Premda je Martin Heidegger naširoko smatran najznačajnijim filozofom 20. stoljeća, postoje tri jaka razloga zašto bi ta njegova reputacija trebala biti podložna sumnji:
- Dubioznost mnogih njegovih jasnih tvrdnji
- Njegovo intelektualno nepoštenje
- Nerazjašnjiva nejasnoća mnogih njegovih tekstova
(I) Dubioznost
Brojne Heideggerove jasne i rezolutne tvrdnje su u stvari vrlo dubiozne iz dvaju razloga: ili su dokazivo netočne ili pak nisu navedeni dovoljni razlozi da one budu prihvaćene.
Primjeri:
- Tvrdnja da “znanost ne misli”, s obrazloženjem da fizičari navodno nisu u stanju definirati svoje temeljne pojmove poput prostora, vremena i kretanja te da bi to morali prepustiti filozofima. Naprotiv, upravo su znanstvenici uvelike korigirali, produbili te rafinirali i zdravorazumsko i filozofsko shvaćanje prostora i vremena (npr. otkrićem neeuklidskih geometrija i empirijskim trijumfom specijalne i opće teorije relativnosti).
- Brojne tvrdnje o etimologiji potpuno su proizvoljne jer su često utemeljene na pukim fonetskim sličnostima, a ne na vezi po podrijetlu.
- Marcel Detienne, koji je bio profesor klasične filologije na vodećim francuskim i američkim sveučilištima, napisao je: “Malo je proučavatelja antike ili obrazovanih čitatelja svjesno kako su pažljivo heideggerijanci … izgradili pravi zid da bi se separirali od istraživanja onih koji se bave starogrčkim.” One ljude koji se nastoje strogo izolirati od stručnjaka za neko područje o kojem žele kompetentno govoriti obično nazivamo šarlatanima.
- U analizi jedne Van Goghove slike nekih cipela Heidegger je inzistirao da je riječ o seljačkim cipelama te je odatle izvlačio zaključke o smislu tog umjetničkog djela. No, budući da je povjesničar umjetnosti Murray Shapiro doveo u sumnju tvrdnju da su to bile seljačke cipele, ta Heideggerova interpretacija gubi potporu.
- Heideggerova bombastična tvrdnja da su grčki i njemački “najduhovniji” jezici ne zasniva se ni na kakvim argumentima te stoga ne može biti uzeta ozbiljno.
- Heidegger u logici odbacuje načelo neproturječnosti bez ikakve svijesti o dalekosežnosti tog postupka. Naime, prema za ovaj kontekst vrlo relevantnom “načelu eksplozije” (koje je bilo dokazano još u 12. stoljeću), iz kontradikcije slijedi istinitost bilo kojeg stava, čime se zapravo briše razlika između istinitosti i neistinitosti. Heidegger po svemu uopće nije bio svjestan tog problema.
- Dva Heideggerova spisa (napisana u rasponu od 15 godina) sadrže istu nevjerojatnu pogrešku. Govoreći o njemačkom izrazu “es gibt” i bitku i vremenu, on se pita što je u stvari to es koje “daje”, recimo, bitak i vrijeme. Potom bez ikakvog objašnjenja zaključuje da je taj “davatelj” bitak sâm! Ta greška je elementarna jezična konfuzija. Riječ “es” se pojavljuje u izrazu “es gibt” samo zato što je njemački jedan od jezika u kojima je subjekt dominantan, tj. u kojima glagol gramatički mora imati subjekt. Stoga je vrlo jednostavno odgovoriti na Heideggerovo početno pitanje na što se odnosi taj “es“: ne odnosi se ni na što (pa onda ni na bitak).
(II) Intelektualno nepoštenje
Primjeri:
- Heidegger je znao naknadno prepravljati tekst svojih predavanja iz nacističkog razdoblja (u Uvodu u metafiziku i u svojoj knjizi o Schellingovom spisu o ljudskoj slobodi), lažno tvrdeći da su unesene izmjene već postojale u izvornoj rukopisnoj verziji njegovih predavanja. Danas je općeprihvaćeno da je svjesno govorio neistinu.
