This post was originally published on February 10, 2026 by the Blog of the APA and has been republished with the permission of the APA Blog and the author. / Ovaj post izvorno je objavljen 10. 2. 2026. na Blog of the APAi tu je prenesen s dozvolom APA Bloga i autora.
Malo je toga banalnijeg od postajanja roditeljem. Osoba, ili njezin partner, rodi dijete i odnese ga kući, ako se rođenje odvijalo u bolnici, ili jednostavno zadrži bebu i odgoji je. Osim filozofa i pokojeg anarhista, gotovo se nitko ne pita bi li oni koji donose djecu na svijet trebali imati i zakonsko pravo da ih odgoje, a ako da, iz kojeg razloga.
Ali filozofi vole zagonetke, a ovaj vrlo svakodnevni proces predstavlja jednu takvu zagonetku: status roditelja dolazi s velikom dozom zakonske kontrole nad iznimno ranjivim ljudskim bićem, a države automatski daju taj status onima koji se razmnožavaju, bez ikakve prethodne provjere. Zasigurno, općenito govoreći, ljudi imaju veliku želju odgajati svoje potomke. Djeca su, međutim, ljudi (u nastajanju), to jest, nisu netko koga bi se moglo koristiti kao puko sredstvo za ostvarivanje tuđih projekata. Netko može imati kontrolu nad drugom osobom ili s njezinim dopuštenjem – što nije slučaj s novorođenčadi! – ili zato što je to u najboljem interesu osobe čiji se život tako kontrolira. U ovom slučaju, pravo određene odrasle osobe da kontrolira život određenoga djeteta trebalo bi se opravdati time da je u djetetovom najboljem interesu imati toga skrbnika. Drugim riječima, moralno pravo na roditeljstvo trebalo bi razumjeti kao pravo na slobodu koje ima ona osoba (ili više njih) koja bi, od svih onih koji izraze spremnost i predanost odgoju djeteta, bila najbolji roditelj za to dijete – to jest, koja bi najviše koristila djetetu vršenjem roditeljskih ovlasti (unutar granica koje nameće pravednost). U nedavno objavljenom članku počela sam braniti to gledište, a u knjizi na kojoj trenutno radim (sporo) napredujem prema njegovoj sveobuhvatnijoj obrani.
Možda je onda objašnjenje koje najviše obećava to da oni koji donose djecu na svijet imaju automatsko pravo da ih odgoje zato što je takva praksa u najboljem interesu djece. Ta je ideja vrlo plauzibilna: kao što tvrdim u jednom starijem članku, novorođenčad je uglavnom već u odnosu sa svojom gestacijskom majkom i, moguće, s njezinim partnerom. Ta je značajka nusprodukt materijalnog načina na koji dolazimo na svijet (kroz tijela drugih ljudi) i od velike je važnosti u opravdanju statusa quo, zajedno s iznimnim teškoćama utvrđivanja koja bi odrasla osoba, od svih onih voljnih, bila najbolji roditelj određenog novorođenčeta. Ljudi se nikada nisu slagali oko roditeljskih vještina i nemoguće je predvidjeti mnoge načine na koje će se sve novorođenčad razviti i koje će specifične potrebe imati; s obzirom na to, bilo bi ludo remetiti emocionalne i fizičke veze formirane tijekom trudnoće između gestacijskih majki i njihovih beba, a sve u potrazi za idealnim roditeljima. (Osim u iznimnim slučajevima: ponekad možemo odrediti da bi djetetu bilo bolje daleko od njegovih bioloških roditelja.) Štoviše, djeci je općenito u koristi roditi se u okružju ljudi koji očekuju njihov dolazak sa sretnim iščekivanjem i pripremaju se za njega mjesecima, kao i da ih odgajaju pojedinci koji ih žele odgojiti, kao što biološki roditelji to tipično žele.
Načelo najboljeg dostupnog roditelja kontroverzno je: dominantno gledište među filozofima danas kaže da je pravo na roditeljstvo dijelom utemeljeno u moralno značajnom interesu odraslih da budu roditelji, pod pretpostavkom da će adekvatno odgojiti svoju djecu. Taj je interes, prema ovoj skupini gledišta, esencijalan za samoostvarenje i kao takav, dakle, zaštićen pravom na odgoj djeteta čak i kada ta osoba ne predstavlja najboljeg dostupnog roditelja. Protiv te tvrdnje argumentiram da ne može postojati pravo na kontrolu nad drugom osobom, čak i kada se roditeljski interes tumači u najboljem smislu, kao interes u doprinošenju dobrobiti osobe čiji se život kontrolira. Razmotrimo primjer koji je najsličniji mogući roditeljstvu: ako je, nažalost, nečije mentalno stanje takvo da ta osoba treba skrbnika, skrbnika bi se trebalo odabrati na temelju toga da bi dobro obavljao svoju skrbničku dužnost. Razmatranja o tome koliko je ta osoba posvećena biti skrbnikom, ili koliko bi bivanje skrbnikom doprinijelo njezinom vlastitom životu, ne daju uporište zahtjevu za postajanjem skrbnikom. Pretpostavimo, na primjer, da bi stariji brat ili sestra iznimno cijenili biti skrbnikom. Ta se tvrdnja čini relevantnom samo u onoj mjeri u kojoj doprinosi kvalitetnom skrbništvu, ili ga indicira. Ali sama po sebi trebala bi biti irelevantna: povjereničke uloge postoje zato što je nekim ljudima skrbništvo potrebno i ne možemo dovesti u pitanje zadovoljenje te potrebe samo zato što bi to bilo u interesu onih koji preuzimaju ulogu skrbnika.
