Gdje je život koji smo izgubili u življenju?
Gdje je mudrost koju smo izgubili u znanju?
Gdje je znanje koje smo izgubili u informaciji?
T.S. Eliot (Stijena, 1934.)
Ako je suditi prema famoznim ‘strateškim dokumentima’, pod čime se kriju razne ’razvojne strategije’, ’planovi razvoja’, ‘preporuke’ i ‘deklaracije’ raznih nacionalnih i internacionalnih ‘tijela’ – sve te trendovske društvene panaceje koje svaka administracija koja imalo drži do sebe jednostavno mora imati – znanost i visoko obrazovanje uistinu su srasli u jedno čudesno biće. To je biće istodobno fleksibilno i stabilno, konkurentno i inkluzivno, izvrsno i održivo, društveno relevantno i tržišno prilagodljivo. Ono mjeri, evaluira, optimizira i unapređuje te u tome ne iskazuje ni najmanji trag umora. No, kad bi znanje doista funkcioniralo onako kako ga opisuju tablice i indikatori tih dokumenata, već bismo odavno znali sve što treba znati. Problem je, naravno, u tome što znanost i visoko obrazovanje nikada nisu bili takvi. A kad ih se prisili da to postanu, dobivamo nešto posve drugo, formalno tek uljepšanu menadžersku simulaciju smisla, a u zbilji zapravo himeru, čudesno mitološko biće koje ‘duh vremena’ s toliko žara pokušava oživjeti.
No, kao i u izvornom mitu, ta moderna himera znanosti i visokog obrazovanja nosi u sebi lekciju koja se uporno ignorira: apsolutna snaga, koliko god se izvana želi doimati impresivnom, u sebi nosi sjeme vlastite propasti. Sprijeda lav, ona možda naizgled demonstrira snagu, koza po sredini tvrdokornost, a straga, poput zmije, odlučnost, ali zajedno čine nešto što ne može opstati bez stalne unutarnje napetosti. Sustav sastavljen od fleksibilnosti i stabilnosti, evaluacija i natječaja, izvrsnosti i tržišne prilagodljivosti može funkcionirati samo dok ga se ne suoči sa stvarnošću, povijesnim iskustvom, logikom spoznaje ili, jednostavno, zdravim ljudskim razumom. Kad se suoči, on, poput starogrčke Himere, čija se mitska snaga, tvrdokornost i odlučnost pretvara u samoproždiruću silu, pohlepu i manipulaciju, pokazuje sve svoje slabosti, pokazuje da je previše složen, previše kontradiktoran i previše samodovoljan da bi trajao bez pucanja po šavovima. Čudesna bića, koliko god impresivno zamišljena, u pokušajima vlastita ozbiljenja uvijek propadaju, ne bez nemalo učinjene štete, po sebe i za druge. I upravo tu leži paradoks moderne himere znanosti i visokog obrazovanja. Ona je čudesna, ambiciozna i grandiozna u svojim strategijama, ali fragilna već u svom samom temelju.
Svaka mitska priča ima, dakako, i svoje junake. Mitskoj starogrčkoj Himeri nitko se nije mogao suprotstaviti sve dok se nije pojavio Belerofont na krilatome Pegazu. Ima li i pripovijest o modernoj himeri znanosti i visokog obrazovanja takvog junaka? Zapravo ima, iako više nije među živima, ali žive njegove ideje –Alexander von Humboldt – koji je već jednom bio odradio herojski posao, iako se to danas nekako prešućuje ili, u najboljem slučaju, zaboravlja. Naime, to da njegov model nije bila neuspjela utopija, nego uspješan institucionalni poduhvat, štoviše, da su njemačka, pa onda i europska znanost i sveučilišta devetnaestog stoljeća postali globalna referenca upravo zato što im je model dao vrijeme, autonomiju i povjerenje, a time i proizveo eksploziju uistinu izvrsnog teorijskog i empirijskog znanja, jednako u prirodoslovlju kao i u humanističkim i društvenim znanostima, kakvu Europa dotad nije vidjela. I sve to nije bilo postignuto unatoč ‘neučinkovitosti’ koju je model zagovarao, nego upravo zahvaljujući njoj. Model koji danas tako olako optužujemo za ‘nekompetitivnost’ pa i ‘beskorisnost’ bio je jedan od najproduktivnijih koje poznajemo. Ono što se promijenilo nije njegova inherentna vrijednost, nego naša spremnost da toleriramo sporost, rizik i znanje koje ne dolazi s unaprijed ispunjenim obrascem učinka.
No, kada se danas u raspravama o znanosti i visokom obrazovanju zazove ‘humboldtovski model’, pojavi se nelagoda. Zar to nije povratak u neko romantično doba profesora u dugim kaputima, šalovima, šeširima i s njihovim neizostavnim lulama, oslobođenih brige i odgovornosti za društvo i njegove potrebe? Nije li i taj model bio povijesno ‘nečist’, socijalno ograničen, politički uvjetovan i, naposljetku, ipak elitistički, kako se to često može čuti? Naravno, kao i svaki model, ni on nije lišen slabih mjesta. No, problem nastaje tek kad Humboldt postane nostalgija ili mit, jednako kao i kada tržišni model koji želi živjeti jedino o ‘izvrsnoj’, ’kompetitivnoj’, ‘konkurentnoj’ i ‘tržišnoj orijentiranoj’ znanosti, postane dogma. Ako ga se, međutim, čita kao korektiv, a ne kao recept, onda stvari postaju životnije. Jer, humboldtovski model, koji je isticao jedinstvo istraživanja i poučavanja, autonomiju znanstvenog pitanja slobodnog od tržišnih i političkih imperativa i znanje kao razvoj, a ne kao obuku i proizvodni pogon, nije bio zamišljen kao bijeg od stvarnosti, nego kao obrana akademskog prostora u kojem znanje još nije unaprijed znalo čemu služi. Upravo tu leži ono što je današnjem sustavu najnepodnošljivije: ideja da se nešto radi bez jasnog ishoda, bez mjerljivog učinka i bez jamstva uspjeha. Tržište to ne podnosi, menadžment to pokušava kontrolirati, a današnja znanost bez toga navodno – ne postoji.
