Gottlob Frege: sto godina poslije

U zarobljeničkom logoru u Monte Casinu, nakon dugog iščekivanja Fregeova odgovora o njegovoj raspravi, Wittgenstein je dobio izrazito kritično Fregeovo pismo u kojemu uz ostalo stoji:

Dragi prijatelju! Sigurno već dugo čekate moj odgovor i želite čuti moje mišljenje o svojoj raspravi koju ste mi poslali. […] Smatram da je teško razumljiva. Svoje rečenice redovito stavljate jednu do druge, uglavnom bez obrazloženja ili barem bez dovoljno podrobnog obrazloženja. Tako često ne znam trebam li se s njima složiti jer mi njihov smisao nije dovoljno jasan. Iz opširnijeg obrazloženja i sam bi smisao jasnije proizišao. Svakodnevni jezik općenito je previše neodređen da bi se bez daljnjeg mogao upotrebljavati u složenim logičkim i spoznajnoteorijskim svrhama. Čini mi se da su potrebna objašnjenja kako bi se smisao oštrije izrazio. Već na samom početku upotrebljavate prilično mnogo riječi čije je značenje, očito, od velike važnosti. […] Vidite, već se na samom početku zaplićem u sumnje u pogledu onoga što želite reći i tako ne mogu dobro napredovati. Često se sada osjećam umorno, što mi također otežava razumijevanje. Nadam se da mi nećete zamjeriti ove primjedbe, nego ih shvatiti kao poticaj da način izražavanja u svojoj raspravi učinite razumljivijim. (Frege, 28. lipnja 1919)

Wittgenstein je to Fregeovo pismo komentirao u pismima svojoj sestri Hermini i Russellu:

Draga Minning! Prekjučer sam preko tebe primio Fregeovo pismo. Zapravo sam oduvijek mislio da on uopće neće razumjeti moj rad. Ipak, njegovo me pismo pomalo potištilo. Već sam napisao odgovor, ali ga još nisam mogao poslati. U posljednje vrijeme ponovno sam mogao raditi.Veliki blagoslov! Čini se da se izgledi za moj povratak kući poboljšavaju. (Wittgenstein sestri Hermini, kolovoz 1919)

Poslao sam svoj rukopis i Fregeu. Pisao mi je prije tjedan dana i čini mi se da nije razumio ni riječ od svega toga. Zato mi je jedina nada da ću tebe uskoro vidjeti i sve ti objasniti jer jako je teško kad te baš nitko ne razumije! (Wittgenstein u pismu Russellu, 19. kolovoza 1919)

Odgovarajući na Fregeove početne prigovore, Wittgenstein mu je poslao dva pisma koja danas nisu sačuvana, no o njima ponešto doznajemo iz Fregeova sljedećeg pisma u kojemu uz ostalo stoji:

Dragi gospodine Wittgenstein! Još nisam odgovorio na vaše posljednje pismo iz Cassina, a već sam primio još jedno vaše pismo. Puno vam hvala na oba. Čestitam vam na sretnom povratku iz zarobljeništva. Neka vam uskoro bude dano da prevladate posljedice svega što ste morali proći. Drago mi je što želite prihvatiti ono zanimanje [učitelja], i od srca vam želim da se ispune nade koje s tim povezujete. Mogućnost da se još sporazumijemo u području filozofije ne smatram tako malom kao što vi to, čini se, mislite. S tim povezujem i nadu da ćete jednoga dana zastupati ono što mislim da sam spoznao na području logike. Naravno, prije toga biste za to trebali biti pridobiveni. Zato mi je razmjena mišljenja s vama toliko dragocjena. U dugim razgovorima s vama upoznao sam čovjeka koji je, poput mene, tražio istinu, dijelom na drugim putovima. Upravo mi to daje nadu da ću u vama pronaći nešto što može nadopuniti, a možda i ispraviti ono što sam ja pronašao. Tako i ja, dok pokušavam vas naučiti gledati mojim očima, očekujem da i sam naučim gledati vašima. Neću se tako lako odreći nade u razumijevanje s vama. Dopustite mi da se još ne osvrnem na sadržaj vašeg posljednjeg pisma. Već je ono prethodno, iz Cassina, toliko toga pokrenulo u meni da bi, kad bih svim poticajima htio udovoljiti, prije nastala knjiga nego pismo. (Frege, 16. rujna 1919)

Fregeovo drugo pismo Wittgenstein je ponovno komentirao u pismu Russellu:

Često se osjećam jadno! – U prepisci sam s Fregeom. On ne razumije ni riječ od mojega rada, a ja sam već potpuno iscrpljen od tolikih objašnjenja. (Wittgenstein u pismu Russellu, 6. listopada 1919)

Wittgenstein je u međuvremenu dobio najavljen Fregeov članak “Misao”, kojemu je u svom odgovoru uputio nekoliko prigovora te zamolio Fregea za pomoć pri objavljivanju rukopisa – u časopisu gdje je objavljen i članak “Misao”. U Fregeovu odgovoru nema osvrta na Wittgensteinove prigovore, a na zamolbu je odgovorio prilično negativno te uputio i dodatne prigovore Wittgensteinovu rukopisu:

