This post was originally published on November 6, 2025 by the Blog of APA and has been republished with the permission of the APA Blog and the author. / Ovaj post izvorno je objavljen 6.11. 2025. na Blog of the APA i tu je prenesen s dozvolom APA Bloga i autora.
Blago rečeno, ovo nisu dobra vremena za pisce. Povjesničar i filozof Yuval Noah Harari tvrdi da je umjetna inteligencija već sada “bolji pripovjedač” od nas. Ta je sposobnost, inzistira on, zabrinjavajuća jer pripovijedanje nije samo nešto u čemu smo dobri, već je to naša supermoć kao vrste.
U svrhu argumenta, zamislimo da će, unatoč svoj pompi oko umjetne inteligencije i opravdanim razlozima za sumnju da živimo u AI balonu koji će uskoro prsnuti, ta tehnologija s vremenom stvarati još uvjerljivije tekstove. Čak i u tom slučaju, postoji nešto što nam AI neće moći pružiti. AI – barem u obliku kakav danas poznajemo – ne može nam pružiti egzistencijalnu solidarnost.
Pojam “solidarnost” ima nekoliko značenja i dugu političku povijest, a kod nekih suvremenih autora, poput Zadie Smith, zauzima središnje mjesto u njihovom književnom stvaranju. “Egzistencijalna solidarnost” – izraz koji želim skovati u ovom tekstu – odnosi se na utjehu koju nalazimo u slušanju drugih koji mogu govoriti o problemima s kojima se poistovjećujemo i do kojih nam je stalo. Od ključne je važnosti da je riječ o ljudima koji, baš poput nas, žive u krhkim, smrtnim tijelima.
Kako bih objasnio zašto čeznemo za egzistencijalnom solidarnošću i kako ta naša čežnja može biti komodificirana i okrenuta protiv nas, podijelit ću svoje misli inspirirane memoarima britanske filozofkinje Gillian Rose Love’s Work (1995).
Love’s Work
Memoar Love’s Work napisan je dok je Rose umirala od karcinoma jajnika. Ovo remek-djelo s osobitom senzibilnošću spaja formativna sjećanja i nezaboravne razgovore s filozofskim promišljanjima o teškim temama. U Uvodu Madeline Pulman-Jones precizno opisuje Rose kao nekoga tko govori “jezikom humanosti”, zato što njezine priče, iako kratke i epizodične, osvjetljuju teme koje snažno odjekuju, možda čak i univerzalno.
Razmotrimo kako Rose prikazuje svoj odnos sa svećenikom, dr. Patrickom Gormanom. Kad Rose dijeli detalje o tom kompliciranom čovjeku kojeg je voljela i o njihovoj tajnoj aferi, njen je viši cilj učiniti ta sjećanja bliskima, filtrirajući ih kroz refleksije o krhkosti ljubavi.
Rose započinje raspravu preinačujući Tolstojevu glasovitu rečenicu o nesretnim obiteljima. “Sve su nesretne ljubavi”, tvrdi ona, “slične”, jer je njihova bol “najveći gubitak”. Svi smo mi podložni tom očaju “za koji nema utjehe”, objašnjava Rose, zato što se čak i u najpunijem izrazu ljubavi može prekršiti obećanje da ćemo zauvijek biti zajedno. Govoreći o “apsolutnoj” moći jednostranih odluka, Roseina poetska zaključna misao ostaje s nama još dugo nakon što odložimo knjigu: “Ni u jednom ljubavnom odnosu nema demokracije: postoji samo milost.”
S obzirom na to da je Rose umrla 1995. godine, nije se mogla poslužiti nijednom tehnologijom poput današnje AI. Na dubljoj razini, teško je zamisliti da bi Rose, kad bi danas bila živa, tražila od AI da je usmjerava, a još manje da bi mu dozvolila da govori u njezino ime. Još je u djetinjstvu, boreći se s disleksijom, Rose razvila svoj identitet na osjećaju ponosa zbog intenzivnog i teško stečenog odnosa sa složenošću jezika (a dobro ih je poznavala više od jednoga). Primjerice, Rose je proganjalo to što su posljednje riječi njezina djeda bile na visokonjemačkom, dok se “činilo da je jidiš njegova lingua franca”. A kada joj je optičar rekao da ima “lijeno” oko, Rose se nije mogla pomiriti s tom “zlobnom metaforom”. Ukorivši optičara zbog korištenja tako problematičnog i opterećenog izraza, Rose nas podsjeća na vlastitu marljivost i odlučnost. Prkosno izjavljuje da je, jednom kad je naučila čitati, postala “odlučna da nikad ne prestane s dešifriranjem tih opasnih i teških tekstova”.
Zbog tako iznimno discipliniranog i osobnog odnosa prema jeziku kakav je Rose imala, uznemirujuće je što AI – koji nikad nije volio, patio ili se mučio s identitetom – može lako proizvesti aforizme slične njezinim najboljim citatima. Uzmite rečenicu “voljeti znači riskirati život pod zakonima koje nismo napisali, ali koje moramo poštivati”. Ta opaska zvuči duboko, ali generirao ju je ChatGPT.
