DAVID HUME
Uglađeni dio čovječanstva, koji nije zaronjen u životinjski život, nego se bavi djelatnostima uma, može se podijeliti na učene i ljude društva [conversible]. Učeni su oni koji su se posvetili višim i zahtjevnijim djelatnostima uma, koje traže dokolicu i samoću te se ne mogu dovesti do savršenstva bez dugotrajne pripreme i napornog rada. Ljudi društva uz druželjubivu narav i sklonost prema užitku gaje naklonost prema lakšim i blažim djelatnostima razuma, prema neposrednim razmišljanjima o ljudskim stvarima i dužnostima svakodnevnog života te prema uočavanju manjkavosti ili vrlina pojedinih predmeta koji ih okružuju. Takve teme razmišljanja ne pružaju dovoljno zaposlenja u samoći, nego zahtijevaju društvo i razgovor s našim bližnjima kako bi postale prikladno zanimanje za um: a to ljude okuplja u društvo, gdje svatko iznosi svoje misli i zapažanja na njemu najbolji dostupan način, te uzajamno daje i prima znanje, kao i užitak.
Odvojenost učenih od društvenoga svijeta čini se da je bila veliki nedostatak prošloga doba i morala je imati veoma loš utjecaj i na knjige i društvo: jer kako je moguće pronaći teme razgovora prikladne za zabavu razumnih bića, a da se ponekad ne posegne za poviješću, pjesništvom, politikom i barem najočitijim načelima filozofije? Mora li sav naš razgovor biti neprekidan niz tračeva i besmislenih primjedbi? Mora li se um uvijek zadržavati pri niskim stvarima, nikad se ne uzdigavši, nego vječno biti
zaglupljen i iscrpljen beskrajnim brbljanjem
o tome što je učinio ovaj, a rekla ona?
To bi značilo da je vrijeme provedeno u društvu najmanje zabavan, a ujedno i najmanje produktivan dio našeg života.
S druge strane, ni učenost nije ništa manje izgubila time što je bila zatvorena u kolegije i samice, odijeljena od svijeta i dobrog društva. Na taj je način sve ono što nazivamo lijepom književnošću postalo posve barbarsko, jer su je njegovali ljudi bez ikakva osjećaja za život i manire, te bez one slobode i lakoće misli i izražavanja koja se može steći jedino razgovorom. Čak je i filozofija propadala uslijed tog mračnog i povučenog načina proučavanja, te je postala jednako utvarna u svojim zaključcima koliko i nerazumljiva u svojem stilu i načinu izlaganja. Uistinu, što se drugo moglo očekivati od ljudi koji u svojim rasuđivanjima nikad nisu posezali za iskustvom, ili koji nikad nisu tražili to iskustvo tamo gdje se ono jedino i može naći – u svakodnevnu životu i razgovoru?
S velikim zadovoljstvom primjećujem da su književnici u naše doba uvelike izgubili onu stidljivost i plašljivost naravi koja ih je držala podalje od ljudi; a istodobno da su ljudi društva ponosni što svoje najugodnije teme razgovora crpe iz knjiga. Valja se nadati da će taj savez između učenog i društvenog svijeta, koji je tako sretno započeo, biti još više unaprijeđen na obostranu korist; a u tu svrhu ne znam ništa korisnije od ovakvih eseja kojima nastojim zabaviti javnost. S toga gledišta, ne mogu a da sebe ne smatram svojevrsnim poslanikom ili veleposlanikom iz kraljevstva učenosti u kraljevstvo razgovora; i smatrat ću stalnom svojom dužnošću promicati dobru suradnju između tih dviju država, koje su jedna o drugoj toliko ovisne. Učenima ću javljati o svemu što se zbiva u društvu, a u društvo ću nastojati uvoziti sve ono što u svojoj domovini iznađem prikladnim za njihovu korist i zabavu. Ne trebamo ljubomorno paziti na trgovačku ravnotežu, niti će biti ikakve poteškoće da je sačuvamo na objema stranama. Građa za ovu trgovinu mora uglavnom dolaziti iz razgovora i svakodnevnog života: samo njihova obrada pripada učenosti.