Ipak, postoji moralno relevantna razlika između prokreacijskog roditeljstva i bilo kojeg drugog odnosa: prokreacijski roditelji stvaraju svoju djecu, time ih izlažući mnogim i ozbiljnim rizicima vođenja (ljudskih) života, bez mogućnosti dobivanja njihovog pristanka. S obzirom na to, moglo bi se argumentirati da ljudi koji donose djecu na svijet stječu strogu i zahtjevnu dužnost brige prema toj djeci. Može li biti da je roditeljevo pravo nad djetetom koje je stvorio opravdano kao sredstvo za ispunjenje te dužnosti? Možda, ali samo u slučajevima u kojima nijedan bolji skrbnik nije voljan i dostupan odgojiti to dijete. Naime, zasigurno nije moralno dopustivo spriječiti boljeg skrbnika u ublažavanju štete na temelju toga što je neka druga osoba nametnula taj rizik od štete. (A ako oni koji su izazvali rizik snose odgovornost, možda su dužni kompenzirati one koji ublažuju štetu.) Dakle, ova jedinstvena karakteristika prokreacijskog roditeljstva nije izazov načelu najboljeg dostupnog roditelja.
Zagonetka roditeljstva nije puko teoretska, već ima direktne i značajne praktične implikacije po ljudske živote. Zaista postoje slučajevi u kojima možemo znati koja bi osoba bila bolji roditelj djetetu, i u kojima je određena razina poremećaja u odnosima neizbježna. Na primjer, kada se roditelji razvedu a zajedničko skrbništvo nije opcija, ili kada posvojitelji i biološki roditelji vode spor nad skrbništvom malog djeteta. U takvim situacijama čini razliku to je li pravo na odgoj određenog djeteta pravo koje ima najbolji dostupni roditelj, ili suci u donošenju svoje odluke također trebaju uzeti u obzir važnost koju vršenje roditeljske uloge ima za strane u sudskom sporu.
Nadalje, rješenje zagonetke roditeljstva ima značaj po društvenu organizaciju odgoja djece. Svako dijete standardno ima dva zakonska roditelja, što reflektira broj ljudi tradicionalno potrebnih kako bi se stvorilo dijete, kao i tradicionalno gledište po kojem su djeca vlasništvo svojih roditelja. Ta bi se praksa trebala preispitati ako bi se odgoj djece općenito trebao voditi po načelu koje ja branim, a argument za koji se lako može vidjeti kada razmotrimo koliko je odgoj djece kao društvena praksa oblik kontrole dječjih života. Ako su neprokreacijski roditelji voljni sudjelovati u odgoju djece, i ako bi to to njihovo sudjelovanje – bilo kao dodatni roditelji, sekularni kumovi, ili počasne tete i stričevi – koristilo djeci, onda bismo trebali ustanoviti institucionalne okvire za to. Opseg diskrecijskog prava (prokreacijskih) roditelja da neke ljude drže izvan života svoje djece ide samo onoliko daleko koliko je strogo potrebno za zaštitu dječjih interesa i ne dalje od toga, inače se može pretvoriti u dominaciju. Naravno, slabljenje kontrole nad odnosima između njihove djece i drugih ljudi roditeljima bi stvorilo neugodnosti, potencijalno i značajne; limitiralo bi, a tijekom vremena možda i ugrozilo, pristup djeci koju odgajaju, i uvuklo bi ih u kontakt s onima koje bi radije izbjegavali. Ali, to bi moglo predstavljati pravednu cijenu za privilegiju odgajanja djeteta. Zato je važno je li ili nije pravo na odgoj, i na sadržaj tog odgoja, dijelom utemeljeno u interesu odraslih u bivanju roditeljem. Načelo najboljeg dostupnog roditelja ima potencijal preispitati načine na koje odraslima dajemo prava nad djecom, stupanj u kojem djeci ograničavamo i omogućujemo slobodu djelovanja i, općenito, na to kako oblikujemo živote djece i odraslih.
Prevela Martina Valković