Dragi gospodine Wittgenstein! Vašu molbu da vam pomognem pri objavljivanju vaše rasprave u Beiträge zur Philosophie der deutschen Idealismus razmotrio sam pažljivo. […] Mogao bih [uredniku] napisati da sam vas upoznao kao vrlo ozbiljnog mislioca. O samoj raspravi, međutim, ne mogu donijeti sud, ne zato što se ne bih slagao s njezinim sadržajem, nego zato što mi je sadržaj premalo jasan. Možda bismo, kad bismo se jednom usuglasili oko uporabe jezika, otkrili da se zapravo i ne razlikujemo mnogo. Mogao bih se raspitati kod profesora Baucha želi li pogledati rukopis. No ne vjerujem da bi to imalo uspjeha. Ako nisam pogrešno izračunao, vaš bi rukopis ispunio otprilike 50 stranica časopisa, pa bi se možda mogao smjestiti u jedan svezak Beiträge. Čini mi se, međutim, malo vjerojatnim da bi urednik cijeli svezak posvetio jednom, k tomu još nepoznatom autoru. Ako se razmišlja o objavljivanju u časopisu, vjerojatno bi bilo potrebno raspravu razdijeliti. U predgovoru pišete da vam se istinitost iznesenih misli čini neupitnom i konačnom. Ne bi li, dakle, jedna od tih misli, ona koja sadrži rješenje nekog filozofskog problema, mogla postati predmetom zasebne rasprave, tako da se cijela vaša studija podijeli na onoliko dijelova koliko filozofskih problema obrađuje? Također je dobro ne prestrašiti čitatelja duljinom rasprave. Ako bi prva, temeljna rasprava naišla na dobar odjek, lakše bi u časopisu bilo objaviti i ostale dijelove. Time bi se možda mogao izbjeći jedan drugi nedostatak. […] Nemojte mi, molim vas, zamjeriti ove primjedbe; one su dane u najboljoj namjeri. (Frege, 30. rujna 1919)

U prosincu 1919. Wittgenstein se u Nizozemskoj sastao s Russellom kako bi raspravili njegov rukopis. Plan je bio da u povratku posjeti Fregea u Jeni, a što nije bilo realizirano zbog bolesti Wittgensteinova suputnika. 19. ožujka 1920. Wittgenstein je Fregeu poslao svoje posljednje pismo u kojemu je, čini se izrazio, sumnje u mogućnost njihova međusobnog razumijevanja te iznio žustru kritiku Fregeove “Misli”, a o čemu nešto doznajemo iz Fregeova odgovora:

Najljepša hvala na vašem pismu od 19. ožujka! Naravno, ne zamjeram vam vašu otvorenost. No rado bih znao na koje to dublje osnove idealizma mislite, a koje ja, prema vašem mišljenju, nisam shvatio. […] Molim vas, prođite jednom moj članak o misli sve do prve rečenice s kojom se ne slažete i napišite mi tu rečenicu zajedno s razlozima vašeg neslaganja. Tako ću, nadam se, najbolje shvatiti na što ciljate. […] Što se tiče vašeg vlastitog spisa, već me prva rečenica donekle smeta, ne zato što bih je smatrao pogrešnom, već zato što mi nije jasno njezino značenje. […] Bit će mi drago ako mi, odgovarajući na moja pitanja, olakšate razumijevanje rezultata vašeg mišljenja. S iskrenim pozdravom i starim prijateljstvom, Vaš G. Frege (Frege, 3. travnja 1920)

Wittgenstein i Frege su nakon tog Fregeovog pisma, koliko je poznato, prekinuli svaki osobni kontakt – zasigurno Wittgensteinovom odlukom jer se Frege u svom posljednjem pismu jasno nadao dobiti odgovore od Wittgensteina. No kraj njihova osobnog odnosa za Wittgensteina nikako nije značio kraj poštovanja prema Fregeu. U predgovoru Tractatusu Fregeova su djela nazvana “veličanstvenima”, ostatak svoga života često je pozitivno upućivao na Fregea, u svojim pisanim opaskama, u prepisci s drugima, u svojim predavanjima i osobnim susretima. Teško da je moguće identificirati nekoga tko je u prošlome stoljeću više pridonio prepoznavanju Fregeova značaja u širokoj populaciji od njega. Peter Geach prisjetio se svog posljednjeg susreta s Wittgensteinom 1951. godine:

U posljednjim tjednima Wittgensteinova života vidjeli smo ga nekoliko puta; izgledao je vrlo krhko, ali je još uvijek bio na nogama i mentalno bistar. Pružio mi je mnogo pomoći i podrške u projektu koji smo tada Max Black i ja imali, naime prevođenje nekih Fregeovih radova; […] Posljednji put kada sam bio s njim, raspravljali smo o Fregeovu članku “O pojmu i predmetu”; uzeo je u ruke svezak koji je sadržavao taj članak, neko je vrijeme čitao u tišini, a zatim rekao “Kako zavidim Fregeu! Volio bih da sam mogao tako pisati”. (Peter Geach, “Editor’s Preface”, u P. Geach, ed., Wittgenstein’s Lectures on Philosophical Psychology 1946–47, 1989, str. xiii–xiv)