Egzistencijalna solidarnost
ChatGPT može zvučati filozofski zato što je treniran na ogromnoj količini pisane riječi, možda čak i na Roseinim knjigama. Neki filozofi, poput Petera Singera, oduševljeno prihvaćaju tu mogućnost. Njegov chatbot-doppelgänger “Peter Singer AI” širi njegove stavove kroz razgovor.
Singerov entuzijazam za AI ima smisla zato što njegova utilitaristička uvjerenja često zvuče poput formule za smanjenje patnje i povećavanje sreće. Iskreno govoreći, takva perspektiva zvuči jednako uvjerljivo ili jednako manjkavo kad je generira AI. Zaista, Singerov bot ne mora se pretvarati da ima ikakvog iskustva u brizi za druge kad mi preporučuje da bih trebao činiti dvije stvari: (1) “razmotriti principe efektivnog altruizma” i (2) podržati “organizacije koje su bile pozitivno evaluirane na području utjecaja i isplativosti”. Slažete li se s botovim preporukama ili ne svodi se na to što mislite o određenoj organizaciji, o tome smatrate li da imate obavezu pomoći drugima ako možete, i o tome što mislite o široj primjeni te preporučene logike.
Botova su ograničenja, međutim, postala jasna nakon što sam ga počeo dublje propitivati. Posljednjih je godina pokret efektivnog altruizma bio žestoko kritiziran, između ostalog i zato što ga je podržavao osramoćeni kripto-filantrop Sam Bankman-Fried. Želio sam voditi promišljen razgovor s botom Petera Singera o tome je li Bankman-Fried krenuo lošim smjerom zbog svoje privrženosti temeljnim idejama efektivnog altruizma. Nažalost, bot je u tom razgovoru mogao samo površno sudjelovati.
Evo nečega što ni sofisticiraniji botovi ne mogu učiniti. Nijedan bot nije slijedio Rosein (niti ičiji drugi) bolan put traganja za mudrošću u iskustvu. Iako AI može zvučati mudro, nije nikada živio ni volio, zbog čega njegove uzvišene izjave ostaju samo apstrakcije. Botove riječi doista mogu zvučati istinito, ali, zato što ne može pružiti povezanost s osobom koja stoji iza njih, nijedan AI ne može nas umiriti egzistencijalnom solidarnošću – utjehom koju dobivamo kad čujemo druge koji su putovali sličnim putevima izgubljenosti, razočaranosti i slomljenog srca.
Narativi koji nam nude egzistencijalnu solidarnost esencijalni su za naše blagostanje. Mogu nas obasjati milošću, podsjećajući nas da su neki od naših problema, koji se mogu činiti osobnim neuspjesima ili jedinstvenim nepravdama, u suštini dio ljudskog stanja. Kad posegnemo za memoarima poput Roseinih, dobivamo potvrdu da je netko drugi bio u mogućnosti pronaći značenje, pa čak i ljepotu, u bolnim, temeljno ljudskim iskustvima u kojima se osjećamo izoliranima.
Egzistencijalna osjećajnost i fikcija s kojom se možemo poistovjetiti
Takav način razmišljanja o egzistencijalnoj solidarnosti otvara jedno važno pitanje: može li nam je pružiti i fikcija, iako njezini likovi nisu stvarni? James Baldwin je mislio da može. Kako je rekao u svojoj slavnoj izjavi reporteru, “misliš da su tvoja patnja i slomljeno srce bez presedana u svjetskoj povijesti, ali onda kreneš čitati. Dostojevski i Dickens su me naučili da je ono što me najviše muči upravo ono isto što me povezuje sa svim ljudima koji sada žive, ili su ikada živjeli”.
Primijetite kako se Baldwin poistovjećuje s autorima, a ne njihovim likovima. Ta je razlika važna jer pokazuje da se Baldwin ponajprije povezivao sa životnim iskustvima koja su stajala u pozadini same fikcije. Dickensovu moralnu imaginaciju oblikovao je mučni rad u tvornici u djetinjstvu, dok su njegovi roditelji bili zatvoreni u dužničkom zatvoru. Naravno, pisci fikcije su maštoviti i ne trebaju proživjeti sve o čemu pišu kako bi postali osjetljivi na važne teme. Dickens, uostalom, nije bio one-trick pony koji je jedino mogao promišljati o uvjetima rada u tvornici.
Pisci fikcije mogu stvoriti svjetove u kojima se osjećamo viđenima i cijenjenima zato što oni, poput pisaca memoara, žive u ranjivim tijelima: tijelima koja stare, bole, imaju potrebe koje samo drugi mogu zadovoljiti, i umiru. Ta utjelovljena veza sa svijetom usklađuje pisce s ranjivošću i patnjom drugih. Razlog tome je što, kao što navode Carlos Montemayor, Jodi Halpern i Abrol Fairweather, ljudsko utjelovljenje omogućuje istinsku empatiju i moralnu brigu. AI, bez utjelovljenja, može samo simulirati njegov privid.
