Razgovor s Kristijanom Vujičićem
Kristijan Vujičić zagrebački je književnik i profesor filozofije, autor osam romana i mnoštva kratkih priča, dobitnik nekoliko književnih nagrada i još mnogo toga. Povod ovom razgovoru izlazak je njegova romana Nietzsche s Trešnjevke (Fraktura, 2026) te njegov rad na biblioteci “Upoznaj filozofiju” nakladničke kuće Novella.
- Glavni lik Vašega novog romana Nietzsche s Trešnjevke je Albert Šnajder, pedesetogodišnji domar u domu za starije osobe, inače diplomirani ekonomist, koji u slobodno vrijeme piše dramu o Friedrichu Nietzscheu. Što je Šnajdera (i Vas) privuklo upravo Nietzscheu? Na kraju romana, nakon što je ostvario ono što je nazvao svojim snom, nedovoljno razrađenom idejom ili nekim oblikom bijega od stvarnosti, Šnajder je, kažete, “napokon … bio u potpunosti svoj … Slobodan, produhovljen i odvažan.” Zašto je naizgled besprijekornu Šnajderovu životu, stavimo li na stranu njegovu osamljenost, bio potreban upravo Nietzsche kako bi postao svoj?
Albert Šnajder usamljen je čovjek “bez posebnih osobina”, kako opisuje samoga sebe u romanu, domar s literarnim ambicijama, koji je pronašao svojeg imaginarnog sugovornika u Friedrichu Nietzscheu, još jednom velikom usamljeniku svojega doba. Šnajder svakodnevno ponavlja svoju egzistenciju, živi u rutini gurajući svoj kamen uz planinu poput kakvog modernoga Sizifa, i godinama skuplja hrabrost napraviti nešto vrijedno boljeg i sretnijeg života. Nietzsche mu pruža – na način na koji on doživljava filozofovo meta/fizičko djelo/vanje – mogućnost da se izravnije i hrabrije postavi prema ispunjenu svojih čežnji i snova. Čovjek koji je cijeli život proveo u potrazi za sigurnošću – što ga je prvo, uslijed financijske krize, dovelo do nezaposlenosti, a potom do slabo plaćenog posla domara-ložača u trešnjevačkom domu za starije osobe Vesela starost – proučavajući Nietzschea dolazi napokon do, za njega, oslobađajuće spoznaje. Treba živjeti bez jamstva. Šnajder, poput svojeg omiljenoga filozofa o kojem piše dramu u svojoj podrumskoj sobici, počinje shvaćati da očekivanja vezana za sigurnost nisu ništa drugo nego dio metafizičkog nasljeđa. Tek kada se oslobodimo toga – zaključio je moj glavni lik možda pogrešno, a možda i s pravom – možemo biti slobodni. Dakle, samo biće slobodno od patološke potrebe za sigurnošću može biti u potpunosti slobodno… Uostalom, Šnajderu je iskustvo vlastite egzistencije pokazalo da takvog jamstva u životu nema: rano je ostao bez oba roditelja, iz rijetkih ljubavnih odnosa izišao je ranjen, ostao je bez posla glasnogovornika u vrijeme svjetske ekonomske krize 2007.–2008. i financijski – ali ne i moralno – dotaknuo je dno…
Mjesto fizičkog iskupljenja za dvadesetogodišnje odlaganje trenutka za promjenu Šnajder nalazi u prostoru u kojem je Nietzsche pronašao svoje utočište. Puno sam, poput svojeg junaka, čitao i istraživao vezano za taj prostor, što je, vjerujem, vidljivo i u romanu. Nakon što je Nietzsche u svibnju 1879. godine – zbog privatnog nezadovoljstva, glavobolja i vrtoglavice – predao pismo ostavke na mjesto profesora klasične filologije na fakultetu Sveučilišta u Baselu, u idućih deset godina postao je izvanredan hodač, a uskoro je otkrio i svoju idiličnu alpsku dolinu Gornji Engadin u Švicarskoj i omiljeno mjesto – selo Sils Maria – koje će prvi put posjetiti u ljeto 1881. U tom desetljeću, sve do svojeg psihičkog sloma 1889., ovaj filozof radit će hodajući katkad i 10 sati dnevno, te napisati neka od svojih najznačajnijih djela, od Radosne znanosti, preko Zaratustre i Volje za moć do primjerice Sumraka idola i Ecce homo… Šnajder je fasciniran knjigom Tako je govorio Zaratustra, odnosno načinom na koji su Nietzsheovo mišljenje i djelovanje povezani s njegovim dugačkim šetnjama strmim alpskim puteljcima, nepreglednim šumama i livadama. Svako malo Zaratustra, koji za sebe kaže da je “putnik i planinar”, baš poput svojeg autora, odlazi u gorje ili silazi s njega. Sjetimo se samo prve i posljednje rečenice ovoga djela…
Sanjar Šnajder čezne za spomenutim oslobođenjem od potrebe za nezdravom sigurnošću – određeni oblik sigurnosti je, dakako, svakako potreban – te mu Nietzsche u tom mitskom alpskom utočištu “pokazuje” put. Na kraju se, neobičnim spletom okolnosti, glavni lik romana upućuje u selo Sils Maria… Ne čudi me da su, u stvarnom životu, Nietzscheovim stopama krenuli i meni važni književnici i mislioci poput Thomasa Manna, Theodora Adorna i Hermanna Hessea, koji je u Engadinu, tragajući za Zaratustrom, proveo punih 370 dana.