- Također, on povremeno tendenciozno prevodi klasične autore (npr. Sofokla i Platona), unoseći vlastite pojmove u tekstove koji ih izvorno ne sadrže. Takvi iskrivljeni prijevodi imaju funkciju legitimiziranja vlastitih filozofskih ili političkih ideja kroz lažno stečeni autoritet antičkih mislilaca.
- U četvrtom izdanju spisa “Što je metafizika”, Heidegger u jednoj bilješci iznosi tvrdnju o odnosu bitka i bića, a nakon šest godina u petom izdanju istog djela nadomješta tu bilješku rečenicom kontradiktornog sadržaja. Dakle, zaokret od 180 stupnjeva — i to bez ikakva upozorenja čitateljima da je pisac tako radikalno promijenio mišljenje, a niti objašnjenja zašto je to učinio.
- Heidegger je tvrdio da je još kao 23-godišnjak, neposredno nakon što se prebacio sa studija teologije na filozofiju, “studirao” Russellovo i Whiteheadovo djelo Principia Mathematica te je zaključio da sadržaj te knjige ne može biti koristan za njegove svrhe. On, međutim, nije znao engleski niti je imao potrebna predznanja da bi se uhvatio u koštac s vrlo zahtjevnim dugim uvodom, a kamoli sa stotinama stranica ispunjenih samo tehničkim terminima i čisto formalnim izvodima. S obzirom na tako ozbiljne prepreke s kojima se suočavao, bilo bi čudno da je Heidegger dobro shvaćao Russellove i Whiteheadove ideje ako se čak i jedan Gottlob Frege žalio da nije bio siguran je li razumio neke od ključnih pojmova u toj knjizi, između ostalog i zato što autori nisu konzistentno provodili use-mention distinkciju.
- Heidegger nije nikada izravno odgovorio na znamenitu Carnapovu kritiku, posebice na centralni prigovor da je u ključnom odlomku spisa Što je metafizika? tri puta koristio riječ “ništa” u uobičajenom smislu (koji se u logičkoj terminologiji izražava u formi “~∃𝑥…”), a da se onda odjednom, u neobjašnjenom skoku, počeo pitati o “tom Ništa” (s velikim početnim slovom i određenim članom) kao o nečem tajnovitom i metafizički važnom. Dakle, nije odgovorio na tu Carnapovu kritiku, ali je umjesto toga politički denuncirao logički pozitivizam bez navođenja ikakvog argumenta: “Nije slučajno da ova vrsta ‘filozofije’ stoji u unutarnjoj i vanjskoj povezanosti s ruskim komunizmom.” (Uvod u metafiziku, tekst predavanja održanih 1935., kurziv N. S.)
- Pokušavajući nakon 1945. dokazati da u tridesetima nije podržavao nacizam, Heidegger je citirao jedan benigni dio iz svog zloglasnog rektorskog govora iz 1933., ali je pritom izostavio vlastitu vrlo kompromitantnu rečenicu iz istog pasusa tog govora u kojoj pohvalno govori o “krvi i zemlji”, nadasve prepoznatljivoj nacističkoj sintagmi. Heidegger je i u drugim prilikama nastojao iskrivljavati ili prikrivati istinu o svojim postupcima.
- Kao rektor u Freiburgu 1933. politički je denuncirao Gestapou svog fakultetskog kolegu, kemičara Hermanna Staudingera (budućeg nobelovca). Unatoč Heideggerovom šestomjesečnom trudu da Staudingeru isposluje otkaz i oduzimanje prava na mirovinu, taj plan nije uspio jer je tadašnja vlast zaključila da nije bilo razloga za takve drastične sankcije. Dakle, nacisti su u ovom konkretnom slučaju pokazali da više drže do presumpcije nevinosti i načela pravne države nego slavljeni “filozof autentične egzistencije”. Hugo Ott, Heideggerov biograf, cijelu je epizodu komentirao ovako: “Da se za slučaj Staudinger znalo 1945., Heidegger ne bi imao ni najmanju šansu za rehabilitaciju. Jer taj bi ga ljudski pad … stigmatizirao – za sva vremena!”
