FILIP GRGIĆ
Pisati o glazbi, i to još u svojstvu nekakva filozofa (ili intelektualca ili znanstvenog ili kulturnog radnika, kako hoćete), sjajna je prilika za preseravanje. Pa evo onda i mojeg doprinosa.
Keith Jarrett: The Köln Concert (1975)
Ovo bi valjda bio primjer stvaranja iz ničega: sve što ovdje svira Jarrett je smišljao na licu mjesta, u Oper Köln 24. siječnja 1975, od pola 12 navečer nadalje. Zato je red da bude ovdje, i to na prvom mjestu. Možda je to već malo izlizano, ali baš me briga.
Brad Mehldau: Exit Music (For a Film) (1998)
Ovo je pak primjer stvaranja iz nečega što je u osnovi dobro, ali bi moglo biti bolje. Pomalo pompozni original Radioheada koji je kombinacija panike i prijetnje (“We hope that you choke”), a koji zvuči kao izravan prijenos Sudnjeg dana, Mehldau je majstorski spustio na zemlju, kao da se ne događa ništa važno.
Wilco: Jesus, Etc. (2002)
I ovo je tu, naravno, iz vjerskih razloga. Ako netko ima bolji dokaz, neka javi.