- Šnajder je, mogli bismo reći, idealist: on vjeruje u pravdu, istinu, poštenje, pristojnost itd. kao ideale u skladu s kojima nastoji živjeti. Vjeruje u nadmoć ljubavi nad kratkotrajnim užitkom, nesebičnosti i časti nad koristoljubljem. Ipak, očituje i snažnu vjeru u čovjeka sa svim njegovim manama. Nietzsche je pak filozof koji, pojednostavljeno rečeno, želi odbaciti uvriježenu ideju morala, kako konvencionalnu tako i onu zasnovanu na religiji i tradicionalnoj metafizici. Na prvi pogled, imamo neku vrstu kontrasta među ključnim protagonistima romana. Je li taj kontrast ipak samo prividan? Da to formuliram drukčije. Roman ima snažnu egzistencijalističku crtu. Ali Šnajder utjelovljuje i određene moralne poruke. Može li se Nietzsche s Trešnjevke čitati i kao – ne znam kako bih ga točno nazvao – moralni roman?
Obojica, svaki na svoj način – pokušavam biti duhovit – “filozofiraju” čekićem. Naravno, Nietzsche to radi dosljednije i bolje, a Šnajder tek fizički i povremeno… Kontrast između ključnih protagonista, kako ste rekli, prema mojem mišljenju je potreban i važan. To traži dinamika pisanja romana i razvoja glavnoga junaka, Alberta Šnajdera. Moj domar mora proći svoj “junakov put”. Književni lik trebao bi biti dinamička konstrukcija, jer misli, djeluje, donosi odluke i općenito se mijenja, kako u odnosu na sebe, tako i u odnosu na druge. Pravi karakter otkriva se u izborima koje čovjek radi pod pritiskom, a moj lik je neprestano pod pritiskom: ohole ravnateljice, financijske nemoći ili ljubavne usamljenosti. Nietzsche je Šnajderov antipod u pojedinim trenucima, ali – želim naglasiti – ovaj filozof meni, kao ni mojem glavnom liku, nije uzor. Šnajder ne želi postati Nietzsche, nego želi, kao što bi filozof tražio, postati ono što uistinu jest, odnosno ispuniti svoje određene potencijale. Čini mi se da to što je u svojoj filozofiji Nietzsche zahtijevao od drugih, on sam nije uvijek ostvario. Uzmimo za primjer Nietzschea usamljenika: on nije imao tu opuštenu suverenost svojeg lika Zaratustre, koji će tražiti od svojih učenika da ga puste, pa čak i napuste, nakon što su ga pronašli. Nietzsche je vjerojatno želio biti poput Zaratustre, ali nije imao njegovu snagu… Dobar primjer je njegov odnos s Lou Andreas-Salomé, kojoj se prepustio, a ona ga je napustila… Kao bivša učenica tražila je druge učitelje, a neostvareni ljubavni odnos na nju nije ostavio traga, za razliku od Nietzschea, koji je patio, pa mahnito počeo pisati Zaratustru.