U svjetlu svega ovoga ne treba čuditi da ljudima koji su dobro poznavali Heideggera nisu mogli promaći znakovi njegova nepoštenja. Ernst Tugendhat: “Mislim da je u njemu bilo nečeg prijevarnog. Ljudsko-politički, svakako, ali i filozofski.” Otto Pöggeler: “Heidegger je kao lisica koja briše svoje tragove svojim repom.” Karl Jaspers: “Je li on neizmjerno nadareni prevarant [Hochstapler]?”
(III) Nerazjašnjiva nejasnoća
Termin “nerazjašnjiva nejasnoća” uveo je analitički marksist Jerry Cohen u kontekstu rasprave o bullshitu. Ovo je moja modifikacija Cohenovog određenja “nerazjašnjive nejasnoće”:
Tekst je nerazjašnjivo nejasan ako bilo koji pokušaj razjašnjavanja redovito proizvodi nešto što opet nije jasno, a nije niti prepoznatljivo kao plauzibilna (približna) verzija značenja dotičnog teksta.
Tekstova koji pate od takve nerazjašnjive nejasnoće u Heideggera ima na pretek, ali u svrhu ilustracije navest ću ovdje samo dva odlomka:
Zemlja i nebo, božansko i smrtnici pripadaju sami ujedno jedno drugome, iz ujednosti sjedinjena četvorstva. U svako od ovo četvero zrcali se na svoj način bit ostalih. Svako od njih zrcali se pri tome na svoj način u svojemu svojstvenome, unutar ujednosti četvorga. To zrcaljenje nije prikazivanje nekog odraza. Zrcaljenje se stječe, osvjetljujući svako od četvero, njihovu vlastitu bit u jednovitu posvajanju jednoga od drugog. Zrcaleći se na taj stječući-osvjetljujući način, dodaje se kao u igri svako od četvero svakome drugome. (“Stvar”, 1950., u: M. Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja; Zagreb, 1996.; predgovor D. Pejović, prijevod Josip Brkić., str. 212.) Bit vrča je čisto darovno sabiranje ujednog četvorstva u jedan čas. Vrč bitstvuje kao stvar. Vrč jest vrč kao stvar. Ali kako bitstvuje stvar? Stvar “vjetuje“. “Vjetovanje“ sabire. Ono sabire, stječući četvorstvo, čas kojega je uvijek časovit: u ovoj, u onoj stvari. (ibid., str 207.)
Koliko čitatelja stvarno razumije ove tekstove, a koliko pak ljudi samo misli (ili samo kaže!) da ih razumije?
Heideggerova ideja tih četiriju osnovnih elemenata, djelomice potaknuta Hölderlinovom pjesmom “Zemlja i nebo” (svakako neobičnim poticajem za ontološku teoriju koja bi trebala pretendirati na istinitost), mnoge će asocirati na “četvorstvo” Empedoklovih i Aristotelovih počela: voda, vatra, zemlja i zrak. Ali između Heideggerovog stajališta i gledišta starogrčkih filozofa postoji bitna razlika. Parafrazirajući Marxa, moglo bi se reći: teorija o četirima elementima svijeta prvi put se pojavljuje u antici kao početak znanosti, a drugi put kao farsa.
Zašto su Heideggerove nejasnoće toliko često nerazjašnjive? Zato što se njegovo objašnjavanje tipično perpetuira u nedogled i obično ne završava nečim što bi se moglo smatrati zadovoljavajućim objašnjenjem. To je strategija stalnog odgađanja objašnjenja. Puno toga biva rečeno, uvode se novi pojmovi s mutnim obrisima, izgovaraju se naizgled duboke, impresivne misli — ali nikako da nastupi klimaks pri čemu bi čitatelj napokon dospio u dobro osvijetljeni prostor i dobio priliku razgovijetno vidjeti tu obećavanu i veličanstvenu filozofsku istinu.
