26. svibnja 1896. promoviran u redovitog profesora na Sveučilištu u Jeni
16. lipnja 1902. dobiva pismo Bertranda Russella
u kojemu ga Russell obavještava da se iz sustava razvijenog
u prvom svesku Grundgesetze može izvesti protuslovlje.
“Dragi kolega,
Već sam godinu i pol upoznat s Vašim Osnovnim zakonima aritmetike, no tek sada sam uspio pronaći vremena za temeljito proučavanje Vašeg djela, kako sam i namjeravao. U svim bitnim pitanjima u potpunosti se slažem s Vama, osobito kada odbacujete svaki psihološki element u logici i kada pridajete veliku važnost pojmopisu za temelje matematike i formalne logike, koje, uzgred, teško da se mogu jasno razlikovati. Što se tiče mnogih pojedinačnih pitanja, u Vašem djelu nalazim rasprave, razlikovanja i definicije koje se uzalud traže u djelima drugih logičara. Posebno, što se tiče funkcije (§9 vašeg Begriffsschrifta), sam sam došao do stavova koji se podudaraju čak i u pojedinostima. Postoji samo jedna točka u kojoj sam naišao na poteškoću. Naime, tvrdite (str. 17) da funkcija također može djelovati kao neodređeni element. Nekada sam i sam to vjerovao, no sada mi se taj stav čini upitnim zbog sljedećeg protuslovlja. Neka je w predikat: biti predikat koji se ne može predicirati samome sebi. Može li se w predicirati samome sebi? Iz svakog odgovora slijedi njemu suprotan odgovor. Stoga moramo zaključiti da w nije predikat. Isto tako, ne postoji klasa (kao totalitet) onih klasa koje, svaka uzeta kao totalitet, ne pripadaju samoj sebi. Iz toga zaključujem da, pod određenim okolnostima, mnoštvo koje se može definirati ne čini totalitet.
Upravo završavam knjigu o principima matematike i u njoj bih želio veoma temeljito raspraviti o Vašem djelu. Već posjedujem Vaše knjige ili ću ih uskoro kupiti, no bio bih vam veoma zahvalan ako biste mi mogli poslati pretiske Vaših članaka iz različitih časopisa. Ako to ne bude moguće, pribavit ću ih iz knjižnice.
Precizno razmatranje logike u njezinim temeljnim pitanjima, ondje gdje simboli više ne dosežu, ostalo je u velikom zaostatku; u Vašim djelima nalazim najbolje što znam u naše vrijeme, i stoga sam si dopustio izraziti Vam svoje duboko poštovanje. Veoma je žalosno što niste objavili drugi tom Osnovnih zakona; nadam se da će to ipak biti učinjeno.
S velikim poštovanjem,
Bertrand Russell
Gore navedeno protuslovlje, kada se izrazi Peanovom ideografijom, glasi:
w = cls ∩ x ∋ (x ∼∊x). ⊃: w ∊ w. =.w ∼ε w.
Pisao sam Peanu o tome, no još mi uvijek duguje odgovor.”
1903. objavljuje drugi svezak Grundgesetze, u čijem pogovoru odgovara Russellu, gdje na početku kaže:
“Znanstvenom piscu teško da se može dogoditi išta nepoželjnije nego da mu se, nakon što je dovršio neki rad, poljulja jedan od temelja njegove građevine. U takvu me situaciju dovelo jedno pismo gospodina Bertranda Russella, kada se tiskanje ovoga sveska već bližilo kraju. Riječ je o mojem temeljnom zakonu (V). Nikada nisam skrivao da on nije tako samorazumljiv kao ostali, niti onoliko koliko se zapravo mora zahtijevati od jednog logičkog zakona. Stoga sam i u predgovoru prvome svesku (str. VII) na tu slabost upozorio. Rado bih se odrekao te osnove kad bih poznavao ikakvu zamjenu za nju. No ni sada ne vidim kako bi se aritmetika mogla znanstveno utemeljiti, kako bi se brojevi mogli shvatiti kao logički predmeti i uvesti u razmatranje, ako barem uvjetno nije dopušteno prijeći od pojma na njegov opseg. Smijem li uvijek govoriti o opsegu pojma, o klasi? A ako ne, po čemu se mogu prepoznati iznimni slučajevi? Može li se iz toga što se opseg jednog pojma poklapa s opsegom drugoga uvijek zaključiti da svaki predmet koji pada pod prvi pojam također pada i pod drugi? Ta su pitanja potaknuta pismom gospodina Russella.”
