ANA GRGIĆ
Sigurna sam da ste tijekom života naišli na fraze Penny for your thoughts i Food for thought. Možda ste ih i rabili. Ako jeste, prvom ste frazom nekoga na ljubazan način upitali o čemu razmišlja. Drugom ste naznačili vrijednost neke ideje, odnosno sadržaja koji vas je potaknuo na razmišljanje ili ga produbio – bilo da ste ga primili ili, što je bolje, sami proizveli i time možda drugima dali poticaj i povod za mišljenje.
Volim te fraze, iako nemaju svoj dobar pandan u hrvatskom jeziku. Unatoč tomu, dovoljno su jasne da posluže kao okvir za nešto što zabavlja mnoge u akademskoj zajednici – zabavlja ih, a da toga možda nisu ni svjesni – a to je fenomen zastare. Ne one zastare koja se odnosi na račune i nemogućnost utjerivanja duga, nego one koja označava svojevrsnu ljudsku dotrajalost unutar nekog sustava. Konkretno, znanstvenog sustava.
Mislim da se taj fenomen javlja u trenutku želje za napredovanjem u zvanju. To je onaj trenutak u kojem pojedinac shvati koliko je čega napravio ili propustio napraviti, koliko je poželjan za suradnje, a koliko pogodan za izbjegavanje. To je trenutak u kojem ostaje sam sa svojim radom ili neradom, i pravilnicima – nacionalnim ili institucijskim. Svojevrsna zona sumraka u kojoj pojedinac, htio to ili ne, potpada pod nekakav pravilnik u stilu poruka kakve čitamo u trgovinama IKEA: “Hej, kada si gotov s jelom, stavi pladanj ovdje.” Ili, u akademskoj verziji: kada si gotov s proizvodnjom misli, ostavi čistu situaciju iza sebe. Zbroji, prikupi sve materijale, pročitaj sve potrebne pasuse i ukalkuliraj amortizaciju.
Postoji li specifična vrsta psihološke diskrepancije između mlađe verzije sebe – osobe koja nije imala osobito razrađen karijerni plan, ali je nekako podrazumijevala da će budućnost uključivati Cambridge ili Princeton, intelektualni glamur, pokoje gostujuće predavanje, hodanje po hodnicima s važnim fasciklom i općenito being cited – i sebe sada, u tom čudnom međuprostoru ni mladosti ni starosti, dok u nuždi čita horizontalne i vertikalne kriterije? Je li normalno da se upravo tada aktiviraju ontološki ostaci tog ambicioznog mlađeg jastva, zajedno sa svim njegovim neostvarenim scenarijima, kao specifična nuspojava akademske administracije?
Ako ništa drugo, čini se da kriteriji ne služe samo vrednovanju rada nego i neočekivanom prizivanju alternativnih verzija vlastita života. Možda upravo zato, iz nekog meni ne sasvim razjašnjivog razloga, kada pomislim na njih, u glavi mi se vrte fraze Penny for your thoughts i Food for thought. Ne znam je li to zbog toga što me novouvedeni izrazi “vertikalni” i “horizontalni kriteriji” asociraju na hranu, i to onu moderno posluženu hranu koja na tanjur stiže u brisevima, linijama i nekakvim kombinacijama vertikalnih i horizontalnih kreatura, kao da se crtanjem hrane pokušava kamuflirati manjak količine. Možda je stvar u tome što takva hrana puno košta, a ne daje sitost. Možda je problem jednostavno u tome što sam trenutačno gladna. Uostalom, neke stvari možda ne bi trebalo raditi na prazan želudac, baš kao što nije preporučljivo sjesti u automobil ili ući u lift s punim mjehurom – nikad ne znaš hoće li doći do zastoja, čepa ili svojevrsnog zatvora, ili je pak protočnost zadovoljavajuća.