U uvodu nedavno objavljenog The Heidegger Lexicon, urednik Mark Wrathall, profesor s Oxforda i odličan poznavatelj Heideggerova opusa, dobro opisuje tu metodu:
Heidegger rijetko daje izravnu i eksplicitnu definiciju načina na koji koristi svoje riječi. Ontološki široko značenje tih riječi naslućuje se samo pažljivim promatranjem konteksta u kojima se pojavljuju. Heideggerova terminologija tako postaje jasnija tek postupno, dok se trudimo tumačiti njegove argumente i fenomenološke opise. Velik dio najbolje sekundarne literature o Heideggerovoj filozofiji upravo se sastoji u pokušaju razjašnjavanja značenja njegovih riječi.
Dakle, značenje Heideggerovih termina može se naslutiti (!) samo pažljivim promatranjem konteksta, a njegova terminologija “postaje jasnija tek postupno, dok se trudimo tumačiti njegove argumente“. Ali, čekajte, ne mora li nam biti posve jasna njegova terminologija u trenutku kad počnemo tumačiti njegove argumente? Ne bi li bilo kakvo tumačenje njegovih argumenata prije nego što razumijemo njegove termine značilo staviti kola ispred konja? I na kraju, ako se veliki dio najbolje literature o Heideggeru doista svodi na “razjašnjavanje njegovih riječi”, ne sugerira li nam to mogućnost da tu i nije riječ o pokušajima rješavanja zanimljivih filozofskih problema, nego velikim dijelom o ispraznim verbalističkim raspravama koje ne vode nikamo?
Podatak koji pojačava te sumnje je i pomalo zastrašujući broj Heideggerovih pojmova koje spomenuti Lexicon nastoji objasniti čitateljima željnih razjašnjenja. Tih pojmova ima čak 220, a knjiga ima više od 900 stranica. Upomoć!
Ima li apsurdnijeg načina da protratite neko dulje razdoblje svog jedinog života nego da uđete u taj depresivni pseudofilozofski labirint i tamo provodite mjesece i mjesece proučavajući odnose između Heideggerovih proizvoljnih apstrakcija i beskrvnih metafizičkih kategorija za koje vas uvjeravaju da predstavljaju najdublje i najvažnije istine o svijetu u kojem živimo?
* * *
Tri navedena problema (dubioznost, intelektualno nepoštenje i nerazjašnjiva nejasnoća) u nekom smislu bacaju sjenu na cijelu Heideggerovu filozofiju jer se postavlja pitanje o tome koliki je dio njegovog opsežnog opusa zahvatila ta kontaminacija i koliko je uopće ostalo “zdravog tkiva”. Ta neizvjesnost onemogućuje da se prema Heideggeru zauzme onaj pristup koji je Sokrat primijenio na Heraklita rekavši “Onaj dio u njegovom spisu koji razumijem je odličan, a na temelju toga zaključujem da mora biti odličan i onaj dio koji trenutno ne razumijem.” S obzirom na tri spomenute ozbiljne teškoće u vezi s Heideggerom i skepticizam koji one nalažu, ima dobrih razloga da se u njegovom slučaju razmišlja o zauzimanju oprečnog stava koji bi se mogao opisati ovako: “Upravo zato što mi nakon pažljivog čitanja puno toga u njegovim tekstovima izgleda ili nerazumljivo ili dokazivo pogrešno ili intelektualno nepošteno, trebam biti na oprezu i prema onim dijelovima za koje mi se ranije činilo da ih razumijem.”
Mihail Talj, legendarni bivši svjetski prvak u šahu, poznat je po mnogim svojim lucidnim i duhovitim izjavama. Jedna od najboljih je ona o šahovskoj strategiji koju je preporučivao: “Moraš odvesti svog protivnika u duboku mračnu šumu gdje 2+2=5, a staza za izlazak iz šume je dovoljno široka samo za jednoga.”
Ima indicija da se Heidegger ponašao kao da je bio vođen bitno drukčijim pravilom, iako se ono od Taljevog razlikuje samo u jednoj riječi. Ono glasi: “Moraš odvesti svog čitatelja u duboku mračnu šumu [Schwarzwald?] gdje 2+2=5 [tj. gdje više ne vrijedi princip neproturječnosti], a staza za izlazak iz šume je dovoljno široka samo za jednoga.”
I eto, Heideggera više nema već gotovo 50 godina, a neki od njegovih poklonika još uvijek zadivljeno šetaju po toj mračnoj šumi slabo definiranih pojmova i proizvoljnih tvrdnji te uopće niti ne nastoje pronaći izlaz.
