Bauk kruži Europom – bauk ‘osrednjosti’. Sve sile nove Europe sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, briselski birokrati i davoski vizionari, državni poglavari i ministri, korporativni menadžeri i rektori sveučilišta, inovacijski gurui i startup evanđelisti, istraživačka vijeća, leadership koučevi i lifestyle magazini. ‘Izvrsnost’ posvuda više nije ideal i poticaj, nego imperativ i univerzalna norma: svi moramo biti izvrsni! Ovaj kult, gotovo pa teror izvrsnosti prožeo je sve pore naših života i rada: djeca moraju postizati ‘izvrsne rezultate’ već u osnovnoj školi, zapravo, natjecanje se potiče već u vrtićkoj dobi pa i u onome što bi trebao biti njihov slobodan, kreativan razvoj, u sportu više nema rekreacije, svi moraju trenirati kao ‘vrhunski sportaši’, umjetnici moraju ‘imati odjek’ i biti ‘prepoznati na tržištu’, znanstvenici moraju neprestano ‘proizvoditi izvrsnost’ žele li uopće opstati, a čak i u modernoj duhovnosti, koja sve više postaje korporativna varijanta tradicionalnog opijuma za narod, vlada kompulzija moranja stalnog ‘rada na sebi’ i ‘poboljšanja sebe’. Svatko se neprekidno mora dokazivati na ovom sveopćem tržištu ‘izvrsnosti’, pred poslodavcima, pred publikom, pa čak i pred samim sobom, budući da u takvom svijetu čak i naše emocije imaju svoj Key Performance Indicator. Biti ‘prosječan’, biti ‘osrednji’, danas znači biti ne samo nevidljiv, već i osuđen na karijernu propast. ‘Osrednjost’ je, jednostavno rečeno, riječ kojoj nema mjesta u ovom uljuđenom ‘društvu izvrsnosti’. Moderan uspješan čovjek ili je Übermensch ‘izvrsnosti’ ili ga jednostavno nema.
Jedna se elementarna semantička, logička i matematička činjenica, međutim, ovdje zaboravlja: ako su svi izvrsni, onda zapravo nitko nije izvrstan. Izvrsnost je ljudski fenomen koji se javlja u prostoru kreativne dijalektike uobičajenog i izvanrednog, u prostoru koji podrazumijeva razlike, odstupanja i iskorake. Ali kada tržišna logika univerzalne normativnosti traži od svih svojih aktera da budu ‘izvrsni’, tada izvrsnost gubi referentnu točku i smisao. U svom formalnom relativnom smislu, izvrsnost je odstupanje iznad prosjeka, ona predstavlja iznimku u odnosu na aritmetičku sredinu rezultata neke zajednice, znanstvene, poduzetničke, sportske ili bilo koje druge. No ako svi članovi zajednice moraju biti izvrsnima, onda nestaje sama mogućnost usporedbe. Prosjek, kao mjera središnje vrijednosti, postoji samo ako postoji razlika među rezultatima, ako u raspodjeli ima i viših i nižih vrijednosti. Imati zajednicu u kojoj je svaki njezin član iznad njezinog prosjeka matematička je kontradikcija. Bez relativne razlike i varijance unutar zajednice izvrsnost jednostavno nema smisla i ona postaje tek praznom parolom koja se nominalno može činiti uzvišenom, ali je zapravo logički besadržajna i matematički nemoguća. To je temeljni paradoks moderne univerzalne norme izvrsnosti, ukoliko se ona ‘mjeri’ u odnosu na prosjek ili standard unutar određene zajednice, grupe ili konteksta.
Doduše, s matematičke točke gledišta, postoji način na koji se može izbjeći ovome paradoksu, odnosno, način na koji svi navodno mogu, a onda i moraju moći dosegnuti prag ‘izvrsnosti’. Sve što je dovoljno je da se ona ‘mjeri’ u odnosu na neki unaprijed definirani, apsolutni vanjski kriterij, standard ili prag kvalitete, neovisno o tome kako drugi stoje. No, prijeđemo li iz relativne u apsolutnu izvrsnost, njezin standard više nije inherentno objektivan u logičkom i statističkom smislu, već je dogovorno i stoga arbitrarno postavljen. Ali, tko određuje taj standard? Obično, njega definiraju razne društvene institucije, primjerice, u školama, bolnicama, na sveučilištima i drugdje razna ministarstva, u sportu nacionalni savezi i međunarodne federacije, u umjetnosti pak kritičari i žiri. Proizvoljni kakvi jesu, ti standardi ipak stvaraju snažan normativni okvir: svi koji ih dosegnu procjenjuju se, prema njima, ‘uspješnima’, a svi ostali ‘neuspješnima’. Međutim, ta vrsta kriterija izvrsnosti jasno reflektira vrijednosti i prioritete onih koji ih imaju ovlasti definirati. To pak omogućuje društvenu kontrolu i selekciju ‘izvrsnih’ koja nužno ne prepoznaje stvarne kvalitete i kreativnost izvan definiranih kriterija. Dakako, apsolutni standardi i kriteriji skrivaju činjenicu da po svojoj naravi oni zapravo nisu objektivno mjerodavni za vrednovanje izvrsnosti, već da su proizvod kontingentnih društvenih, političkih, ekonomskih i ideoloških vrijednosti i interesa.
