This post was originally published on November 17, 2025 by the Blog of the APA and has been republished with the permission of the APA Blog and the author. / Ovaj post izvorno je objavljen 17. 11. 2025. na Blog of the APA i tu je prenesen s dozvolom APA Bloga i autora.
Osnovno načelo feminizma je da su žene kao grupa suočene sa sustavnim i neslučajnim oblicima društvene nepravde. Stoga je feminizam tipično bio shvaćen kao politički pokret s ciljem okončanja seksističke i patrijarhalne opresije žena. Jedan mogući način na koji možemo razumjeti izraz “žena” u toj tvrdnji jest kao izraz koji referira na spol: “žena” se onda odnosi na ženske primjerke ljudske vrste i biti ženskim primjerkom ljudske vrste ovisi o određenim biološkim i anatomskim karakteristikama. U prošlosti, i još danas, feministice su izraz “žena” konvencionalno shvaćale na drugi način: ne kao izraz koji referira na spol, već na rod – izraz čije značenje ovisi o određenim društvenim i kulturalnim faktorima i uvjetima. Koji su to točno faktori i uvjeti bilo je predmetom velikih diskusija još od početka drugog vala feminizma. Usprkos tome, pojavila se ideja da je feminizam politički i teoretski organiziran oko rodnog pojma žena. Priča (značajno pojednostavljena) ide ovako: s obzirom na to da rod i rodne uloge ovise o društvenim faktorima i da feminizam cilja promijeniti upravo društvenu domenu, postalo je uobičajeno tretirati pojam žena kao glavni pojam oko kojega su feministička politika i teorija organizirane, a izraz “žena” kao da referira na grupu koja je glavni predmet feminizma. Taj fokus na društveni rod, umjesto na biološki spol, trebao bi onda olakšati ispunjavanje važnih eksplanatornih i normativnih zahtjeva. Politički efektivna feministička teorija trebala bi razjasniti kako i zašto patrijarhat šteti ženama, tj. trebala bi pružiti društveno utemeljena objašnjenja opresije i nepravde na osnovi roda. Emancipatorski feminizam trebao bi biti u mogućnosti podržati kritičke tvrdnje feminizma o nepravdi i predložiti vizije za budućnost pravednih ljudskih odnosa, tj. trebao bi biti u mogućnosti utemeljiti normativne tvrdnje o tome kakvima bi stvari trebale biti i opravdati feminističko djelovanje u korist žena kao grupe.
Ta izvorna distinkcija između spola i roda feminističkim je teoretičarkama omogućila odraditi mnogo potrebnog emancipatorskog i eksplanatornog posla. Jasno je pokazala kako su osobine ponašanja i tipične rodne uloge društveno utemeljene, a ne biološka nužnost. To nam je pomoglo misliti o tome kako bi se naši društveni životi trebali promijeniti i kako bi mogli okončati rodnu opresiju. Međutim, od 1980.-ih godina naovamo, fokus na pojam žena i na pitanje “Što je to biti ženom?” rezultirali su brojnim teškim raspravama. Kao prvo, kulturalna i društvena raznolikost zajedno s intersekcionalnošću opresije sugeriraju da ne postoji nekakva ujedinjena grupa žena koju bi se moglo izdvojiti kao predmet feminizma zato što ne postoji neko homogeno iskustvo bivanja ženom. Pomislimo samo na vrlo različita iskustva bivanja ženom iz radničke klase i roditeljem male djece u usporedbi s bivanjem ženom iz srednje klase, bez djece i s društvenim i ekonomskim privilegijama kojima siromašne žene, izrabljivane na tržištu rada, nemaju pristup. Odgovoriti na pitanje “Što je to biti ženom?” pokazalo se nedostižnim, što prema nekima potkopava temelje za opravdanje političkog organiziranja i za solidarnost. Kako je moguće utemeljiti normativne zahtjeve emancipatorskog feminizma, poput onih u ime žena kao grupe, kao i pružanja odgovora na to što je točno nepravedno u slučaju određenih društvenih sporazuma, ako ne postoji takva grupa? Ako se na pitanje “Što je to biti ženom?” ne može odgovoriti, feminizam je navodno u slijepoj ulici zato što mu nedostaje potrebno normativno i političko utemeljenje. Drugim riječima, čini se da su, gledano iz političke perspektive, pojam žena i teorija o tome što je to biti ženom potrebni kako bi se razjasnilo kako i zašto patrijarhat šteti ženama, kako bi se opravdalo feminističke kritike postojećeg stanja stvari i kako bi se utemeljila vizija feminističke budućnosti.
