice svega toga za lijepu knjigu iztaknuo je u svojem članku, štampanom u našem listu dr. Tominšek, a jedna je posljedica toga i dosta općeno mnijenje, da se može nauci pravo služiti samo u jezicima velikih kulturnih naroda kao francuskoga, njemačkoga, englezkoga, pa i ruskoga. Kao razlog navodi se neizgradjena i neustaljena terminologija jezika, koji nemaju velike naučne literature, veli se naime, da u takovim jezicima stručnjak ne može naći dosta izraza, da svoje misli izrazi, ili da mu oni ne podaju dovoljno široko područje za raširenje ideja. Narodni jezik malih naroda bio bi prema tome mišljenju samo organom lijepe knjige i nekih samo nauka, a ponajviše samo za popularno-književni rad; sav ostali naučni rad morao bi se kao organom služiti kojim jezikom velikih kulturnih naroda.
U tom se mnijenju križaju mnoga ne jednako opravdana gledišta, pa ih valja napose ogledati. Prvi i gotovo najvažniji prigovor bio bi, da jezici malih naroda nemaju dovoljno izraza, koji stručnjaku trebaju. Kako ćeš u svojem jeziku reći ovo ili ono, – to je najobičniji prigovor. Načini li tko izraz, nitko nije zadovoljan s njime, jer da ne odgovara posvema dotičnoj riječi iz tudjega jezika, pa se onda ne samo u nauci nego i u običnom govoru opaža, kako se ljudi rado služe tudjicama i ondje, gdje bi se mogao naći prilično dobri narodni izraz. Pri svem tom se zaboravlja, da ni u tudjim jezicima izrazi nijesu odmah dobili stalno i odredjeno značenje, da je prošlo neko vrijeme, dok se uho priviknulo na riječ, i odredjeno značenje stopilo s njom. Zaboravlja se i na to, da je bilo vrijeme, kad svi ti jezici danas velikih naroda nijesu bili u službi nauke. Nije samo u srednjem vijeku bio latinski jezik jezik učenih ljudi; njegova je prevlast prelazila daleko u novi vijek. Malo po malo tek ulazili su u službu nauke moderni jezici; isprva se to nekako čudno gledalo – upravo tako, kako se to čudno čini i onima, koji misle, da narodni jezik malih naroda ne može biti organom znanosti. Latinski su učenjaci gotovo s nekim prezirom gledali na novotare, koji su se služili narodnim govorom, prigovarali neugladjenome i oporom jeziku njihovu. I naši narodni prosvjetitelji, napose ilirski pokretači, naišli su na otpor ljudi, koji se nijesu mogli zamisliti u to, kako bi narodni jezik postao službenim i književnim. To se isto zbivalo s naučnim jezikom velikih naroda, a zbiva se u današnje doba kod malih naroda, koji sve šire područje kulture osvajaju svojemu jeziku. Isprva se služe njim samo u književnosti, a s vremenom, kada se interes za nauku raširi i poraste broj obrazovane publike, uporedo se širi vlast narodnoga jezika u naučnom radu. Taj su proces veliki narodi prije prošli, i to im je jedina prednost pred malim narodima, koji nijesu imali prilike ili su silom bili zadržavani u samostalnom kulturnom razvoju. Ali kad dodje i njihov čas, tko može zapriečiti ili tko smije priječiti, da i oni ne podju svojim putem i jeziku svojem otvore široko područje svih nauka? I veliki su narodi samo upotrebom došli do toga, da im je jezik gibak i podesan za svaku vrstu naučnoga razpravljanja, kako to znade svaki, tko iole poznaje razvoj naučnoga jezika u Nijemaca. Ako pak članovi malenih naroda rezigniraju na upotrebu svojega jezika u nauci, misle li, da će im ikad postati udesan za nauku? Ne čini li se ta rezignacija ujedno vrlo udobna? Nijemci i Francuzi i ostali kulturni narodi ne bi bili istisnuli latinski jezik iz društva i iz nauke, da su ovako mislili. Oni se nijesu zastrašili od potežkoća, koje im je u početku bilo svladati, a zato postadoše samostalni – rezignacija u pogledu narodnoga jezika prvi je stupanj u rezignaciji na samostalnost kulturnu. Učenje u tudjem jeziku i nehotice nas zavodi, da u njem mislimo, a da kraj toga zanemarujemo narodni jezik; a ako je jezik jedna od bitnih obilježja narodnih, ako se u njemu očituje karakter naroda, očito je, da se tim odričemo i posebnoga načina mišljenja i naziranja, odričemo se samostalnosti i stavljamo u jaram tudje kulture, mjesto da se što više približimo duhu narodnome. Zahtjev, da se narodni jezik odreče svojega mjesta u naučnom radu, danas je isti kao negda što je bio, kad je latinski jezik imao isključivu vlast u nauci. Razlika je samo u tom, što se mjesto jednoga mrtvoga tudjega jezika stavlja na izbor više živih, ali jednako tudjih. Uz to ne valja pregledati ni to, da se njegovanjem narodnoga