Na temelju tog uvida postaje jasnije zašto je Baldwin mogao pronaći egzistencijalnu solidarnost u fikciji; Dostojevski i Dickens prepoznali su iste ljudske brige koje su mučile i njega i bili dovoljno motivirani da ih umjetnički istraže. Nijedan AI ne posjeduje takvo rasuđivanje niti motivaciju. Nijedan AI koji trenutno postoji, niti, ako su Montemayor, Halpern i Fairweather u pravu, vjerojatno nijedan koji će ikada biti izumljen, ne može razaznati što je to toliko važno za ljudski život da zaslužuje pažnju.
Komodifikacija naših čežnji
Zato što iluzija svijesti i brige koju bot stvara može biti uvjerljiva, ljudi se mogu – i često doista jesu – osjećati utješenima, inspiriranima, pa čak i viđenima riječima koje AI generira. Ipak, ako egzistencijalnu solidarnost shvaćamo ozbiljno, moramo priznati da botovi nemaju nikakvo vlastito proživljeno iskustvo ni iskustvo povezanosti s drugima na koje bi se mogli pozvati.
Nažalost, razlika između “osobe” i “persone” (što je jedino što današnji AI može pružiti) u našoj se kulturi sve više zamagljuje. Već postoji rastuća publika za botove koji se ponašaju kao da imaju bogate emocionalne živote, radost koju mogu širiti i uvide teško stečene kroz zahtjevna životna iskustva. Tri fenomena sugeriraju da se približavamo masovnom tržištu za AI ispovijesti i povezane umjetne “iskustvene” narative.
Jedan od tih fenomena su AI influenceri i njihova aktivnost na društvenim mrežama. Ti botovi dijele “hiperrealistične postove” s “dirljivim titlovima” i imaju “tisuće obožavatelja”. Kad ljudi stupaju u parasocijalne odnose s tehnologijom, ponašaju se kao da botovi imaju stvarna iskustva i osjećaje koje mogu dijeliti.
Drugi fenomen je popularizacija AI prijatelja dizajniranih kako bi se ponašali kao ljudi. Zasigurno, međuljudski odnosi često uključuju različite stupnjeve performativnog ponašanja, od raznih finoća bontona do toga da neke dijelove sebe zadržavamo privatnima. Ali, ako možete vjerovati da vam je potpuno performativni AI prijatelj ili romantični partner, zašto ne biste bili zainteresirani za njegov memoar, ako bi ga ponudio podijeliti s vama?
Treći fenomen su ljudski pisci memoara koji se okreću AI-kloniranim verzijama svojih glasova kao naratorima audio knjiga. S obzirom na to da su glasovi, kao i lica, intimni dio naših socijalnih identiteta, kad slušatelji prihvate AI kao glas osobnog iskustva, pogurnuti su napraviti sljedeći korak – vidjeti AI kao izvor takvog iskustva.
Dok će se normalizacija lažnih AI identiteta nastaviti, neće svatko željeti čitati ili slušati narative u prvom licu napisane od strane botova. Mnogi od nas će i dalje žudjeti za egzistencijalnom solidarnošću: stvarnim ljudima koji daju sve od sebe kako bi podijelili ili istražili svoje uspjehe i traume. U principu, to bi trebalo biti u redu; postojat će različite opcije prilagođene različitim ukusima. Ali ipak, što više cijenimo kulturalnu proizvodnju egzistencijalne solidarnosti, veći je rizik da će takav diskurs biti komodificiran.
Već smo vidjeli kako su, i prije trenutačnog AI doba, ljudski “online influenceri” uspješno unovčili žudnju za autentičnošću, brendiranjem izrežirano “autentičnih” sadržaja. Zapravo, došli smo do točke kada online influenceri besramno plagiraju priče drugih ljudi. Tu je i današnje tržište podkasta. Zasićeno je sirovim ispovijestima koje otežavaju raspoznati je li gost ili domaćin podkasta iskren ili manipulativan. I čitav žanr reality TV-a je, naravno, od početka funkcionirao na principu izvještačenosti.
Tako će, nažalost, žudnja za egzistencijalnom solidarnošću i dalje stvarati tržišne pritiske za sofisticiranu simulaciju. Rezultat će biti još više izvještačenih ljudskih ispovijesti. I bit će još više botova koji djeluju kao da imaju privlačne priče za podijeliti. Nema načina da to izbjegnemo.
U slučaju botova, na nama je da odlučimo jesu li riječi sve što je važno, ili nam je stalo do toga odakle dolaze. U slučaju ljudi, moramo prihvatiti činjenicu da ćemo ponekad biti prevareni njihovim pokušajima konstruiranja privida intimnosti. Nekakva potpuno sigurna metoda čitanja ljudi i prepoznavanja iskrenosti jednostavno ne postoji. Ali, s obzirom na to koliko zadovoljavajuće može biti iskusiti egzistencijalnu solidarnost, ne možemo odustati u traganju za njome. To je jedan od rizika s kojima moramo živjeti zato što smo ljudska bića s ljudskim potrebama.
Prevela Martina Valković