Ta povijesna pozadina objašnjava zašto je artikuliranje bogatog pojma žena postalo ključna tema feminističke filozofije od kasnih 1990.-ih naovamo. Ipak, unatoč obilju literature, vrlo je malo suglasnosti oko definicija pojmova žena i rod. Moje je mišljenje da se gore navedeni eksplanatorni i normativni zahtjevi mogu zadovoljiti bez fokusiranja na rod i bez pokušaja odgovora na pitanje “Što je to biti ženom?”. Stoga zagovaram promjenu paradigme i promjenu fokusa od feminističke filozofije koja uzima pojam žena kao pojam oko kojeg se organizira. Umjesto toga, kao što argumentiram na drugom mjestu, feminističke filozofske analize nepravde trebale bi biti preformulirane u terminima humanizma. Ukratko, društvena nepravda ne šteti ženama kao rodno određenim bićima, već kao ljudskim bićima. To bi moglo sugerirati da trebamo početi od definiranja što je to biti ljudskim bićem. I moglo bi se pomisliti da tu trebamo pružiti normativno bogato shvaćanje s obzirom na to da se bavimo društvenim nepravdama. Na primjer, poznati pristup Marthe Nussbaum, temeljen na sposobnostima, podsjeća na takvu vrstu humanističke misli. Nussbaum eksplicitno nastoji definirati ljudsko biće kao normativni etički pojam kako bi pojasnila kakvi su tretmani nedopustivi. Jednostavno rečeno, ideja je definirati ljudsko biće pozivajući se na određene vrijednosti i norme, što znači da određene sposobnosti definiraju čovječanstvo (npr. jezične sposobnosti i sposobnosti za racionalnu misao mogle bi se smatrati plauzibilnim kandidatima). Problem je s takvom strategijom, međutim, u tome što će vrijednosti i norme na koje se poziva tipično uvjeriti samo one koji se prethodno već slažu da su upravo te vrijednosti i norme one koje definiraju čovječanstvo. Nasuprot tome, kako bismo definirali ljudsko biće na istinski uključiv način mogli bismo se pozivati na određene ljudske univerzalije, poput bioloških ili genetskih karakteristika. Ali, kao što tvrdi Louise Antony, karakteristike koje se navodno mogu smatrati takvim univerzalijama nemaju nikakav očigledan normativan ni etički značaj same po sebi. Prema tome, izgledi za definiranje pojma ljudsko biće na način koji može utemeljiti feminističke etičke i političke tvrdnje ne izgledaju obećavajuće, zato što će “naše” razumijevanje čovječanstva biti ili previše ili nedovoljno normativno.