25. 6. 1904. umire mu supruga
1910–1914. Fregeova predavanja u Jeni sluša Rudolf Carnap; bilješke s predavanjā objavljene su 2004.
“[Carnapov] interes za logičke probleme doveo ga je na predavanja izvanrednog profesora koji je tada bio gotovo potpuno nepoznat: Gottloba Fregea. […] Ipak, Frege se morao boriti kako bi predavanjā uopće bilo. Tadašnje je pravilo bilo ‘tres faciunt collegium’, pri čemu se predavač računao kao treća osoba. Nekoliko semestara predavanje bi bilo otkazano da Carnap nije pronašao drugog slušača. Zato me pozvao da dođem na predavanja pa sam tako pohađao nevjerojatno fascinantna predavanja iz logike o ‘pojmopisu’, dok je sljedećeg semestra ulogu trećeg slušatelja preuzeo brat Juliusa Frankenbergera, koji je diplomirao matematiku i fiziku. Za Carnapa su ta predavanja postala temelj njegove kasnije filozofije; Fregeova postignuća smatrao je najvećim postignućima u logici od doba Aristotela i Leibniza.” (Bilješka Carnapova prijatelja Wilhelma Flitnera.)
“[Frege] je rijetko gledao u publiku. Obično bismo vidjeli samo njegova leđa dok bi na ploču crtao čudne dijagrame svojega simbolizma i objašnjavao ih. Nikada nije neki student postavio pitanje ili nešto napomenuo, niti tijekom predavanja niti kasnije. Činilo se da mogućnost rasprave ne dolazi u obzir.” (Carnap o Fregeovim predavanjima)
1911. i 1912. posjećuje ga Ludwig Wittgenstein
1917. umirovljuje se i seli u Bad Kleinen.
1918. piše Vorschläge für ein Wahlgesetz
(Prijedloge za izborni zakon), gdje predlaže izborni sustav
u kojemu se glasovi neizabranih zastupnika
prenose u sljedeći izborni proces.
“Fregeov prijedlog izbornog zakona pokazuje izvanredan spoj izrazito konzervativnih i nacionalističkih stajališta s klasičnim liberalnim idealima. Njegovi se konzervativni pogledi najjasnije očituju u prijedlogu da se pravo glasa ograniči na oženjene muškarce bez kaznenih osuda (‘unbescholten’), koji su odslužili vojni rok i koji u prethodnoj godini nisu primali državnu potporu (‘Almosen’) […]. Izričito je odbio žensko pravo glasa uz obrazloženje da muž treba biti glava obitelji, navodne političke jedinice njemačkog društva kakvim ga je on shvaćao […] Da bi se to stavilo u kontekst, treba napomenuti da je žensko pravo glasa zakonski uvedeno 30. studenoga iste godine u kojoj je Frege, prema svemu sudeći, napisao svoj prijedlog, a prve su njemačke žene glasale na izborima za Njemačku narodnu skupštinu (Wahl zur Deutschen Nationalversammlung) 19. siječnja 1919.
Duboki konzervativizam koji je sadržan u tim razmatranjima prilično je u suprotnosti s liberalnijim idealima koji stoje u pozadini njegova izbornog sustava.” (P. Harrenstein, M.-L. Lackner i M. Lackner, “A Mathematical Analysis of an Election System Proposed by Gottlob Frege,” Erkenntnis, 87 (2022), 2611)
1918–1923. objavljuje “Der Gedanke. Eine logische Untersuchung (“Misao. Logičko istraživanje”), “Die Verneinung. Eine logische Untersuchung” (“Nijek. Logičko istraživanje”) i “Logische Untersuchungen. Dritter Teil: Gedankengefüge” (“Logička istraživanja. Treći dio: Složene misli”), spise koji su trebali sačinjavati knjigu pod naslovom Logička istraživanja
des deutschen Idealismus I (1918–1919), 58–77
“Ne želeći time dati definiciju, mišlju nazivam onim kod čega uopće može doći u pitanje istinitost. Ono što je neistinito jednako pribrajam mislima kao i ono što je istinito. Prema tome, mogu reći: misao je smisao iskaza, a da pritom ne tvrdim da je smisao svakog iskaza misao. Misao, sama po sebi neosjetilna, oblači se u osjetilno ruho iskaza i time nam postaje dostupnija. Kažemo da iskaz izražava misao.”