Šnajder se ne slaže s Nietzscheom ni u nekim njegovim temeljnim učenjima. Nietzsche je, prema njegovu mišljenju – unatoč tome što je postavljao dobra pitanja i smisleno ukazivao na problematiku modernog čovjeka – bio u krivu, zato što nije volja za moć vrhovni zakon u čovjekovu bivstvovanju, nego volja za životom i ljubavi, jer samo ako ostanemo povezani sa živom snagom ljubavi, smatra moj domar, život će moći poprimiti oblik vrijedan življenja… Usto, Šnajderu se, kao i meni, čini da je (samozvani) imoralist Nietzsche istražio amoralne temelje morala i iznio kritiku morala koja je sama u dobroj mjeri bila moralna. Promotrimo samo njegovo naučavanje o vječnom vraćanju istoga. U svojim bilješkama iz ljeta 1881. Nietzsche piše da bi se čovjek pri svemu što radi trebao zapitati: Je li to tako da bih to htio napraviti nebrojeno puno puta? Trebalo bi, dakle, živjeti kao da je svaki trenutak vječan jer će se vječno vraćati. Šnajder u tome nauku, slično kao i u Kantovu, nalazi natruhe moralnog zakona…
Kontrast, dakle, nije prividan. Šnajder uzima od Nietzschea ono što smatra vrijednim i odbacuje suvišno. Nietzsche bi, vjerojatno, prigovorio Šnajderu (duhovnu i stvaralačku) indolentnost, ali moj junak, mijenjajući se, taj problem s vremenom nadilazi. Na taj način su njih dvojica u stalnom, dinamičnom odnosu.
Stoga, prepuštam čitateljima da sami odaberu kakva je ova vrsta romana. Za jedne će biti moralni, za druge filozofski, a za nekoga možda čak i ljubavni roman. Roman svakako ima snažnu egzistencijalističku crtu. Meni bi važnije bilo da čitatelj namjernik u sebi, nakon čitanja, pomisli kako je to bio dobar roman vrijedan čitanja. I da ga je kao čitatelja, na neki način, promijenio. A dosad sam, u ovih nekoliko mjeseci, takve komentare čuo i pročitao.
- Roman je prepun intertekstualnih referenca: spominje se mnogo filozofa (ali ne samo njih) i njihovih djela, upućuje se na njihove živote, učenja; nalazimo i ekskurse u kojima se reflektira o filozofskim temama, kao kada Šnajder razmišlja o Platonovim idejama. To se (možda mi se tako samo čini) pojačava kako idemo prema kraju. Moram priznati da mi ispočetka nije bila sasvim jasna funkcija toga, no kasnije sam ipak naslutio nekakav obrazac, iako mi on još uvijek nije u potpunosti očit. Ponekad mi se čini kao da Šnajder zapravo želi biti filozof ili, točnije, profesor filozofije, a ne ono što jest, čak ni ono što postaje: dramaturg i redatelj. Zato Vas moram pitati: zašto toliko, nazovimo je tako, eksplicitne filozofije u romanu?
Filozofija je u romanu, prema mojem mišljenju, uvijek u funkciji priče. Albert Šnajder sebe doživljava pravim životnim amaterom: on je amater-domar, amater-ljubavnik, amater-pisac, pa je tako, vjerojatno, i amater-filozof. Pritom ostaje pitanje je li u toj roli amatera samo nestručnjak ili je, s druge strane, u francuskom značenju riječi amateur – ljubitelj – osoba koja se bavi određenom djelatnošću iz vlastitih sklonosti, a ne profesionalno. Zaključak koji Šnajder izvodi je jednostavan: “Ja sam ipak ljubitelj nad ljubiteljima. Amateur… par excellence…” Istinski ljubitelj mudrosti… On pokušava sve propustiti kroz svojevrsno filozofsko sito i rešeto, što pokazuje važnost primjene filozofskih ideja u svakodnevici. Rješenje za mnoge probleme ili odgovor na teška pitanja Šnajder traži u postupcima, djelima i mislima značajnih filozofa… Stoga ne treba čuditi da je u domu za starije osobe Vesela starost korisnicima doma nadjenuo različita imena, najčešće filozof(kinj)a, pa tako imamo u domu Sokrata i Platona, Epikteta i Pascala, Hannu Arendt, Simone de Beauvoir i Iris Murdoch, čak dva Wittgensteina te, dakako, Nietzschea…
Evo i nekoliko primjera kako se taj oblik kritičkog mišljenja razvija u Šnajderovoj glavi. Razmišljajući o tome što čovjeka potiče da postane kreativan, to jest otkuda mu padaju ideje na pamet, naš se filozof-domar prisjeti odgovora što je na to pitanje dao redatelj David Lynch u sjajnom dokumentarcu Hermanna Vaskea – koji je snimao gotovo trideset godina – pod naslovom Zašto smo kreativni? Lynch u tom filmu govori upravo o materijaliziranju ideja, koje mu odnekuda dolaze, u svojem procesu rada na filmu, pa taj detalj podsjeti Šnajdera na Platonov nauk o idejama koji nam je poznat pod nazivom idealizam. Isto tako, osjećaj usamljenosti glavnog junaka potakne na razmišljanje o tome što su o tom fenomenu rekli drugi mislioci, te o razlici između pojmova samoće i usamljenosti. Ili, recimo, osobni doživljaj nepravde namještenih natječaja – na kojima je Šnajder, baš poput mnogih drugih u Hrvatskoj, samo broj ili puka statistika, bez stvarne prilike da, unatoč kvalifikacijama, posao uistinu dobije – navodi glavnog junaka romana Nietzsche s Trešnjevke na etičko promišljanje o društvenim posljedicama (divljega) kapitalizma.