jezika u velikih naroda razvila nauka kao organički dio cijeloga duševnoga života; tu se stvorio ne samo odredjeni način mišljenja i krug misli, nego upravo neki duh, što ga pojedinac već od poroda udiše. Tome duhu imadu svi veliki narodi da zahvale svoje velike ljude. Znanstvena produkcija je i po kvalitetu i po kvantitetu ovisna o okolini; mali narodi, koji nemaju takove podloge za naučni rad, nemaju ni velikih umnika (bar ne u istoj mjeri). A kako će si stvoriti okolinu, ako se narodnome jeziku ne da mjesta u naučnoj knjizi, naprosto nije moguće pojmiti. Učenjak, koji tudjim jezikom piše, očito ne stvara u svojem narodu taj duh – jer i ne dolazi direktno u dodir s njim, on je u svojemu narodu jednako tudj kao i svaki tudjin. Njegova znanost nije oplodila duh njegova naroda, ona nije organički dio njegova života, – ona nije njegova. Dogod pak to bude, ne može biti ni govora o znanstvenoj produkciji, koja bi se i po vrijednosti mogla takmiti s onom u drugih kulturnih naroda. Priprava za to bez sumnje su u narodu popularna djela iz svih područja znanosti, gdje mogu i valjane kompilacije biti od velike vrijednosti: ali prije ili poslije mora se na njima pobuditi interes za čistu nauku, koja i opeta treba da se zadovolji u narodnome jeziku. To je put do samostalnosti kulturne, što smo ga vidjeli kod drugih naroda – a mogli bismo štogod i naučiti od njih. Mi pak kao da najednom hoćemo da prelijemo svu kulturu u naš narod, što mi se čini baš tako, kao da gradimo kuću s krova. Tko bi pak mislio, da ćemo onim polaganim podizanjem kulturnoga nivoa uvijek zaostajati za drugim narodima, naprosto nije nikad mislio na to, da se kultura mnogih generacija u skraćenome obliku prenosi od koljena na koljeno i od naroda na narod.
Pored svega, što su početkom novoga doba moderni jezici postali organima nauke, opaža se danas opet neka struja centralistična, koja traži neki medjunarodni jezik za saobraćaj napose trgovački, a i naučni. O uspjehu ili neuspjehu toga nastojanja, pa i o eventualnim probitcima, nije mi ovdje suditi, toliko mi se ipak čini, da ono, što se nauke tiče, imade pred očima objektivni idejal nauke, dok se ja ne mogu složiti s idejom nauke, koja nije organički dio narodnoga života. Nije nauka sama sebi svrhom, niti su ljudi radi nauke, nego je nauka radi ljudi, a koliko koji narod teži na svoju samostalnost, koliko želi, da u historijskom razvoju ljudstva svojim bićem obogati ideju čovjeka, toliko će i tražiti, da njegov jezik dodje do vlasti u svim područjima književnosti ne izuzevši nijednu naučnu struku.
Povrh svega pak mislim, da u mnijenju, protiv kojega ovdje govorimo, ima i mnogo ljudske slaboće, koju bismo mogli držati dijelom taštinom, dijelom umišljenosti: taština potiče gdjekoga, da tudjim jezikom piše, jer mu se čine granice naroda njegova premalenima za njegovo častoljublje, a umišljenost čini, da misli, te će veliki svijet izgubiti, ako i njegov sud ne čuje o stvarima – premda je o njima možda od svojih ljudi bolje i ljepše čuo, dok bi o svomu narodu koristio, da mu poda, čega mu nedostaje. Nije tim kazano, da učenjak ne bi nikako smio pisati tudjim jezikom. Dva su poglavito slučaja, gdje mislim, da mu to pravo bezuvjetno pristaje: jednom, ako za naučni rad nema u svojem narodu nikakove priprave ili ako se kreće na onakovoj visini ili u onakovim stvarima, za koje u njegova naroda nema potrebe, a drugda ako misli, da će svojim mnijenjem znatno promijeniti u bilo kojem pravcu postojeće mišljenje. U svim drugim prilikama ima mu rad biti posvećen prosvjeti njegova naroda, dakle i u organu razumljivu za njegov narod. Tko se toj dužnosti otima, sam se iz sredine svoga naroda uklanja. Budu li pak svi učenjaci tako radili, nikad ne će svojemu narodu pribaviti samostalnosti ni utjecaja na kulturni razvoj: uvijek će samo pojedinci i to takovi, koji su raskinuli sveze sa svojim narodom, utjecati za razvoj kulture, ali ta kultura ne će biti njihova naroda, niti će se narod kao takav držati kulturnim, jer će se i oni pojedinci pribrajati narodu, u kojega su jezika radili. A koliki će neopaženi ostati u množini jednakih trudbenika, dok bi u svojem narodu znatno pridigli prosvjeti niveau! I male sile na zgodnome mjestu više vrijede nego velike na nezgodnome. A mnogima, koji su sile svoje uskratili narodu svome, moći će se reći, da im je sav naučni rad bezuspješan bio, jer su htjeli – nositi sove u Atenu.