A možda je i pomalo oholo o fenomenu zastare pisati iz svojevrsnog view from nowhere, kao da je riječ o pojavi koju valja hladno analizirati, a ne o nečemu što prije ili kasnije sustigne i onoga tko analizira. Možda je jednako tako oholo pokušavati teorijski zahvatiti temu o kojoj su drugi već mislili dublje i pisali uvjerljivije. Stoga ću, umjesto toga, jednostavno priznati što mi se događa dok razmišljam o kombinaciji zastare i kriterija. Pod tim dojmom, fraze Penny for your thoughts i Food for thought počinju mi se činiti neobično prikladnima. Kao da se pred očima postupno oblikuje nekakav hranidbeni lanac u kojem misli proizvode druge misli, koje potom hrane nove misli, dok cijeli sustav nekako ovisi o tome da se taj optjecaj održava i bude uredno evidentiran. Imamo, dakle, mnoštvo vlastitih i tuđih misli kojima se međusobno hranimo. A ako već postoji nekakav red, ili barem ambicija da ga bude, onda se nameće i pitanje vrijednosti: koliko zapravo vrijedi jedna misao?
Devedesetih godina prošlog stoljeća hrvatski su političari natuknuli da bi se vrijednost misli možda mogla odrediti na temelju vrijednosti mozga, ali nisu otišli dalje od konstatacije da teleći mozak vrijedi dvije njemačke marke. Koliko vrijedi ljudski mozak, a onda i misao koju proizvodi, u to se teško pitanje, čini se, nisu usudili upustiti. Danas se, međutim, ponašamo kao da je to pitanje barem djelomično rješivo, odnosno kao da se intelektualni rad može dovoljno precizno razvrstati, opisati i vrednovati. I sve je to, bez sumnje, vrlo ozbiljno, uredno i hvalevrijedno. Pa ipak, čini mi se da pritom iz vida gubimo jednu važnu činjenicu: misli su, zapravo, hrana. A kao takve, možda bi trebale potpasti pod ponešto drukčiji klasifikacijski okvir.
Dopustit ću si stoga skroman, ali hrabar prijedlog: scijentonutricionističke kriterije.
* * *
Pogledajmo onu drugu frazu: Food for thought. Hrana za misao. Istovremeno zvuči tako duboko i tako besmisleno. Koja je vrijednost onoga što nam proširuje misao i pruža materijal za mišljenje? Možda je to nešto što se može izvagati; uostalom, neke su knjige teške, a neke lagane.
Danas postoje sofisticirane “Hume” vage (The Hume Pod). Riječ je o pametnim uređajima koji ne samo da mjere težinu nego pokušavaju zaviriti u tijelo: procjenjuju udio masti, mišićnu masu, razinu vode, pa čak i dublje, skrivenije slojeve poput visceralne masti ili općeg stanja metabolizma. Drugim riječima, više nije riječ o tome koliko nešto teži, nego od čega je sastavljeno – i što u konačnici čini njegov učinak.
Ako znanstveni rad doista može funkcionirati kao hrana za misao, onda se tim pomakom od težine prema sastavu otvara mogućnost drukčijeg određivanja vrijednosti. Ne pitamo više samo koliko je nečega proizvedeno, nego kakav je njegov sastav i kakav učinak ima. Time se, gotovo neprimjetno, otvara prostor za uvođenje različitih novih kriterija: onih koji ne mjere samo prisutnost sadržaja nego i njegovu gustoću, kvalitetu i učinak.
Mozak je zahtjevan organ koji traži raznoliku hranu za misao: ne samo novu nego i napornu, uznemirujuću, vedru, pa i posve promašenu. No kao i kod svake prehrane, važno je znati prepoznati ono što je za organizam uistinu vrijedno. U tom smislu možemo govoriti o sadržajima koji su nam svojevrsni saveznici: oni koji dugoročno jačaju mišljenje, produbljuju razumijevanje i ne iscrpljuju se u trenutnom učinku. Ako tu analogiju prenesemo na znanstveni rad, nasuprot njima stoje i oni znanstveni radovi koji nas brzo zasite, ali ne ostavljaju traga. Ako već govorimo tim jezikom, postavlja se pitanje: po kojem bismo kriteriju, a da i dalje zadržimo neke elemente metrike, povrh one znanstvene, mogli prosuđivati takav sadržaj?
