(Ovaj je tekst Albert Bazala objavio 1912. godine u časopisu Napredak: hrvatski narodni kalendar za prestupnu godinu 1912, god. VI, 200–206. Uskoro će ponovno biti objavljen u A. Bazala, Konkretna filozofija: odabrani spisi 1904. – 1942., priredio F. Grgić (Zagreb: Institut za filozofiju, u tisku).)
Stare nam priče pričaju, da se nekoć u svijetu živjelo bolje i sretnije nego danas. U dalekoj davnini leži doba, koje zovu zlatno i u koje kažu, da su ljudi bili najsretniji. Svi su bili – veli se – dobri i pošteni i odani pravdi, te nije trebalo ni zakona, ni kažnjivača, ne poznavahu kazne ni straha, ne poznavahu mača ni drugoga oružja, jer bijahu i bez toga sigurni. Narodi življahu mirno i ugodno i bez vojske. Slobodna zemlja davala je od svoje volje sve, te je nije trebalo tek plugom i motikom prevrtati, da ljudima dade nužnu hranu. Svijetom je vladalo vječno proljeće: toplim dahom duvahu vjetri, cvijeće je uvijek zvalo, voće obilno ragjalo, njiva se bijelila od teškoga klasja, ovdje su tekle rijeke mlijekom, a ondje žućkasti med kapao sa zelenoga hrasta. Negda bilo, sad se spominjalo. Onda, vele, dogje drugo doba: godina se razdjeli u ljeto, jesen nejednaku, zimu i proljeće kratko; ljeti se užario uzduh, a zimi pritisnu snijeg i led; tad se trebalo zaštititi od vjetra i nepogode, odijelo pribaviti i stan i hranu spremati; ali i zemlja ne davaše više od svoje volje, već je trebalo zapregnuti volove, da vuku plug i motikom prionuti, te prisiliti zemlju, da iz svoga krila dade čovjeku svagdašnji krušac. I od onda sve teži bivaše život. Čovjek je sve jače osjećao na sebi udes: U znoju lica svoga jest ćeš kruh svoj! Morao se boriti za život, i koji je prije bio blag i dobar, postade krut i nesmiljen. Nevolja ga pritisla i u ruke mu stavila bijesno oružje, – i ni po zla, da ga je upotrijebio samo na obranu života; ali zla ćud ga osvoji i opakost i zloba zagje u srce njegovo i navali rat i grabež; i lakomost poče podjarivati ljude na zlo, pa smišljahu lukavstva i prijevare, da na laki način sebi prisvoje, što je teškom mukom drugi stekao, vjernost i pravednost postajaše rijetka, prijateljstvo nepouzdano, ljubav nestalna. Ovako priča pripovijeda, da je došlo do toga, da se sve teže živi. I naši starci znadu kadgod hvalom uzdisati “blažena starija vremena” i kuditi zlu i pokvarenu sadašnjost. Ne ćemo pitati, imadu li u tome pravo, kad misle, da je prije nedugo vremena mnogo bolje bilo; izgleda, kao da su oni gdješto zaboravili mnoge jade i nevolje, pa sjećajući se više ugodnih časova, vide i cijeli svoj vijek u ljepšem svjetlu. No i kad bi imali pravo, nama ne koristi ni pričom se uljuljavati u neispunljive sanje ni sa starcima udarati u jadikovke, već nam valja uzeti život i prilike, kakove jesu, te razgledati, kako ćemo se u njima snaći, da spasemo za sebe nešto sreće i zadovoljstva i što ćemo učiniti, da djeci našoj bude bolje. Život je hitar, i tko se u zgodan čas nije oboružao i spremio, da zna, kuda mu je poći i kako mu je raditi, taj će sve više zaostajati, a svijet, što hrli naprijed, nesmiljeno će preko njega prijeći i pogaziti ga. No život biva i sve zapleteniji. Nova iznašašća i izumi podaju mu novi oblik; pomislite samo, kako se drukčije živi u doba željeznicâ i brzojavâ nego još prije nekoliko desetgodišta (decenija), kad se putovalo diližancom i kad je skoroteča raznosio vijesti od zemlje do zemlje, od grada do grada; na život djeluju i prilike trgov. i gospodarske, koje se danomice mijenjaju; na nj utječu i političke prilike, ugovori s državama, što sve takogjer nije ni za uvijek, ni uvijek jednako. Tako život dobiva od vremena do vremena drugo lice; prilike životne sve se više zamršuju, i sve teže biva čovjeku kroz njih se probiti. Svako doba ima svoje zahtjeve, kojima mora udovoljiti, tko hoće, da se kroz život protura: svako doba nameće čovjeku svoje zadaće; o kojih ispunjenju ovisi sreća i napredak njegov. Što dakle traži naše doba od nas?