Kao što bi bila neoprostiva nepažnja od veleposlanika da ne oda počast vladaru države u kojoj boravi, tako bi i s moje strane bilo sasvim neoprostivo kad se s osobitim poštovanjem ne bih obratio ljepšem spolu, koji je vladar carstva razgovora. Pristupam mu s poštovanjem; i da moji sunarodnjaci, učeni, nisu tako tvrdoglav i neovisan rod smrtnika, krajnje ljubomoran na svoju slobodu i nenaviknut na pokornost, predao bih u njihove lijepe ruke vrhovnu vlast nad Republikom književnosti. Kako stvari stoje, moja ovlast ne seže dalje od toga da zatražim savez, napadački i obrambeni, protiv naših zajedničkih neprijatelja, protiv neprijatelja razuma i ljepote, ljudi tromih glava i hladnih srca. Od ovog trenutka progonimo ih svom žestinom: ne dajmo milosti nikome osim onima koji imaju zdravog razuma i finog osjećaja; a te osobine, valja pretpostaviti, uvijek ćemo nalaziti nerazdvojnima.
Ozbiljno govoreći, i ostavljajući usporedbu prije nego što se posve istroši, mišljenja sam da su žene – to jest, žene s razumom i naobrazbom (jer samo se njima obraćam) – daleko bolji suci za sve vrste uglađenog pisanja nego muškarci jednakog stupnja razumijevanja; i da je neosnovano što se toliko plaše uobičajenog podsmijeha koji se upućuje učenim damama da svaku vrstu knjiga i nauke sasvim prepuštaju našem spolu. Neka strah od tog podsmijeha ima jedini učinak da svoje znanje skrivaju pred budalama, koje nisu dostojne ni njihova znanja ni njih samih. Takvi će se i dalje oslanjati na isprazan naziv muškog spola kako bi umišljali nadmoć nad njima: ali moje drage čitateljice mogu biti uvjerene da svi razumni muškarci koji poznaju svijet gaje veliko poštovanje prema njihovu sudu o onim knjigama koje ulaze u krug njihova znanja, i da više vjeruju finoći njihova ukusa, makar i bez strogih pravila, nego svim dosadnim naporima pedanata i komentatora. U susjednoj nam naciji, podjednako glasovitoj po dobrom ukusu i galanteriji, dame su na neki način vladarice učenog svijeta jednako kao i društvenog; i nijedan uglađeni pisac ne usuđuje se izaći pred javnost bez odobrenja nekih slavnih sutkinja tog spola. Njihovoj se presudi doduše ponekad prigovara; a posebice nalazim da su Corneilleovi obožavatelji, kako bi obranili čast toga velikog pjesnika pred sve većom Racineovom nadmoći, uvijek govorili kako se nije moglo očekivati da tako star čovjek pred takvim sucima može odnijeti pobjedu nad tako mladim suparnikom. No ta se primjedba pokazala nepravednom, jer se čini da je potomstvo potvrdilo presudu toga sudišta: Racine je, premda mrtav, još uvijek miljenik ljepšeg spola, kao i najboljih sudaca među muškarcima.
Postoji samo jedna tema u kojoj sam sklon ne vjerovati ženskom sudu, a to je kad je riječ o galantnim i pobožnim knjigama, za kojima one obično žude što je uznesenije moguće, i većina ih se čini više oduševljena žarom nego ispravnošću strasti. Galantnost i pobožnost spominjem kao istu temu jer u stvarnosti postaju iste kada se obrađuju na taj način; a možemo primijetiti da obje ovise o jednakom temperamentu. Budući da ljepši spol ima velik udio nježne i zaljubljive naravi, ta ih narav navodi na pogrešan sud u toj prigodi te ih čini lako ganutima čak i onime što nema ni prikladnosti u izražaju ni prirodnosti u osjećaju. Elegantne rasprave g. Addisona o religiji nimalo ih ne privlače u usporedbi s knjigama mistične pobožnosti: a Otwayeve tragedije odbacuju se pred bučnom retorikom g. Drydena.
Kako bi dame ispravile svoj pogrešan ukus u tom pogledu, neka se malo više naviknu na knjige svih vrsta: neka ohrabre razumne i naobražene muškarce da im dolaze u društvo: i naposljetku, neka svim srcem pristupe onom savezu koji sam zamišljao između učenog i društvenog svijeta. Možda će od svojih uobičajenih dvoritelja naići na više uslužnosti nego od učenih muškaraca; ali od ovih ne mogu razumno očekivati toliko iskrenu naklonost: i nadam se da nikad neće biti krive za tako pogrešan izbor da žrtvuju sadržaj prividu.
[David Hume, “Of Essay-Writing” [1742], u T. L. Beauchamp i M. A. Box, ur., The Clarendon Edition of the Works of David Hume: Essays, Moral, Political, and Literary, Vol. 1. Oxford: Oxford University Press, 2021, 533–537. Preveo Filip Grgić]
