This post was originally published on October 29, 2025 by the Blog of the APA and has been republished with the permission of the APA Blog and the author. / Ovaj post izvorno je objavljen 29. 10. 2025. na Blog of the APA i tu je prenesen s dozvolom APA Bloga i autora.
Demokracija je u defenzivi posljednjih deset godina, pa i više. Desničarski populistički i autoritarni vođe suzbijaju demokratsku kontrolu nad moći države, pritišću neistomišljenike i pokušavaju kontrolirati nekad autonomne institucije poput medija, korporacija i sveučilišta. Građani gube povjerenje u svoju demokraciju. Elite i javnost, usmjereni na pobjedu nad drugom stranom, podjednako se čine voljni odbaciti demokratska načela. Rastuća nejednakost znači da, više nego ikada prije, plutokrati mogu pretvoriti svoje bogatstvo u političku moć. Beskrupulozne elite prosperiraju, bile one autoritarni populistički političari poput Donalda Trumpa, medijski moguli spremni žrtvovati demokraciju za profit poput Ruperta Murdocha ili milijarderi-vlasnici društvenih mreža poput Elona Muska, zadovoljni time što njihove platforme šire ekstremizam.
Demokratsko nazadovanje i autokratizacija poklopili su se s usponom deliberativne demokracije kao najpopularnijeg pristupa demokratskoj teoriji – sada također uključujući mnoštvo praktičara koji nastoje primijeniti neke od njenih ideja. Deliberacija se može definirati minimalno kao “međusobna komunikacija koja uključuje procjenjivanje i razmišljanje o preferencijama, vrijednostima i interesima koji se tiču pitanja od zajedničkog interesa”, iako specifični teoretičari na različite načine elaboriraju definiciju širu od toga minimuma.
Deliberativnu demokraciju najlakše je shvatiti kao projekt produbljivanja, koji je osjetljiv na nedostatke postojećih demokracija, pogotovo (ali ne isključivo) onih kakve nalazimo u liberalno-demokratskim državama. U tom svjetlu, demokratizacija se može interpretirati kao izgradnja deliberativnih sposobnosti sustava – ne samo ili čak ne primarno u uspostavi i konsolidaciji već nam poznatih institucija izborne demokracije. Ta se sposobnost može shvatiti kao stupanj u kojem u političkom sustavu postoje strukture koje mogu podržati deliberaciju koja je autentična, uključiva i značajna. U ovom slučaju, traga se za praktičnim načinima na koje je moguće povećati deliberativnu sposobnost, bilo time da parlamenti i ustavni sudovi postanu više deliberativni u načinu na koji funkcioniraju, dodavanjem eksplicitno deliberativnih foruma (poput vijeća građana) u institucijski miks, ili zahtijevanjem boljih deliberativnih uvjeta u široj javnoj sferi.
No podrazumijeva li taj naglasak na produbljivanju da deliberativna demokracija nije osobito prikladna za suprotstavljanje demokratskom nazadovanju i autokratizaciji? Ne nužno. Deliberacija, naime, stavlja smislenu komunikaciju u sam centar demokracije, dok je suvremena kriza demokracije u velikoj mjeri kriza komunikacije. Novi medijski krajolik znači da političkim akterima i građanima nikada nije bilo lakše oglasiti se, ali rezultirajuće ekspresivno preopterećenje upućuje na manjak prostora i sposobnosti za refleksiju, tako da instant reakcije istiskuju one promišljenije. Pojednostavljeni slogani, dezinformacije, laži, zanemarivanje istine i logike, polarizacija i neuljudnost cvjetaju u sve više “dijaboličnom zvučnom krajoliku”, a zlonamjerni akteri poput Trumpa, Murdocha i Muska koriste priliku za vlastito političko i financijsko napredovanje.
U svom odgovoru, deliberativni demokrati mogu naglasiti potrebu za jačanjem i korištenjem deliberativnih sposobnosti. Što oni mogu tu doprinijeti?
Započnimo s demokratskim inovacijama, koje Mark Warren u svom predsjedničkom obraćanju Američkom udruženju političke znanosti iz 2024. definira kao “prakse i institucije koje a) funkcioniraju tako da produbljuju ili proširuju demokraciju; b) padaju izvan starijih, naslijeđenih institucija reprezentativne demokracije; c) nadopunjuju radije nego zamjenjuju te institucije”. Te su inovacije uglavnom u načelu deliberativne, uključuju laike u procese poput vijeća građana, porota građana, panela građana, savjetovanja o konsenzusu, deliberativnih anketa, deliberativnih sastanaka u gradskoj vijećnici i participativnog planiranja proračuna. Te su inovacije postale iznimno popularne tijekom posljednjih desetak godina – ironično, baš u vrijeme kada se demokracija vezana uz državu povukla. To samo po sebi sugerira da su takve inovacije nedostatne kao deliberativni odgovor suvremenom nazadovanju državne demokracije. Umjesto da samo nadopunjuju naslijeđene institucije (kao što Warren sugerira), može ih se interpretirati kao trenutke u povijesti i u mogućem jačanju deliberativnih sposobnosti koji nisu potpuno vezani uz klimave institucije liberalne demokratske države.