Kako bih zaobišla te probleme vezane uz definiranje pojma ljudsko biće, fokusiram se izravno na dehumanizaciju: kako određeni postupci ili načini tretiranja drugih ljudi dehumaniziraju i što nam to govori o seksističkim i patrijarhalnim povredama žena. Za mene, silovanje je paradigmatski slučaj dehumanizacije, a donošenje toga suda ne zahtijeva da prvo definiramo ljudsko biće – ili barem tako ja mislim. Razmatranje fenomena teškog seksualiziranog nasilja (naročito u ratno doba) može nam pomoći razviti opće razumijevanje dehumanizacije kojim se možemo koristiti u svrhu objašnjenja i opravdanja. Ukratko, moje je mišljenje da je čin ili tretman dehumanizirajući ako i samo ako predstavlja neopravdanu prepreku nekima od naših legitimnih interesa ljudske dobrobiti, gdje ta prepreka konstituira moralnu povredu. Kroz studije slučaja seksualiziranog nasilja u ratno doba, tvrdim, možemo vidjeti kako ta praksa ovisi o viđenju žene kao subjekta sa životnim planovima i težnjama. Cilj te prakse je naškoditi upravo onim interesima dobrobiti koji ostvarenje tih planova i težnji čine mogućima. Posljedično, dehumanizacija za mene sadrži vrstu paradoksa: kako bi netko naškodio nečijim interesima dobrobiti, prvo je treba priznati kao nekog tko ima te interese. Kako bi se legitimnim ljudskim interesima moglo naškoditi, nužan je uvjet da su ti interesi priznati kao nečiji interesi. Mogu me tretirati na dehumanizirajući način, što održava opresiju s kojom se susrećem; to, međutim, ne ovisi o tome da me vide kao nešto drugo nego osobu. Upravo zato što smatram da slučajevi suvremene društvene nepravde funkcioniraju pomoću prepreka ljudskim interesima dobrobiti, zagovaram vrstu humanističkog feminizma.
Ovakvo shvaćanje dehumanizacije ima višestruku ulogu. Može nam pokazati kako i zašto patrijarhat šteti ženama tako što identificira dehumanizirajuće tretmane: ova se definicija može koristiti u identificiranju patrijarhalnih povreda i objašnjenju njihove nepravednosti (tj. zato što uključuju neopravdane prepreke legitimnim ljudskim interesima dobrobiti). Ovaj pojam dehumanizacije daje utemeljenje kritici statusa quo koji održava dehumanizaciju i pomaže nam formulirati teorije otpora tretmanima i činovima koje tako identificira. Također, pruža feminističke vizije pravednih ljudskih odnosa time što podcrtava što je potrebno promijeniti: ako je problem s određenim načinima tretiranja drugih to što su dehumanizirajući, onda to generira prima facie moralne zabrane tih tretmana. Kroz objektiv dehumanizacije tako možemo dobiti uvid u pravednu budućnost kao budućnost u kojoj one klasificirane kao “žena” mogu izbjeći dehumanizirajuće povrede interesa poduprte seksizmom i patrijarhatom. Drugim riječima, moj pojam dehumanizacija uključuje i društveno-teoretski i normativni značaj: može ga se koristiti kako bi se izdvojilo tretmane koji su štetni ženama – i pripadnicima svih drugih rodova – kao i, s pozitivne strane, da bi se formuliralo odgovore na takve tretmane. Ni bogati pojam žena niti rod ne igraju ključnu ulogu u ispunjenju tih zahtjeva. Pravednost nije o tome što su žene kao rodno određena bića spriječene u postizanju. Barijere koje dehumanizacija postavlja sprječavaju nas u ostvarenju nečega kao ljudskih bića, a biti klasificiran kao “žena”, “muškarac” ili “trans*” figurira u društveno utemeljenim objašnjenjima tih barijera i oblika koje poprimaju.
Mogli bismo se zapitati zašto je to varijanta feminizma – nije li to jednostavno humanizam? Za mene, pravedna bi feministička budućnost bila ona gdje su seksističke i patrijarhalne barijere s kojima se one klasificirane kao “žena” susreću uklonjene. Ali pravedna budućnost uključuje više od tog: uklanjanje onih barijera koje sprječavaju da trans* osobe, rodno nekonformni, a također i cis-muškarci, izbjegnu povrede interesa temeljenih na seksizmu i patrijarhatu. Time feminizam, po mome mišljenju, nije samo o ženama već o svim individuama koje se susreću s dehumanizirajućim tretmanima zbog seksističke i patrijarhalne društvene nepravednosti. Tako da humanistički feminizam koji tu nudim ne odbacuje osnovno načelo feminizma da se žene kao grupa susreću sa sustavnim i neslučajnim oblicima nepravde. Umjesto toga, on jednostavno naglašava da žene nisu same u tome da su im životi na taj način ograničeni. Seksističke i patrijarhalne društvene nepravde onda ne predstavljaju problem samo za žene, predstavljaju problem za čovječanstvo. I stoga, feminizam je za sve.
Prevela Martina Valković