Autentična izvrsnost unutar određene zajednice, grupe ili konteksta, u odnosu na bilo koju sposobnost, kompetenciju ili produktivnost, ne može biti socijalno fleksibilna i diktirana apsolutna ‘izvrsnost’. Izvrsnost, ako je autentična, ne može biti propisana, a još manje nametnuta kao univerzalna norma prema nekim izvanjskim, navodno objektivnim standardnima i kriterijima. Ona isto tako ne može biti niti matematički nemoguća relativna ‘izvrsnost’ u kojoj svi mogu i moraju biti izvrsni. Autentična izvrsnost uvijek je jedinstveni događaj iskoraka iz poznatog, rijetka ali dalekosežna pojava novih ideja, pogleda i rizika novih prostranstava. I taj iskorak ima značenje i smisao samo zato što postoji širok prostor ljudske raznolikosti, svakodnevnog rada, pokušaja, prosječnih rezultata, neizvjesnosti, nepredvidljivosti, sumnji i pogrešaka – prostor koji moderno ‘društvo izvrsnosti’ olako pejorativno naziva ‘osrednjošću’. No, autentična ljudska osrednjost nije manjak vrijednosti, nego životni i stvaralački temelj svake zajednice i autentična izvrsnost događa se upravo u onim zajednicama gdje je dopušten taj prostor osrednjosti. Ako se taj prostor ukine, ako se sve mjeri tržišnom metrikom uspjeha, onda zapravo nemamo i ne stvaramo izvrsne znanstvenike, sportaše, poduzetnike, zaposlenike, izvrsnu djecu, đake i studente, nego samo ‘standardizirane’ izvođače, podizvođače i dobavljače ‘izvrsnosti’.
Autentična životna osrednjost nije suprotnost izvrsnosti, nego pozadina na kojoj izvrsnost postaje vidljiva, tlo na kojem ona raste ili, kantovski rečeno, ona je uvjet mogućnosti iskustva autentične izvrsnosti. Bez prosječnih, osrednjih dana nema izvanrednih trenutaka, bez uobičajenog, posve nespektakularnog rada nema spektakularnih, izvanrednih otkrića, a bez mnogih koji uporno grade malim koracima nema onih rijetkih koji naprave veliki skok. Osrednjost je izraz ljudske i društvene prirodnosti, znak da je zajednica živa, raznolika i organska, a ne mehanički zbroj svojih dijelova u suludom natjecanju jednih s drugima. Napredak se stoga ne događa u sljepoći za sve ostalo osim ‘izvrsnosti’, nego u sustavu koji ima širom otvorene oči za vrijednost svakog pojedinca u njemu. Tek tada izvrsnost ponovno može postati ono što ona prirodno jest, privilegirani trenutak u dugoročnom trajanju posvećenog rada, a ne parola kojom se prikriva pritisak tržišta i dužnosničkih hirova koji se guraju pod historijsku nužnost. Bez osrednjosti nema konteksta, kontrasta, mjerila i razloga da nešto nazovemo i prepoznamo izvrsnim. I to nije nasilno izjednačavanje rada i nerada, niti manjak društvene pravednosti i odgovornosti, nego prirodna struktura svakog autentičnog, ljudskoj naravi prikladnog i prirodnog nebirokratskog vrednovanja koje nije samo sebi svrha.