Gdje je onda rješenje za sustav koji je zamjetno već počeo pokazivati znakove umora? Jasno je da i tržišni i humboldtovski model propadaju kad se apsolutiziraju, prvotni završavajući u posvemašnjoj heteronomiji, potonji pak u mitu autonomne elite izvan društva. Rješenje stoga nije u novom velikom modelu, još jednoj grandioznoj reformi s akronimom, propisanim logotipom i PowerPoint prezentaciji u korporativnim bojama. Rješenje nije niti neka sinteza, koja bi završila u ‘izvrsnosti s ljudskim licem’, nego priznavanje da je znanost uvijek djelomično nefunkcionalna, spora i nepredvidiva i da je upravo to njezina vrijednost, povijesno osvjedočena i spoznajno razumna. U praksi, to bi značilo uporno se i hrabro kritički odnositi prema upravljačkim himerama, a ne nuditi bolji menadžment. Rješenje je zapravo u odustajanju od ideje ‘poduzetnog’ rješenja. Umjesto toga, potrebna nam je društvena i institucionalna odluka da se u same temelje znanosti i visokog obrazovanja (nanovo) ugradi napetost koju ne treba ‘riješiti’, nego održavati. Svatko tko imalo poznaje povijest znanosti prepoznat će u tome jedini jasan i razuman obrazac koji nam valja ‘ispuniti’.
Na tom povijesno, ali i spoznajno osvjedočeno uspješnom putu, nema mnogo koraka koje bi valjalo poduzeti. Autonomija je svakako prvi od njih, no ne tek deklarativna autonomija, zapisana u statutima i strateškim vizijama, nego ona dosadna, skupa i politički neatraktivna, oživotvorena u stabilnom temeljnom financiranju, smanjenju ovisnosti o projektnom preživljavanju i povjerenju u prosudbu, a nasuprot sustavu koji ne vjeruje ljudima, ali vjeruje brojevima, čak i kad zapravo ne pokazuju ništa osim sebe samih. Doduše, kvalitativna evaluacija je spora, konfliktna i nesavršena, ali ima prednost da može prepoznati smisao ondje gdje ga ‘indikatori’ ne vide. Znanje se ne procjenjuje kao kreditni rejting, nego kao razgovor koji traje godinama, ponekad i desetljećima. Također, potrebna nam je diferencijacija unutar sustava. Lažna univerzalnost izvrsnosti proizvodi sustav u kojem svi moraju odmah i sada biti sve – međunarodno konkurentni, interdisciplinarni, inovativni i društveno relevantni. Time ne samo da stjecanje znanja zapravo postaje više-manje nerelevantnom hiperprodukcijom po ‘liniji manjeg otpora‘ već se time i brišu razlike između disciplina, institucija i ritmova rada. Rješenje stoga nije u ‘spuštanju kriterija’, kojeg se moderne administracije toliko užasavaju, nego u priznavanju da nisu svi kriteriji isti, da neka mjesta jednostavno jesu i moraju ostaju spora, teorijska i ‘neisplativa’, jer bez njih ostatak sustava dugoročno osiromašuje.
No, u konačnici, a možda i najvažnije, koliko god se to čini ‘trendohulnim’, znanost i sveučilište moraju ponovno postati mjesto legitimnog gubitka. One moraju postati mjesto gdje istraživanja mogu propasti, gdje pitanja mogu ostati bez odgovora, gdje obrazovanje ne mora odmah pronaći tržišnu nišu. Društvo koje si to više ne može priuštiti već je odlučilo da ga znanje zanima samo dok je ‘korisno’ i ‘isplativo’. To, dakako, nije tehničko pitanje, nego političko, ali ne u svakako izvjesno pogubnom partijskom već duboko historijskom i ljudskom smislu: koliko smo kao društvo spremni tolerirati neizvjesnost, sporost, ‘beskorisnost’ i ‘neisplativost’ mišljenja? I imamo li hrabrosti priznati da se upravo u tim ‘manama’ krije njegova najveća vrijednost? Povratak Humboldtu tu ne bi značio povratak romantičnoj prošlosti, nego priznavanje granica i ograničenja sadašnjosti, ne bi značio bijeg od svijeta i neodgovornost, nego svjesnu odluku da znanost i visoko obrazovanje, taj prevažan dio svijeta, ne mogu funkcionirati isključivo po logici tržišta i menadžmenta. Ne zato što su oni zli, nego zato što nisu sposobni prepoznati ono što se ne da odmah izmjeriti. A tu se, na žalost ili na sreću, još uvijek nalazi većina onoga zbog čega su znanost i visoko obrazovanje imali i uopće imaju smisla.
