This post was originally published in English on June 19, 2026 by the Blog of the APA and has been republished with the permission of the APA Blog and the author. / Ovaj post izvorno je objavljen na engleskom 19. 6. 2026. na Blog of the APA i tu je prenesen s dozvolom APA Bloga i autora.
Uspon online “manosfere”, koja okuplja “pick-up artiste” (PUA-e; “umjetnike u zavođenju”), “incele” (prisiljene na celibat), “muškarce koji idu svojim putem” (MGTOW-e), aktiviste za muška prava (MRA-e), kao i niz online “influencera” predvođenima figurama poput Andrewa Tatea i Jordana Petersona, krenuo se odvijati istodobno s usponom raznih oblika autoritarnog etnonacionalizma u Sjedinjenim Državama, Rusiji i šire. Bilo bi lako, ali rekao bih netočno, pretpostaviti da su to dva nepovezana fenomena. Uspon manosfere tek je još jedno poglavlje u dugoj povijesti međusobne povezanosti oblika muškog protesta i radikalno desne politike, na načine koji bi trebali zabrinuti i konzervativce i liberale podjednako.
Počnimo od boljeg razumijevanja radikalne desnice i njezine povijesti. “F-riječ”, “fašizam”, postala je polemičko oružje kojim politički akteri na svim stranama časte svoje neprijatelje, time je ispraznivši od velikog dijela njezinog značenja. Suvremeni politički pokreti poput MAGA (“Make America Great Again”) u SAD-u nesumnjivo u mnogim aspektima podsjećaju na međuratne fašističke pokrete i njihov “palingenetički ultranacionalizam” (Roger Griffin). Ipak, mnogi se pobornici tih pokreta uvrijede kada kritičari skrenu pažnju na to ideološko srodstvo, optužujući ih za histeriju (ili za “Trump derangement syndrome”).
Iz tih razloga korisno je voditi se Robert O. Paxtonovom definicijom fašizma:
Fašizam se može definirati kao oblik političkog ponašanja koji obilježava opsesivna preokupacija propadanjem zajednice, poniženjem ili bivanjem žrtvom, kao i kompenzatorni kultovi jedinstva, energije i čistoće, u kojima masovna partija privrženih nacionalističkih militanata, u nelagodnoj, ali efektivnoj suradnji s tradicionalnim uvjerenjima, napušta demokratske slobode i putem otkupiteljskog nasilja i bez etičkih i pravnih ograničenja teži ciljevima internog čišćenja i eksterne ekspanzije.
Možda je jedino što nedostaje u Paxtonovoj definiciji fašizma njegova karakteristična rodna politika. Međuratni fašistički “kompenzatorni kultovi” nacionalne ili rasne obnove također su bili usredotočeni na mlađahnu hipermuževnost, pripremljenu na rat i dominaciju nad uškopljenim masovnim društvom. Kao što Emilio Gentile objašnjava u Storia del fascismo, novi fašistički čovjek je:
vjernik i borac religije domovine, posve posvećen fašizmu, u duši i u tijelu, prvak muževnih vrlina, mlad, smion, hrabar, pun života i entuzijazma, zdrav u svojim instinktima i osjećajima, spreman na nasilje.
Fašistička muževnost prve generacije bila je protestna konstrukcija, oblikovana duž dviju opozicijskih osi. Prva os je opozicija predfašističkim modernim “posljednjim ljudima”, koji su “bez korijena” (u nacizmu: “judaizirani”), liberalni, urbani, kozmopoliti, sa svojom dekadentnom pretjeranom intelektualnošću i uredskim poslovima, plahim čežnjama za “mirom” i “sigurnošću”, svojim uškopljavajućim idealizmom (pored bezdušnog “materijalizma”) i krotkim prihvaćanjem beživotnog kompromisa. Druga os je opozicija svemu obilježenom kao “ženskasto”, uključujući demokratske “mase”, uglađen građanski život, blagostanje, socijalizam, sažaljenje, intelektualnost, liberalizam, komunizam, “humanitarijanizam” (uvijek u podrugljivim navodnicima), homoseksualnost itd., kao i opozicija ženama samim, kao bilo čemu višem od bivanja ženama i “rodiljama” (breeders) sljedeće generacije mlađahnih muških ratnika.
Stoga opet i iznova u fašističkim tekstovima i govorima o “novom čovjeku” nalazimo iste pridjeve koje se monotono maršira i kombinira: mlad, energetičan, čvrst, ponosan, realističan, dinamičan, neustrašiv, spreman za akciju, snažan, preziran prema slabosti, neosjetljiv na bilo kakav nježan osjećaj, čvrste volje, odlučan, poput čelika, poput kamena, muževan, silan, vjeran, herojski, virilan; i brutalan, nemilosrdan, nasilan, nemilostiv, barbarski (termini koje se vidi kao pozitivne).