Naravno, Šnajder je isuviše skroman, unatoč ozbiljnom čitanju i proučavanju filozofskih djela, da bi sebi utvarao kako je profesor filozofije, ili čak i ono što postaje – dramaturg i redatelj. A kamoli pravi filozof?! Ipak, postaje svojevrsni filozof-amater koji svoju svakodnevnu rutinu ispunjava filozofskim propitivanjem kako bi u određenim životnim situacijama postupili Sokrat, Epiktet, Kant, Nietzsche ili, primjerice, Simone Weil. Pritom njihove postupke kritički promišlja i prilagođava. Smatram da je primjena kvalitetnih filozofsko-etičkih ideja važna za dobar život, pa je moj književni lik, Albert Šnajder, postao zagovornik i primjer takva načina postojanja.
- Nietzsche s Trešnjevke i biblioteka “Upoznaj filozofiju” dva su odlična primjera filozofije koja nastoji izaći iz uskih akademskih okvira. Pročitao sam jednu knjigu iz te biblioteke (Platon: istina je negdje drugdje E. A. Dal Maschia) i prelistao ostale dosad objavljene, i mislim da je jako dobro zamišljena. Možete li nešto više reći o njoj? Za takve projekte, kao i za slične aktivnosti koje se nazivaju “javna”, “popularna” itd. filozofija, obično se kaže da su namijenjeni “najširoj čitalačkoj publici”, “široj javnosti” i slično. Tko bi to danas bio, i postoji li danas uopće javnost koju bi mogla zanimati filozofija?
Projekt “Upoznaj filozofiju” izdavačke kuće Novella služi poticanju kulture čitanja i kritičkoga mišljenja na način da se razmišljanja značajnih filozofa i filozofkinja pokušaju približiti suvremenim čitateljima: kako onima koji se filozofijom (pomalo) već bave, tako i onima koji tek ulaze u taj svijet. Filozofija bi na ovaj način mogla postati dostupnija širem krugu ljudi, a njezine ideje primjenjive u svakodnevici. Kolekcija ima čak 60 knjiga – u svakoj će biti predstavljen jedan filozof – a izlazit će ukupno 16 mjeseci.
Iza izvornog projekta stoje profesori filozofije sa Sveučilišta u Barceloni, kao i s nekih drugih europskih sveučilišta, a čitatelji će moći otkriti ideje i učenja velikih mislilaca u ovom putovanju kroz više od 2500 godina (zapadne) filozofske misli. Svaka knjiga posvećena je pojedinačnom misliocu, gdje doznajemo temeljne informacije o njegovu životu, djelovanju i naučavanju. Pokrivena su na taj način sva razdoblja povijesti filozofije: od antičke, preko srednjovjekovne i novovjekovne filozofije do modernog i suvremenog doba. Tako će u kolekciji izići knjige o velikim i poznatim filozofima – od Pitagore, Heraklita, Sokrata, Platona i Aristotela potom Augustina, Tome Akvinskoga, Machiavellija, Descartesa, Pascala, Spinoze i Johna Locka preko, recimo, Voltairea, Kanta, Hegela, Schopenhauera, Kierkegaarda i Nietzschea, do značajnih mislilaca 20. stoljeća, poput Heideggera, Wittgensteina, Camusa, Sartrea, te Simone de Beauvoir i Hanne Arendt… ali i mnogih drugih, kao što su Foucault i Derrida.
