BORIS KOŽNJAK
Tri ‘točne’ pjesme
Postoji ta neka prijelomna životna dob u kojoj se glazba prestane slušati kao pozadina i počne doživljavati kao dijagnoza. Zatim postoji dob kad se glazba prestane doživljavati kao dijagnoza i pretvara se u nostalgiju. Napokon, postoji i dob kad pjesme više nisu životna kulisa i počinju zvučati – točnima. Kada točno, ovisi o mnogo toga, ali negdje između prvog ozbiljnog gubitka koji glazbu pretvara u posve intimnu panaceju i trenutka kad počnemo osjećati da smo postali, ako ne više, onda barem jednako iskusni kao i naš intimni glazbeni iscjelitelj.
The Carnival is Over (1993) u inkarnaciji dvojca Dead Can Dance jedna je od takvih pjesama. Karneval je završio: “The fabulous freaks are leaving town”. Nešto je iza nas, nešto odlazi, maska ili zabluda, možda čak i neka faza života. Ono za što smo mislili da je trajno možda se pokazalo prolaznim, ali jednako je tako moguće i da se nešto prolazno pokazalo, ili barem naslutilo, trajnim. Štogod od toga bilo, dubok, baršunasti bariton Brendana Perryja pjeva to s dostojanstvom i mirom čovjeka kojega više ništa ne može iznenaditi. Ako u pjesmi i ima tuge, nostalgije ili brige, ona je svečana, a ako pak u njoj ima utjehe, ona pripada onoj vrsti koja zapravo i ne pokušava tješiti, nego jednostavno razumije. Sakralni glas Lise Gerrard, inače u savršenom skladu s Brendanovim zemaljskim dubinama, ovdje doduše šuti, ali tek kao odsutnost koja omogućuje da se doživi sva životna preciznost ove gotičke glazbene katedrale.
Song to the Siren (1983) glazbenog kolektiva This Mortal Coil izrasla je iz iste alkemijske retorte 4AD koja desetljećima umješno transmutira emocionalni nigredo u glazbeni albedo. Elizabeth Fraser, koja inače neodoljivo pjeva na rubu razumljivog, negdje između jezika i osjećaja, bajkovitim i naizgled izgubljenim ili čak nepostojećim jezikom, ovdje je gotovo nesnosno precizna, glasom nalik rani koja ne želi prerano zacijeliti jer bi time izgubila vlastitu ljekovitost. Ono što je Tim Buckley 1970. skladao i otpjevao kao pjesmu o čežnji, Fraser pretvara u samu čežnju, gotovo bez ostatka pjesme. Dvojba “Should I stand amid the breakers / Or should I lie with death” tu više nije rastrganost između života i predaje, između otpora i kapitulacije, nego dozvola za prepuštanje bez straha. Nije slučajno da je to prepoznao David Lynch, prepustivši nas u “Lost Highway” upravo ovom neodoljivom zovu sirene.
Driven Like the Snow (1987) poetske ‘underground’ institucije Andrewa Eldritcha, ex-The Sisters of Mercy, skladba je u kojoj je napokon sve na svome mjestu: “And the cars lost in the drift are there / And the people that drive lost in the drift are there / And the cares I’ve lost in the drift are there”. Eldritch, doduše, dolazi s onu stranu i sakralnog i zemaljskog, glasom koji dolazi iz podrumskih katakombi gotičke glazbene katedrale i identitetom koji ostaje tek naznačen, skriven iza tamnih naočala i cigarete koja dogorijeva poput kakve vječne vatre. Nimalo sentimentalan, barem na površini, i naizgled gotovo programatski hladan. Pa ipak, u toj podzemnosti ima više sentimentalnosti nego što se isprva čini – samo što je Eldritch lišava iluzije. Sentimentalnost je privilegij onih koji još računaju na drukčiji ishod, a ono što se doima hladnoćom zapravo je emocionalna sitost, a ne praznina, jer ‘biti hladan’ i ‘biti emocionalno gladan’ nisu isto.
Ovo su, dakle, tri životno ‘točne’ pjesme, tri načina kako biti tužan, sretan ili ravnodušan s integritetom. Jer kako starimo (ili, točnije – zrijemo) ne postajemo manje tužni, sretni ili ravnodušni. Postajemo tek izbirljiviji oko toga uz čiju ćemo glazbu biti nešto od toga, ili preciznije, oko toga čija će glazba postati naš život: Brendanovo dostojanstvo čovjeka kojega više ništa ne može iznenaditi, Fraserina rana koja odbija zacijeliti prije vremena ili Eldritchova sitost bez emocionalnog nadimanja.
