Izvorna verzija na engleskom jeziku
Zamislite svemir u kojem i najsitnija čestica materije ima barem tračak iskustva. To je panpsihizam, stajalište prema kojem je svijest prisutna na temeljnoj razini stvarnosti, u nekom obliku u svakoj fundamentalnoj čestici. Pojam potječe od starogrčkih riječi pan (sve) i psyche (duša), a prvi ga je upotrijebio Frane Petrić, renesansni filozof iz 16. stoljeća, rođen na Cresu.
Unatoč povremenom podsmijehu, panpsihizam je bio iznenađujuće prisutan u zapadnoj filozofiji te je nedavno ponovno pobudio interes akademskih krugova. Kroz povijest filozofije slična su stajališta zastupali mislioci, počevši od Talesa i Anaksagore, preko stoika i Plotina, zatim Giordana Bruna i Frane Petrića u renesansi, potom Barucha Spinoze i Gottfrieda Wilhelma Leibniza u ranom novovjekovlju, a naposljetku Arthura Schopenhauera, Williama Jamesa, Alfreda Northa Whiteheada i Bertranda Russella. Neki fizičari, poput Arthura Eddingtona i Davida Bohma, također su predlagali slične poglede. Bohmova interpretacija kvantne mehanike, kao jedna među mnogim kandidatima, uključuje ideje koje naginju prema panpsihizmu. No pozivanje na povijesni pedigre ideje vjerojatno neće uvjeriti skeptike. Dakle, zašto bismo panpsihizam trebali shvatiti ozbiljno?
Prirodne znanosti, s fizikom kao glavnim primjerom, opisuju što stvari čine u prostoru i vremenu, ali ne i što one jesu same po sebi. Fizika opisuje atom kroz njegovo ponašanje u relaciji prema drugim atomima. Ako obratite pozornost, čini se da su sve definicije u fizici dane isključivo u relacijskim i strukturnim terminima. Međutim, svijet ne može biti puki apstraktni skup relacija – stvari po sebi također moraju postojati. Zaključak je da mora postojati nešto intrinzično što te relacije utemeljuje. To je tzv. russellovski argument, nadahnut radom Bertranda Russella u djelu Analiza materije (1927). Russellovski panpsihisti smatraju da je svijest jedini kandidat koji možemo zamisliti za tu ulogu, s obzirom na to da se čini barem djelomično nerelacijskom, takvom da bi mogla postojati sama, u svemiru u kojem ništa drugo ne postoji.
To snažno opterećuje fizikalističke teorije koje nastoje objasniti svijest koristeći se isključivo strukturnim i relacijskim jezikom koji pruža fizika. Kao rezultat toga, čini se da takve teorije izostavljaju nešto ključno. Postoji čitav skup činjenica koje se tiču prvog lica, poput nostalgije koju osjećam za Londonom ili pulsirajuće zubobolje, doživljenih iz moje specifične perspektive, a koje se ne mogu u potpunosti obuhvatiti znanstvenim objašnjenjima iz trećeg lica. Štoviše, nejasno je možemo li uopće dosljedno artikulirati što je fizikalizam, s obzirom na to da se fizikalističke teorije moraju pozivati ili na aktualnu fiziku, koja je gotovo sigurno nepotpuna, ili na neku buduću, idealnu fiziku u kojoj su sve fizičke činjenice poznate. Nemamo jasnu predodžbu kakva bi ta fizika bila niti bi li uključivala pojmove već naklonjene panpsihizmu.
Dakle, ako smatrate da fizikalističke teorije u načelu ne mogu zahvatiti duboko subjektivna iskustva jer ne uspijevaju objasniti subjektivne činjenice, već ste korak bliže panpsihizmu. To znači da postoje određene činjenice o svijetu koje su jednostavno izvan dosega fizike. Ako je svijest takva činjenica, uz uvjet da nije snažno emergentna u smislu da nastaje iz nečega što je izvorno posve nesvjesno, onda ste potaknuti prihvatiti da je svijest bila prisutna od samog početka kao dio temeljne razine stvarnosti. Zapravo, upitno je postoji li išta u svijetu što je snažno emergentno.
Uobičajeno se emergencija shvaća u slabom smislu. Na primjer, potpuno je razumljivo i transparentno kako likvidnost nastaje iz međudjelovanja molekula vode na određene načine. Ta razumljivost, opet utemeljena na čisto relacijskim opisima, ne može se primijeniti na svijest. Svijest se ne može “ukloniti objašnjenjem” (explain away). Ona je jedini fenomen koji doživljavamo izravno, bez ikakvog “filtra”, kao prvu i najočitiju činjenicu s kojom se ikada susrećemo.
Naravno, postoje teorije koje pokušavaju objasniti duboko subjektivna iskustva koristeći se rječnikom fizike, iako se i dalje oslanjaju na isključivo relacijski jezik. Postoje i fizikalističke verzije russellovskog monizma, koje predlažu da je intrinzična priroda također fizička i da ima obilježja koja bi mogla biti relevantna za objašnjenje svijesti. No dosljedno iznijeti tu teoriju i utvrditi koja bi to obilježja bila, a da se pritom ne “prokrijumčari” nešto nalik svijesti, velik je izazov.
Svaka od ovih ideja pojedinačno je obranjiva. Stvarnost zahtijeva intrinzično utemeljenje. Svijest je jedini dobar kandidat za takvo utemeljenje. Fizikalizam ne uspijeva. Svijest ne može snažno emergirati. Zajedno tvore argument za ozbiljno shvaćanje panpsihizma kojem je teško odoljeti. Dodatni je bonus to što je puno zabavnije razmišljati o svjesnom svemiru nego o svijetu mrtve materije.