“Ipak se može smatrati da ne možemo prepoznati svojstvo neke stvari, a da pritom istovremeno misao da ta stvar posjeduje to svojstvo ne shvatimo kao istinitu. Tako je svakom svojstvu stvari pridruženo svojstvo misli, naime istinitosti. Također je vrijedno primijetiti da iskaz ‘mirišem miris ljubičica’ ima upravo isti sadržaj kao iskaz ‘istinito je da mirišem miris ljubičica’. Čini se dakle da se misli ništa ne pridodaje kada joj pridružim svojstvo istinitosti. Ipak, nije li to veliki rezultat kada istraživač, nakon mnogo kolebanja i pažljivog ispitivanja, konačno može reći: ‘ono što sam pretpostavljao istinito je’? Značenje riječi ‘istinito’ čini se posve jedinstvenim. Možda se ovdje radi o nečemu što se u uobičajenom smislu uopće ne može nazvati svojstvom? Unatoč toj sumnji, želim se najprije izraziti u skladu s uobičajenom jezičnom upotrebom, kao da je istina svojstvo, sve dok se ne pronađe nešto prikladnije.” (“Misao”)
10. ožujka – 9. svibnja 1924. Na Sveučilištu Münster nalazi se strojopis dnevnika što ga je Frege vodio od 10. ožujka do 9. svibnja 1924, a koji otkriva njegove krajnje desne političke stavove.
Deutsche Zeitschrift für Philosophie 42, 1067–1098 u izdanju Gottfrieda Gabriela i Wolfganga Kienzlera
“22. 4. 1924. Kad sam bio dijete, moj je rodni grad Wismar u Mecklenburgu imao sličan položaj kakav su kasnije u Carstvu imali Lübeck, Hamburg i Bremen. Uživao je, naime, veliku unutarnju samostalnost. U to je vrijeme postojalo zakonsko pravilo prema kojem su Židovi u Wismaru smjeli prenoćiti samo za vrijeme sajmova. Tada bi se njihov dolazak u grad najprije oglasio zvonima, a potom i njihov odlazak. Pretpostavljam da je taj zakon bio star. Stari Wismarci su, vjerojatno, imali iskustava sa Židovima koja su ih navela na donošenje takva zakona.
Vjerojatno je to bilo povezano s njihovim načinom poslovanja, zajedno s narodnim karakterom koji je s tim načinom usko povezan. Možda se već tada uvidjelo da se zakonima koji takav način poslovanja zabranjuju ne može mnogo postići. Tako se dogodilo da ja osobno nisam mogao imati neugodnih iskustava sa Židovima. Tek se 1866, osnivanjem Sjevernonjemačkog saveza, stanje promijenilo. Uvedeno je opće i jednako pravo glasa – i to i za Židove. Uvedena je i sloboda kretanja, također za Židove – darovi iz Francuske. Kako samo olakšavamo Francuzima da nas obdare svojim darovima! Da smo, umjesto što smo u razdobljima reakcije progonili plemenite i domoljubne Nijemce, radije iskoristili njihovu pomoć kako bismo, iz njemačkog duha i srca, stvorili zakone i ustanove! A Francuzi su do 1813. dovoljno zlo postupali s nama, pa ipak – ta slijepa fascinacija svime što je francusko! Toliko smo ih cijenili, smatrali ih toliko ispred nas, da smo vjerovali kako ih jedva možemo dostići čak i u čizmama od sedam milja. Nije li možda i u nama još bilo klica iz kojih bi se moglo razviti nešto doista njemačko? Antisemitizam sam zapravo tek u posljednjim godinama naučio uistinu razumjeti. Ako se žele donositi zakoni protiv Židova, mora se moći navesti neko obilježje po kojem se Židova može pouzdano prepoznati. U tome sam uvijek vidio poteškoću.”
“30. 4. 1924. Može se priznati da postoje veoma ugledni Židovi, a ipak smatrati nesrećom što ih u Njemačkoj ima toliko i što uživaju potpunu političku jednakopravnost s građanima arijskog podrijetla; koliko je malo postignuto željom da Židovi u Njemačkoj izgube svoja politička prava ili, još bolje, nestanu iz Njemačke. Kad bi se htjelo sastaviti odredbe koje bi otklonile te zloće, prvo bi se moralo odgovoriti na pitanje: kako se pouzdano može razlikovati Židov od nežidova? To je možda prije 60 godina bilo relativno lako. Sad mi se čini veoma teško. Možda se treba ograničiti na borbu protiv načina mišljenja koji se očituje u djelatnostima Židova i koji je tako štetan, te upravo te djelatnosti kazniti gubitkom građanskih prava i otežati stjecanje građanskih prava.”
26. srpnja 1925. umire u Bad Kleinenu