Predlažem kriterij nutritivne procjene. Ako znanost promatramo iz te perspektive, možemo je zamisliti kao prostor u kojem nastaje raznolika hrana za misao. Nije sva jednaka, niti mora biti. Neki su sadržaji zahtjevniji, neki pristupačniji, neki eksperimentalni, a neki su možda i previše obrađeni – reciklirani, prepakirani i ponovno servirani, ali i to je dio jelovnika.
Uvedimo stoga osnovne skale:
- Nutri-Score. Rad ima visok nutri-score ako je napisan po uzusima struke, relevantan i razrađen. Ali je bez okusa. Konzumira se bez nuspojava i bez dugotrajnog učinka.
- Kalorijska vrijednost. Niska kalorijska vrijednost znači da je rad lagan, brzo se detektiraju argumenti koji su lako prohodni. Ali daje kratkotrajan energetski skok i ubrzo slijedi pad.
- Glikemijski indeks. Rad s visokim glikemijskim indeksoma djeluje na šećer u krvi i izaziva nagle reakcije – uzrujava jer nas autor nije uvrstio u literaturu, iako smo se temom bavili prije njega.
- Stupanj prerađenosti. Visok stupanj prerađenosti upućuje na reciklirane argumente, prepakirane pojmove, višekratno podgrijane zaključke.
- Mješoviti profil. U radu se detektira sve pomalo.
Te su skale alati pomoću kojih neke radove doživljavamo kao zahtjevnije, neke kao sporije probavljive, ali dugoročno utjecajnije. Najbolje da stavim jedan autocitat: “Nikad ne znaš hoće li doći do zastoja, čepa ili zatvora, ili je pak protočnost dobra.” Jer neki su radovi provocirajući, neki umirujući, neki poticajni, a neki – što je možda i najneugodnije – takvi da nas tjeraju da priznamo kako je netko drugi bio u pravu.
Nutritivna analogija, naravno, nije bez problema. Govoriti o znanstvenim radovima kao o hrani može zvučati banalizirajuće ili čak pogrdno. Uostalom, nije baš ugodno procijeniti nečiji rad (ili vlastiti) kao bananu. U hrvatskom slengu, to je već ozbiljna dijagnostička kategorija, i to bez potrebe za drugim mišljenjem. Jer hrana, pa tako i hrana za misao, nužno je vezana uz prehrambene i ostale životne navike, a da bi one bile zdrave ili kvalitetne, moraju biti uravnotežene. Dakle, treba biti svega: i banana i kavijara.
Ali ono što je nekome banana, drugome je kavijar. Ipak, analogija ima dublji problem. Sintagma “hrana za misao”, osobito kada se primijeni na znanstveni rad, sadrži unutarnju napetost: spaja hranu koju mjerimo nutritivno – kalorijama, mastima, solima itd. – i mišljenje, koje nije proizvod, nego aktivnost. Hrana ima deklaraciju po 100 grama; hrana za misao nema ni jedinicu ni sastav, a ipak se od nje očekuje da bude mjerljiva. Ako bi se shvatila kao proizvod, morala bi se nekako kvantificirati – što nas vraća na pitanje gustoće i učinka. Bez toga nema ni deklaracije, pa ni mjesta na polici supermarketa. Ne zato što bi tamo nužno trebala završiti, nego zato što kriteriji pretpostavljaju da bi mogla.
I tu je štos: znanstveni rad ne želi biti tek roba na polici. On teži cehovskoj prihvaćenosti koja ne ovisi samo o formulama i tablicama. Želi biti prepoznat kao određena kvaliteta unutar zajednice, a ne tek bilo koja jedinica u sustavu.
Ali za to nemamo formulu.