Osrednjost je prostor mira i spokoja između krajnosti, između skromnosti i ambicije, između mogućeg i nemogućeg. Ona je podsjetnik da život i rad nisu, niti mogu biti, trajni spektakl izvrsnih postignuća, nego dosljedno pouzdan ritam promišljenosti. U njoj se skriva ono što su stari grčki filozofi nazivali σωφροσύνη (sophrosyne) – zdrava pamet, mjera i razborito uzdržavanje – a što je jedna od četiri kardinalne vrline, uz pravednost, hrabrost i mudrost. To je vrlina zlatne sredine, sposobnost da se izbjegnu štetne krajnosti i pretjeranosti i manjka u našim osjećajima i djelovanjima, želja da se odabere unutarnji sklad i razborita samokontrola, nasuprot pretjeranim i nerealnim ambicijama, strastima i impulsima. Od Sokrata preko Aristotela do stoika, suglasje je jasno: σωφροσύνη je, jednostavno rečeno, vrlina umjerenosti koja čuva mjeru ljudskosti. No, kada se slavi isključivo ‘izvrsnost’, negira se upravo sve ono što je autentično ljudsko, negira se napredak kao proces, kao trajanje i rast u malim, ali izvjesnim koracima. Izvrsnost jest bljesak, ali osrednjost je svjetlo koje drži i gura dan. Bez osrednjosti, svijet bi bio iscrpljujuća drama vrednovanja i samovrednovanja, promocije i samopromocije, a ne zajednica učenja, podrške i rasta.
Iako naizgled paradoksalno, osrednjost je utočište, oaza predaha i spokoja i za izvrsne. Perfekcionizam što ga prati pretjerana samokritičnost i strah od pogrešaka, dugotrajna napetost koju prati emocionalna iscrpljenost i gubitak motivacije, tjeskoba i osjećaj bezvrijednosti u slučaju izostanka uspjeha, a on kad-tad izostane već i po naravi naše fizičke i psihičke ograničenosti, izolacija i narušavanje odnosa s kolegama, prijateljima i obitelji, hipertrofija natjecateljskih umjesto suradničkih odnosa, zanemarivanje vlastitih potreba i zdravlja te posve općenito gubitak ravnoteže između rada, odmora i života – sve su to prepoznate, dobro dokumentirane i dijagnosticirane nuspojave prisile ‘izvrsnosti’, iako se s njima još uvijek rijetko ili gotovo nikako upoznaje mlade ‘nade izvrsnosti’. Dugoročno, međutim, ovo se čini posve jasnim, pa makar bilo i neizrečeno: težnja izvrsnosti bez granica najčešće vodi ne stvarnom uspjehu i izvrsnosti, nego unutarnjem umoru i otuđenju, s kojim gube svi – i pojedinci i društvo u cjelini.
Svijet u kojem se nitko ne smije zadovoljiti vlastitim ritmom već mu valja pristati na propisani svijet je koji pretvara izvrsnost u oblik kontrole, u mjeru vrijednosti koja više ne potiče rast, nego proizvodi tjeskobu i osjećaj nedostatnosti, svijet koji rađa kolektivni umor. Doduše, u propovijedanju ‘izvrsnosti’ kao zapravo oslobođenja želi se biti uvjerljivim i u to se ulažu mnoga sredstva, retorička, legislativna i financijska, ali u svojoj biti, ogoljena od vanjske fasade, ona je zapravo tek jedna od novijih formi ropstva – ropstva stalne usporedbe, natjecanja i rekurzivne validacije. U takvoj atmosferi očekivano nestaje radost u prosječnom, smisao u svakodnevnom i mir u običnom, dakle, sve ono što čini ljudsku mjeru. Nestaje mogućnost da čovjek bude dovoljno dobar, a ne uvijek ‘najbolji’, ‘najizvrsniji’. Zato bi danas možda najautentičnije najizvrsniji bio upravo radikalan čin: odustati od opsesije izvrsnošću. Ne iz cinizma, nego upravo iz potrebe za smislom, ne da bismo težili manjem, nego da bismo ponovno mogli voljeti ono što radimo, a ne samo kako se to što radimo vrednuje.
Obrana osrednjosti nije poziv na odustajanje od izvrsnosti, nego na oslobađanje od njezine tiranije. Jer tek kad prihvatimo vlastitu osrednjost, kad dopustimo sebi da budemo dovoljno dobri, otvaramo ponovo prostor u kojem autentična izvrsnost može nastati slobodno, nenametljivo, gotovo pa slučajno, kao posljedica smislenog života u kojem svatko ima svoje vrijedno mjesto. Osrednjost nije lijenost i ravnodušnost, nije odricanje od odgovornosti i izbjegavanje rada, nego čovjekov povratak vlastitoj prirodnoj mjeri, njegovoj konačnosti, svijesti o vlastitijim i tuđim granicama, ona je dopuštenje da ponovo budemo nesavršeni, ali stvarni ljudi. Obrana autentične ljudske osrednjosti najbolja je moguća, najiskrenija obrana i vrednovanje autentične izvrsnosti.