Postoji javnost koju bi mogla zanimati filozofija, ali ona se danas ne nalazi isključivo u predavaonicama filozofskih fakulteta, nego i na drugim mjestima, kao što su knjižnice, gimnazije i društvene mreže. Kvalitetne televizijske i radijske emisije, kao i podcasti mogu također poslužiti integriranju filozofije u svakodnevicu. Knjige su još uvijek, prema mojem mišljenju, najbolji način da filozofija dopre do širega kruga čitatelja, ali za to je potreban ozbiljan rad i djelovanje. Knjige iz spomenute kolekcije pisane su na popularan način, a sama biblioteka “Upoznaj filozofiju” zamišljena je kao most “popularizacije” filozofije na kojem se susreću suvremeni čitatelji i drevni mislioci. Nakon toga postoji mogućnost da će se pojedinci zainteresirati i za izvorna djela pojedinih filozofa i filozofkinja, što bi, naravno, bio velik uspjeh.
- Akademski ili profesionalni filozofi često očituju nesklonost prema popularizaciji filozofije: smatraju je trivijalizacijom koja obiluje pogreškama, propustima i iskrivljavanjima filozofskih argumenata i stavova. Ili je jednostavno ignoriraju. (Rekao bih da je to najčešća reakcija.) Što biste im poručili?
Ne bih im zapravo poručio ništa, jer i sam želim izbjeći trivijalizaciju pod svaku cijenu… Akademska filozofija i treba zauzeti tu poziciju, prema mojem mišljenju, kritičara površne popularizacije filozofije. Popularnoj filozofiji – kao i svakoj drugoj – potrebna je neprestana korekcija. Pobornik sam, ipak, kvalitetne suradnje između akademske i tzv. popularne filozofije, kao što je slučaj u spomenutoj biblioteci “Upoznaj filozofiju”, gdje su surađivali sveučilišni profesori i filozofski pisci, te bih volio vidjeti više takvih primjera.
Zanimljiva je činjenica, s druge strane, da u povijesti filozofije brojni filozofi nisu bili dio akademske filozofije. Primjera je puno, pa i Nietzsche, čije mišljenje i djelo sam tematizirao u svojem romanu, nije bio akademski filozof, nego profesor klasične filologije.
Diplomirao sam svojedobno filozofiju, pa cijenim kritički aparat koji nam može pružiti akademska filozofija. Uzet ću za primjer antičkoga filozofa koji mi je blizak i njegovo djelo prevedeno na hrvatski jezik s grčkoga: Epiktet, Priručnik (KruZak, Zagreb, 2006.). Djelo je preveo i priredio Vaš kolega s Instituta za filozofiju Pavel Gregorić, koji je na početku knjige napisao iznimno kvalitetan “Uvod u stoičku filozofiju i Epiktetov nauk”, gdje je razložio temeljne pojmove i utjecaje Sokrata i drugih filozofa na stoičko naučavanje. Smatram da je upravo to jedna od važnijih uloga akademske filozofije: dati upute i objašnjenja mogućih značenja nauka i djelovanja pojedinih filozofa, a na ljudima je što će s tim spoznajama napraviti dalje… Filozofija je, kao što znamo, način života. Baš zato ona nije tek suhoparna sofistička intelektualna igra, nego potraga za smislom i nazor o životu i svijetu. A kakva se filozofija odabire, rekao je svojedobno Fichte, zavisi od toga kakav je tko čovjek… Tako da je taj izbor vrlo osoban i jedinstven. Uzimam ozbiljno, dakle, značenje akademske filozofije u suvremenom društvu, ali usto ne podcjenjujem ni važnost takozvane popularne filozofije u svakodnevnom životu. Potrebno je, ipak, pronaći neki balans između te dvije strane (istoga). Budući da nisam filozof nego romanopisac – ili tek filozofski pisac – u svojem djelu ne propagiram ni jedno ni drugo, nego nudim (egzistencijalistički) pogled pojedinca na život sa svim njegovim usponima i padovima. I pritom se pitam, primjerice, zašto je Nietzscheov Zaratustra u trenutku nastanka i objavljivanja prošao ispod čitateljskog “radara” i akademske i popularne filozofije… Čini mi se da sam napisao cijeli roman u potrazi za odgovorom na to pitanje…
Razgovarao Filip Grgić