Možda je primjereno završiti ovaj tekst navođenjem sjećanja dvojice ljudi koji su imali iskustvo iz prve ruke o tome kako su izgledala Heideggerova predavanja.
Prvi slučaj:
Zvali smo ga “mali mađioničar iz Messkircha“ ... Bio je to mali, tamnoputi čovjek koji je znao čarobirati tako što je pred slušateljima učinio da nestane ono što je netom pokazao. Tehnika njegova izlaganja sastojala se u izgradnji misaonog zdanja koje bi potom sam srušio, kako bi napetog slušatelja doveo u nedoumicu i ostavio ga u vakuumu. Ova čarobnjačka vještina ponekad je imala vrlo zabrinjavajuće posljedice: privlačila je više ili manje mentalno labilne osobe, a jedna studentica si je nakon tri godine takvih igara pogađanja oduzela život.
(Karl Löwith, Mein Leben in Deutschland vor und nach 1933, Stuttgart: Metzler, 1986., 42-43.)
Opisana atmosfera ima sličnosti sa studiranjem filozofije sedamdesetih na zagrebačkom FF-u. I tamo je bilo psihološki nestabilnih osoba koje su se nadale naći neko životno sidro i smisao u dubokim i mutnim vodama njemačke metafizike. Jedan moj vrlo inteligentni kolega s kojim sam znao voditi duge i zanimljive razgovore o filozofiji završio je pred kraj studija na psihijatriji i nikada ga kasnije nisam vidio. Raspitivao sam se što je s njim, ali bez uspjeha.
Drugi slučaj:
Kultna zajednica koja se formirala oko Heideggera među studentima filozofije — koji su imali skučeni i arogantni stav i vjerovali da posjeduju božansku istinu — bila mi je teško podnošljiva. To nije bila filozofija, već sektaški stav, gotovo nova vjera, koju sam duboko prezirao ... Ono što se tada oblikovalo u Marburgu nije bila ni u kojem slučaju zdrava atmosfera; više je nalikovalo odnosu vjernika prema duhovnom vođi, kao da je Heidegger bio neki čudotvorni rabin ili guru.
(Hans Jonas, Memoirs, Brandeis University Press, 2008., 59-60.)
To što je Jonas doživljavao u Marburgu također nepogrešivo asocira na zagrebačku filozofiju prije pola stoljeća, ali uz napomenu da su tragovi te prošlosti još uvijek prisutni. Stoga ima neke istine u vjerojatno apokrifnoj priči (koju je prenio Marijan Cipra) o tome kako se Heidegger jednom požalio profesoru Vladimiru Filipoviću da je zabrinut za sudbinu vlastitog djela nakon svoje smrti, na što ga je Filipović navodno tješio: “Poštovani kolega, budite bez brige, u Zagrebu ćete uvijek važiti za velikog mislioca!”
Haha, dobro predviđeno! Međutim, jedna vrlo negativna posljedica statusa Heideggera kao gurua jest to što se dobro zna da je članovima sekte iznimno teško (ponekad praktički nemoguće) osloboditi se utjecaja svog duhovnog vođe. To se posebice odnosi na one koji su u grupi proveli jako dugo vremena.
Tu nije riječ o tzv. sunk cost fallacy, tj. iracionalnom nastavljanju određene prakse samo zato što je u nju do tada bilo već puno toga investirano. Stvar je kompliciranija. Naime, ako čovjek posveti desetljeća intenzivnog rada na nečemu što sa zadovoljstvom i ponosom smatra jednim od svojih najvećih postignuća, hoće li on nakon toga biti u stanju, čisto psihološki, prihvatiti da je sav taj njegov dugogodišnji i glavni životni napor zapravo bio lišen smisla? Teško. Iz toga proizlazi da čak i kad bi moji argumenti bili logički besprijekorni, njihov doseg i moć uvjeravanja bili bi ograničeni. No, svejedno, kad bi ovim istupom bila “spašena” makar i samo pokoja mlađa duša, to bi bila sasvim dovoljna satisfakcija.