Ako znanstveni rad shvatimo kao proizvod, moramo prihvatiti da smo svi u nekoj vrsti prehrambenog biznisa: proizvodimo, konzumiramo i razmjenjujemo hranu za misao. Ta je hrana raznolika, i upravo u toj raznolikosti leži njezina vrijednost – jer nastaje iz ogromne misaone potrošnje. A potrošnja podrazumijeva glad. I cijeli hranidbeni lanac u kojem, na kraju, nijedan organ nije nevažan.
Sigurna sam da ste doživjeli stanje u kojem ste toliko intenzivno razmišljali o nekom problemu da vam se učinilo kako vam mozak gori: doveli ste se u stanje blago povišene tjelesne temperature, iz njega je tijelo željelo pobjeći, vapilo je za pokretom, za udaljavanjem od sadržaja koji je obuzeo um, dok je mozak i dalje vrludao brzinom nalik otkucajima srca usred intenzivnog kardio treninga (brojku neću navoditi jer ovisi o godinama i stanju organizma). I onda ste se u nekom trenutku maknuli iz tog stanja. To je misaona sitost. Tada vam je trebalo nešto drugo; neki drugi sadržaj, neka druga hrana za misli.
I upravo u tom odmaku, u trenutku smirenja, pojavila se misao: rješenje, onaj “aha moment”, nova glad koja vas je ponovno potaknula na stvaranje. Sve se odjednom posložilo. Te ogromne količine misli potom ste sortirali u skupove, paragrafe, poglavlja i potpoglavlja, u ozbiljne i manje ozbiljne radove, u dugačke i zahtjevne knjige koje će jednima biti razumljive, drugima nerazumljive, a trećima će promijeniti živote.
I to činite opet. I opet. I iznova.
Iz te izmjene napora i odmora nastaju tekstovi, knjige, članci i eksperimenti – različiti oblici onoga što nazivamo znanstvenim radom – i što pokušavamo mjeriti.
Analogija s hranom, doduše, ipak pogađa jednu važnu dimenziju: vrijednost sadržaja ne iscrpljuje se u njegovoj kvantifikaciji. Ne postoji formula koja može izmjeriti gustoću jedne ideje, njezin doseg ili njezinu sposobnost da nekome promijeni način razmišljanja. Kao što ne postoji uređaj koji može procijeniti težinu misli – premda bi, s obzirom na razvoj tehnologije, i to uskoro moglo postati projekt nekog interdisciplinarnog centra.
Ako znanost promatramo kroz nutritivnu analogiju, možemo je zamisliti kao skup različitih jela – švedski stol na kojem su posluženi razni specijaliteti: skradinski rižot, škampi na buzaru, fish and chips, bečki s krumpirićima, chia puding s komadićima jagode, banane, kavijar i još ponešto što mi u ovom trenutku ne pada na pamet. Nismo svi na razini skradinskog rižota ni chia pudinga, a možda to i ne želimo biti (nisam sigurna da itko želi poistovjećivati kvalitetu svoga rada s laksativnim učinkom tih supersjemenki). Ali svi smo za istim stolom. Nema nas dvanaest, nego mnogo više – a ima i žena.
Ako želimo biti prihvaćeni, možda trebamo biti nježniji jedni prema drugima. Posebice kada nečiji rad, nutritivno gledano, doslovno procjenjujemo kao bananu. Proklete su te metafore i doslovna i figurativna razmišljanja. Kada nam odgovara doslovno, upotrijebimo ga; kada nam ne odgovara, zamijenimo ga metaforičkim. Zapravo je cijela stvar u tome da se izbjegne proizvoljnost i omogući neka vrsta standardizacije. No, problem je dublji: iako znanstveni rad mjerimo i vrednujemo kroz različite kriterije, ono čemu uistinu težimo jest ono što ih nadilazi. Tražimo nešto što izmiče mjeri, a istodobno o njoj ovisimo. (Da sam kojim slučajem slijedila analizu fraze thirst for knowledge, ne bi nastao tekst u kojem je toliko puta spomenuta banana.)