Rad
Kad se govori o uvjetima života i napretka, valja na prvome mjestu spomenuti rad. Rad je prvi i najvažniji zahtjev, što ga naše doba na nas stavlja. A zar se nije – reći ćete – i prije nas moralo raditi; ako jest, onda rad nije zahtjev samo našega doba, nego zahtjev svih vremena. Doista je tako, da se u svako doba od čovjeka tražilo, da radi, ali valjda nikad tako silno, kao danas. Nije daleko iza nas vrijeme, kad je još čovjek sa razmjerno malo rada udobnije i bolje živio, nego danas; mali obrtnik i seljak mogao je lakše prehraniti ženu i djecu, a mogao je časkom i odahnuti od posla; današnje doba čovjeku gotovo ne dopušta odmora. Životne su prilike postale teže, život sam mučniji, rad naporniji. Krivi su tome mnogi uzroci. Nije se samo u državnome kućanstvu manje tražilo, nego se i u skrovitoj kućici manje trebalo. Današnji “oboružani mir” evropskih država proždire sve više dohodaka tako, da nema države, koja u svojem proračunu ne bi teško osjećala izdatke za vojsku, nabavu novih topova i golemih brodova; a i za drugo se danas više troši, nego se trošilo negda, n. pr. za škole i prosvjetne svrhe, jer se danas više traži: uzmite samo, negda su imala škole samo veća mjesta, danas se hoće, da ih ima u svakom gotovo selu, jer se drži, da je prosvjeta potrebna svima. I druge životne potrebe postale su veće i teže ih je podmiriti: zato evo naše doba više od ijednoga traži rad. Čovjek kao da nijednoga časa ne smije sustati, da zgodno upotrijebi vrijeme, jer na svaki čas, što ga propusti, vreba stotine drugih, da se njime okoriste.
No već čujem, kako će mi tkogod od vas dobaciti: lako njemu govoriti o radu, gdje ga ne zna, što znači prionuti uz plug i prevrtati zemlju motikom ili mahati srpom, kad božje sunce pripeče; ne pozna on brige i jade, kad se počinju skupljati gusti oblaci, kad strijele sijeku nebo, a seljak strepi, da mu jedan čas ne uništi trud i muku. Da je rad u gospodarstvu mučan i težak, toga nitko ne poriče; a čini se, da ima i teži i mučniji rad – onaj u tvornicama, pred kojim seoski rad ima već tu prednost, da je zdraviji. Ne ću ovdje zametati raspravu o tome, da li je duševni (umni) rad lakši od tjelesnoga ili (kako se zove) fizičkoga i koja mu je vrijednost. Ali o tom se i ne radi; nijesam vam naime nakanio pričati, kako bi se imao preudesiti svijet, da u njem bude svak sretan – niti u vas buditi za sada bar još ili u dogledno vrijeme neispunjive sanje, već sam htio, da vam pokažem, kako će čovjek ondje, gdje ga je udes postavio, što bolje ispuniti životnu zadaću, te postići zadovoljstvo i sreću i podići se, koliko prilike dopuste, što dalje, te potomcima svojim olakšati život.
Još uvijek mi ne vjerujete pravo, da sreća i rad blizu stanuju i da se samo radom postiže sreća. Očito vas zasjenjuju bajke o kraljevićima u zlatu i draguljima, što stanuju u zlatnim palačama, jedu sa zlatnih tanjura i piju iz zlatnih čaša i voze se u kočijama od zlata. Niste doduše nijednoga takovoga vidjeli, ali čar priče djeluje i prikazuje vam lagodni život u imućstvu sretnim. No nije sve zlato, što se sja – pa nije baš svagda sigurno, da je ono sjaj sreće. Iz daljine gledajući čine nam se predmeti ljepši, nego kad k njima pristupimo i bolje ih ogledamo. Ne treba da budemo hvalitelji siromaštva, kad dobro znademo, kolike prednosti za sav život pruža čovjeku imanje i blagostanje, ali ne treba ni da pregledamo, gdje svjetlo jako, da su i sjene oštre i tamne, a mnogome je bogatstvo kao teška kletva, koja ga na svakom koraku progoni. Ne navikao raditi ne zna, čim bi vrijeme prikratio i dosadu ubio, nemir i nezadovoljstvo ga tjera od zabave u zabavu, ali mu ne smiruje srce; u slasti i lasti, možda i časkom opojen, zaboravlja svoju zlovolju, ali samo na čas. Kad mine užitak, opet se javlja crv nezadovoljstva i muči ga, u duši osjeća prazninu, jer vidi, da nije nekako pravo ispunio život, osjeća, da mu život nema pravoga sadržaja, prave svrhe, a ni vrijednosti; onda se i opet predaje zabavi – ne toliko, da se od srca naužije, koliko da zatomi zlovolju u srcu svome. Zar je to sretan život? Ima jedna priča, koja ovamo pristaje: kažu, da je neki car bio teško bolestan; mnogi su ga liječnici njegovali, ali njemu nikako bolje. Onda reče jedan, da će kralj ozdraviti, ako obuče košulju najsretnijega čovjeka. Odmah poslaše sluge po svem carstvu, da traže najsretnijega čovjeka i košulju njegovu donesu caru. Zagjoše u razne kuće i nagjoše mnogo sjaja i bogatstva, ali svagdje je nešto nedostajalo. Tad jednoga dana pred večer idući mimo siromašne jedne kolibice, čuju u njoj veselo pjevanje; skrenu unutra i nagju čovjeka, koji im upitan za sreću, reče, da je zadovoljan sa svojim udesom, dok je zdrav, dok može zaslužiti, da prehrani sebe i porodicu. Tada zahtijevahu od njega košulju, da je odnesu caru, – ali siromak nije imao ni košulje. Nije siromaštvo, koje ga čini sretnim, nego svijest, da je izvršio svoju zadaću; mučan je i težak bio posao njegov, ali je i nagrada zato velika – zadovoljstvo, koje ne može jedan drugome predati kao košulju, već ga mora svaki sam sebi svojim nastojanjem pribaviti. Da za taj cilj bogatstvo i sjaj nijesu sigurnija sredstva od rada, mislim, da je očito.