A kakve to veze ima s manosferom? Očito, mnogi današnji mladi muškarci koji su uvučeni u “manosferu” samo bi mogli biti u potrazi za osobnom utjehom, društvenom povezanošću i okvirom unutar kojeg mogu objasniti svoje poteškoće u pronalaženju seksa ili ljubavi, stabilnog zaposlenja, a koji im može pomoći konsolidirati razumijevanje samih sebe, vlastite svrhe u životu i vlastite budućnosti. Tipično, bit će slabo pripremljeni shvatiti kako ih tužilački narativi koji manosferi daju oblik također uvode u niz rubno fašističkih ideja:
- da su “sve žene” koje nisu podređene muškom autoritetu nevjerna, bezdušna stvorenja opsjednuta seksom s “alfama”, statusom i novcem;
- da je hijerarhija prirodna i sveprisutna (i da bi trebala biti rodno određena);
- da je sav život darvinijanska borba za dominaciju u kojoj su prosocijalni osjećaji “slabost” i svi ideali usmjereni na drugog samo iluzije;
- da suvremeni liberalni i multikulturalni svijet održavaju “cucks” i “normies”, da u njemu žene bezdušno iskorištavaju poštene muškarce te da je duboko neprirodan i treba ga svrgnuti, nasilnim putem ako drugačije ne može.
Naravno, niti suvremeni oblici protestne muževnosti u manosferi, niti današnji radikalno desni pokreti, nisu nekako identični prošlim oblicima – što god bi to uopće moglo značiti. Na način koji je u kontrastu s njihovim međuratnim prethodnicima, današnje neofašističke skupine iskorištavaju neoliberalnu opsjednutost zdravljem, fitnesom, ljepotom i “wellnessom”, u sklopu koje se pojedinci nastoje uzdići u sveprisutnom natjecanju koje karakterizira naše živote u neoliberalnom kapitalizmu. Postoji jasna tenzija između individualističkih dimenzija današnje hipermuževnosti oblikovane na društvenim mrežama i kolektivističkih impulsa u srcu svih fašizama. Muški “looksmaxxing” je nezamisliv u fašizmu prve generacije, kao što je poziv na ratničko samopožrtvovanje nezamisliv u dijelovima manosfere. Moglo bi se reći da očiti narcizam muškog zdravlja, body buildinga i kulture teretane (s iPhone kamerom u ruci) predstavlja na trenutke gotovo parodijsko cosplay preuveličavanje starijih fašističkih fizičkih ideala.
Ali, nije slučajnost to što se ideološka uvjerenja “Proud Boysa”, radikalno desne paramilitarne skupine blisko povezane s trenutnom američkom administracijom, sijeku s idealima koje promoviraju vodeći influenceri u manosferi. Nedavno istraživanje koje je provela Samantha Kutner, u kojem je pitala Proud Boyse zašto su se pridružili toj paramilitarnoj skupini, pokazalo je da, uz neprijateljsko raspoloženje prema “Ljevici” (pogotovo u vezi sa “slobodom govora”), članovi navode iste razloge koje bi se moglo asocirati s nekime tko “prati” Jordana Petersona: kriza u privatnom životu, želja za muškim povezivanjem i
deterioracija tradicionalnih rodnih uloga. Slažem se s Gavinom [McInnesom] da su žene vjerojatno sretnije kao kućanice. Mislim da bi muškarci trebali biti slobodni ponašati se kao muškarci bez da ih ispravljaju zanovijetala i njuškala koje je proizvelo naše društvo. Mislim da bi djeci trebalo biti dozvoljeno činiti greške, ogrebati koljena, igrati se BB pištoljima, i takve stvari. (Sudionik 15)
Kutner zaključuje istraživanje riječima: “Proud Boysi predstavljaju novo lice radikalno desnog ekstremizma, koji regrutira pomoću zajedničke nesigurnosti i muških pritužbi“. Manosfera i neofašistička radikalna desnica nisu izolirane jedna od druge. Presijecaju jedna drugu. A znamo da će društvene mreže i YouTube algoritmi, koji favoriziraju senzacionalistički i razdoran materijal kako bi pogonili “angažman korisnika”, često povući mlade korisnike od manosfere do radikalno desnog “sadržaja”, čak i bez da je to namjera njihovih korisnika.
Što je rezultat ove analize? Nije da će svaki mladić impresioniran demonstracijom autentičnosti nekog influencera s manosfere završiti tako da maršira u paramilitarnoj skupini ili da prebija liberalne prosvjednike. Ali neki bi mogli tako završiti. Još mnogo više će ih prigrliti duboko mizogina i antiliberalna politička stajališta. Kao što je argumentirao australski istraživač Ben Rich, nastaviti ignorirati manosferu kao tek jednu subkulturu u zabludi nije više niti moguće niti pametno, s obzirom na sam opseg toga fenomena. Treba podržavati sve inicijative za preformuliranje našeg društvenog ugovora u smjeru toga da se mladim ljudima oba roda daje mogućnost vidjeti dobru budućnost za sebe. U konačnici, i manosfera i radikalna desnica privlače svoje mnogobrojne regrute iz dubokih izvora alijenacije i beznađa.
Prevela Martina Valković