Transnacionalne demokratske inovacije počinju se pojavljivati u obliku Globalnog vijeća za klimu održanog 2021, kao i nekoliko drugih vijeća o raznim pitanjima, na europskoj razini. Značajnije su dobro znane aktivnosti globalnog civilnog društva. Dok su njegovi reprezentacijski nedostatci također dobro poznati (poput nadmoći organizacija osnovanih i financiranih na globalnom sjeveru), njegove organizacije i aktivisti pomažu učiniti globalno upravljanje uključivijim, osjetljivijim na širi raspon problema i deliberativnijim. Globalno je civilno društvo doprinijelo pojavi uključivih i konzultativnih normi, reflektiranim na primjer u procesu koji je rezultirao u Ciljevima održivog razvoja u 2015. (koliko god te norme bile u praksi nesavršeno ostvarene). Takve se norme (i druge koje uključuju ljudska prava) mogu internacionalno širiti i prenositi u domaću politiku, dok aktivisti mogu učiti od svojih kolega u drugim zemljama i uživati njihovu podršku.
Društveni pokreti mogu biti ključni elementi javne sfere s kritičkom i ponekad konfrontacijskom distancom prema državi. Društveni pokreti (kao Occupy i Extinction Rebellion, pokreti građana za promjenu ustava u Čileu i na Islandu, Fridays for the Future koji se bave klimatskim promjenama) mogu biti važna mjesta za demokraciju s obzirom na njihove deliberativne i uključive unutarnje prakse. Na kocki je puno više u zemljama poput Mjanmara, gdje je građanski otpor suočen s nasilnom vojnom diktaturom.
Ponegdje se na online i offline društvenim mrežama mogu pronaći mjesta gdje građani mogu stupiti u kontakt s drukčijima od sebe i možda čak promisliti o vlastitim mišljenjima i interesima, kao i onima drugih. Velika je razlika između onih zajednica koje se same mogu organizirati s dobrim (demokratskim) učinkom na Redditu i individualizacije i miniranja radi profita kakve promovira Facebook.
Neki pokreti, razočarani radom kroz dominantne naslijeđene institucije, nastoje umjesto toga promijeniti svakodnevni život. Na primjer, “održivi materijalizam” usmjeruje pažnju na načine na koje se hrana, energija i odjeća proizvode i koriste, dok istovremeno razvija demokratsku “prefigurativnu politiku”.
Možemo se zapitati kako te razne lokacije i prakse koje sam opisao mogu kolektivno doprinijeti otpornosti demokracije suočene s prijetnjama i izazovima. Različite lokacije i prakse mogu varirati u stupnju svoga doprinosa u različitim političkim sustavima, te je važno naglasiti sposobnosti deliberativnog sustava u cjelini – ne samo njegove sastavne dijelove, bilo u civilnom društvu, društvenim pokretima, društvenim mrežama, demokratskim inovacijama, parlamentima ili medijima. Deliberativna sposobnost može se također proširiti na građane koje bi mogao privući populizam i autoritarizam. Ovdje je ključ u gradnji diskurzivnih mostova (suprotno odbacivanju ljudi kao “jadnika”, kao što je to slavno učinila Hillary Clinton). Diskurzivno premošćenje počinje s identifikacijom diskursa – ne samo problematičnih – koji bi mogli privući te građane i oblikovanja poruka koje bi ih mogle potaknuti na sudjelovanje u produktivnim deliberativnim odnosima. Specifičnosti ovise o kontekstu, ali bi mogle, na primjer, uključiti populistički diskurs koji identificira plutokrate, a ne kulturalne elite, kao glavnog neprijatelja.
Mobilizacija deliberativnih sposobnosti na društvenoj je razini najvidljivija tijekom spektakularnih trenutaka u povijesti demokracije. Ti trenuci uključuju “Jesen naroda” u istočnoj srednjoj Europi u 1989, “moć naroda” koja je svrgnula autokrata na Filipinima u 1986, “obojene revolucije” u Gruziji (2023) i Ukrajini (2004–2005), ukrajinskom Euromajdanu tijekom 2013–2014. i u čileanskom estallidu u 2019. Takva se mobilizacija također može naći u daljoj povijesti Sjedinjenih Država – Ackerman identificira glavne epizode uključive javne delibracije u Sjedinjenim Državama u vezi s njihovim osnutkom, ustavnim amandmanima nakon Građanskog rata i New Deala.
Činjenica da je neke od tih trenutka slijedila autokratizacija pokazuje da je demokracija nešto za što se uvijek treba boriti, umjesto da je se uzima zdravo za gotovo. A u toj su borbi ključne deliberativne sposobnosti društva u cjelini, a ne samo formalnih naslijeđenih institucija liberalne demokratske države.
Prevela Martina Valković