Rad ubija dosadu. Zaposlenu leti vrijeme, da i ne zna kako. On podaje uvijek novih pobuda; uzmite samo, koliko se nada veže uz rad na polju i njivi; čovjek upravo živi sa svojim poslom, svaki dan prigleda i raduje se, ako žito uspijeva, vinograd lijepo napreduje, s ljubavlju a i sa strahom prati listanje i cvat voćke, probijanje usjeva, sve dok ne dozriju; a kad sve uspije, to je zadovoljstvo, kojemu ima malo ravna. Koliko izmjene u tom radu? Nijedna zabava ne može toliko raznolikih doživljaja podati, tako raznih i snažnih čuvstava pobuditi, kao rad. Zabava rastrese, ali i zasiti, pa onda dosadi; rad otvara uvijek nova vrela sreći.
Rad lišava boli i smiruje strasti. Kad čovjeku teške brige na čelo sjednu, često bi očajao, da se prepusti srcu i navali čuvstva; ali rad sili čovjeka, da misli; tako pribavlja razboru vlast u duši; mjesto beskorisna očajanja nastupa mirno i razborito razmišljanje, koje onda pokazuje izlaz iz najzamršenijih prilika, a često opet samu nepriliku, koja se u prvi mah činila strašnom, manje strašnom čini, te čovjek i opet steče odvažnosti, da joj se otme. Ili kad tuga čovjeka prevlada, rad je ublažuje: i čim se srce izjadalo, na čem je čovjek iznemogao, to u radu mirnije sudi; onda će čovjek i nesreći u oči pogledati i smiriti se nad njom. Radin nema kada, da očajava i da jadikuje, nego zasuče rukave, pa sebi pomaže. Rad lišava čovjeka i ludih misli i napasti: nerad je, veli stara poslovica, uzglavlje gjavolu. Gjavo može mirno spavati kraj onoga, koji se podao neradu; jer će i bez gjavolje pomoći po zlu proći.
Rad uzdiže čovjeka. Po njem postaje svijestan svoje snage, kako pokazuje dovoljno primjer Amerike i Engleske, gdje se rad najviše cijeni. Razumije se, da samo čestiti rad može podati ovakovo zadovoljstvo i samosvijest: nepošten rad može podati časovitu ili trajnu korist, ali unutrašnjega mira i zadvoljstva ne može podati. Inače je svejedno, kakav se rad vrši počevši od najtežega težačkoga rada do najviše zabave duha.
Rad izjednačuje ljude. Obrtnik ili seljak, koji svoj posao u poštenju vrši, nije manje vrijedan od učenjaka, koji se naukom i umjetnošću bavi; rad seljaka i radnika je doduše smjeran, te ne podaje prilike, da se čovjek proslavi, kao što se proslavljuju junaci u boju ili umjetnici na dlijetu ili na kistu, književnici na peru. Ali i njihov rad može im podati zadovoljstvo, i svijest ispunjene dužnosti čini život njegov vrijednim – kao čovjek je seljak, obrtnik i radnik, koji čestito rade, vrjedniji od besposlenoga fićfirića gradskoga, jer ovaj ne zna čemu živi, dok onaj zna, da nije živio uzalud: a ta mu svijest nadomješta bogatstvo i podaje sreću, koju drugi uzalud traži u veselju, pijankama i razbludama.
Rad čini čovjeka, jer ga čini dostojnim toga imena; ne uživanje, kojemu se lako podati, nego rad, u kojem čovjek treba da napne sve sile i razvije sve sposobnosti svoje, kadar je ispuniti jedan život, dati mu sadržaj i učiniti ga vrijednim da se i drugi u nj ugledaju i da upirući na radišu prstom jedni drugima kažu: takav i ti budi, pa ćeš naprijed doći i svijet će te poštivati!
