ANA GRGIĆ
Razmišljala sam kako uopće pristupiti pitanju što slušam i shvatila da je najbolji kriterij – ono čemu se uvijek vraćam. Bez obzira na to jesu li te pjesme samo kulisa dok se črčka ručak, dio nekog mog “shedding” momenta u kojem se nešto mijenja i lomi, ili jednostavno neprimjetno utkane u svakodnevicu.
U tom smislu, prva stanica je definitivno Cannonball Adderley i album Somethin’ Else (1958) Nemam omiljenu skladbu – sve su mi jednako savršene. Ponekad se uhvatim kako razmišljam o drukčijem poretku tih stvari, slažem ih prema vlastitom raspoloženju i zamišljam kako bi album zvučao tako ispremiješan. Vikendom i preko tjedna taj je redoslijed potpuno drukčiji. Kako god ih posložim u mašti, uvijek me vode u iste prizore: zamračene barove u kojima se puše duge, špic cigarete, polako se tope kocke leda u čašama nekih “sokića za odrasle”, njišu se haljine s resama, a maestri – zadivljeni i uronjeni u zvuk – jednostavno rade ono što vole.
Druga stanica je Delvon Lamarr Organ Trio i njihov album Close but No Cigar (2016). Oni su najbolji dokaz da orgulje mogu imati puno širi doseg nego što im se obično pripisuje. U njihovoj funk-jazz verziji postaju zaštitni znak – i to ne samo na ovom albumu, nego i na drugim izdanjima koja su jednako uvjerljiva kao i ovo koje ovdje izdvajam.
I za kraj, da vas ne davim albumima, izdvajam jednu pjesmu kantautorice Courtney Marie Andrews – It Must Be Someone Else’s Fault (2020). Jednostavna, melodiozna i nježna – jedna od onih koje se same od sebe počnu pjevušiti.
Dobro je što nisam posegnula za nekim drugim kriterijem i što smo ograničeni na tri izbora, jer nakon ovih pjesama kod mene neminovno dolazi country. Ali o tome nekom drugom prilikom.
