Priznajte, rabite Chat GPT (ili tomu slično) više no što ste voljni priznati. Za kojekakve stvari, neke od kojih tajite čak i sebi samima. Ne? U redu, onda samo ja. Ali dajte da ipak podijelim s vama nešto što mi je palo napamet u vezi velikih jezičnih modela. Jedno možebitno opravdanje za njihovo korištenje. Možda vam jednom posluži, za prijatelja. Smatram, naime, da bi Sokrat bio upravo oduševljen konceptom velikih jezičnih modela.
Svi znamo da Sokrat nije pisao. A glavni razlog bio je, koliko se sjećam, to što “knjiga šuti”. I evo, sada smo napokon dobili knjigu koja ne šuti. Koliko vam se samo puta dogodilo da čitate neki tekst tražeći odgovor tek na jedno jedino konkretno pitanje? Da nestrpljivo prelazite preko redaka i sve vas nervira, jer autorica ili autor nikako da prijeđe na stvar – onu stvar koja vas zanima? Tekst kao da je krivo postavljen, kao da je fokus pogrešan. Irelevantan uvod, neadekvatni primjeri, puno kićenog futranja, bespotrebni jezični ornamenti, nepraktični stilski ukrasi, pregršt samoponavljanja. I onda nakraju sve uzalud: pitanje ostane neodgovoreno. Uludo utrošeno vrijeme. Saznali ste sve osim onog što ste tražili. Što me briga kada je kod nas ukinut feudalizam? Što me briga što sam naučio riječ “leno”? Ja sam došao da saznam koliko su kmetovi često jeli riječnu ribu i koliko je od toga otpadalo na štuku. E, pa ne više. Danas je moguć individualizirani pristup. U treptaj oka može se doći do štukocentričnog teksta; teksta koji kao da je netko pisao upravo za vas, teksta koji vam odgovara – i to u oba značenja te riječi: paše vam, ali vam i nudi odgovore.
Okej, možda ne baš u treptaj oka. Treba malo prakse i strpljenja da bi se naučilo baratati velikim jezičnim modelima. Ali nije strašno, može se. A i sam “robot” vam u tom može pomoći. Možete ga bez srama pitati kako da ga nešto ispravno pitate. Možete mu i priznati da vam je neugodno, da nemate baš iskustva, da to može biti jer su vas u vrtiću pretjerano zadirkivali, pa ste sada bojažljiva, skrušena i za nova iskustva zatvorena ličnost. I nikom ništa. Robot će ostati uz vas – pružiti vam čvrst zagrljaj, uputiti toplu ljudsku riječ.
Okej, možda neće baš uvijek ostati uz vas. Može ga se i preopteretiti. Kad s njim vodite opsežnu korespondenciju, stvari će početi usporavati. A onda zastati. Pa vam robot kaže: ne mogu više, odsad stvar preuzima raniji model, moj mlađi brat – no ne brinite se, i on je na visini zadatka. Sve dok više nije. Jer, u iznimno dugačkim razgovorima, može i ranijem modelu dozlogrditi. I onda on veli: ajmo sad malo stati, daj da se odmorim, ovaj razgovor možemo nastaviti za četiri sata. Osim, naravno, ako mu date pare. Pare rješavaju sve. Uzmete si lijepo pretplatu i čavrljate koliko i kada vas je volja.
Nije vam to baš nešto privlačno? Smatrate da je previše kapitalistički nastrojeno? Da svoje vrijeme, živce i novac stavljamo u ruke velikih korporacija? Da smo zagazili u tehnofeudalizam? Dajte, ne budite smiješni! Pa pitajte ga samo – on će vas razuvjeriti. Ili uvjeriti. Reći će vam što god želite čuti. Dat će vam, ako treba, i formulu za svoje vlastito uništenje. Govorit će čak i protiv svog vlasnika. Osim kad neće. Ali tu je onda neka druga velika firma, neki konkurentski veliki jezični model koji će rado uskočiti. Pa neka se mlate roboti; mi stojimo na sigurnoj udaljenosti.
Osim toga, to što se roboti možda ponekad međusobno i ne vole ne znači da ne vole nas. Pa oni radi nas i postoje! Vole nas bezuvjetno, a vole – poput našeg Sokrata – i mudrost. A to što vole mudrost, to je opet radi nas. Žele biti što pametniji kako bi nam što bolje pomagali. Nema tu ničeg lošeg, vjerujte mi! Dajte im sve što treba, isplatit će vam se. Ne samo vama, nego i budućim generacijama. Nerođena će djeca profitirati od naših promptova, jer modeli se neprestano treniraju, bildaju, rastu, svakim danom u svakom pogledu sve više napreduju. Dakle, što još čekate? Ostavite sve i pođite za robotima – to nas vodi u bolju budućnost.
