Max Weber, ta časna starina sociološke misli, birokraciju je zamišljao kao trijumf razuma nad kaosom, kao trenutak u kojem je čovječanstvo napokon reklo: “Dosta improvizacije, uvedimo red!” I u tome ima nečeg dirljivo optimističnog. Pravila zamjenjuju hir, procedure obuzdavaju moć, a neosobnost nas, paradoksalno, čini pravednijima. Nitko više nije važan zbog toga tko je, nego zbog toga što pravilno ispunjava formular. U Weberovoj viziji, birokracija je nalik savršeno podešenom satu, koji otkucava tiho, precizno, pouzdano i, što je ključno, koji se ne miješa u naše živote.
Ali, kao što često biva u ljudskim stvarima, stvarnost se značajno razlikuje od idealnog tipa. Jer ako postoji nešto u čemu je čovjek doista talentiran, to je pretvaranje korisnog alata u dogmu. A Weber je to ne samo znao, već se toga i pribojavao. I zato je ubacio upozorenje da bi se taj sat mogao pretvoriti u kavez. Ne nasilni kavez, ne dramatični zatvor s rešetkama i čuvarima, nego nešto mnogo sofisticiranije, naime, kavez sastavljen od pravilno numeriranih članaka, uredno arhiviranih dokumenata i procedura koje ‘imaju smisla’, iako se više nitko ne sjeća zašto. Taj željezni kavez (stahlhartes Gehäuse) birokratske racionalnosti nije nas zatvorio silom, nego logikom. A mi smo ga radosno prigrlili.
U tom kavezu sve funkcionira savršeno. ‘Sustav zna’ što treba raditi, čak i kad nitko drugi ne zna zašto. Pravila se poštuju s religioznom predanošću, ali bez religijskog žara. Nitko nije fanatik, svi su samo ‘profesionalci’. Ako nešto ne ide, to nije zato što je pogrešno, nego zato što nije u skladu s procedurom. A procedura, kao što znamo, nikada ne griješi, ona se samo ažurira. Moderan ‘građanin’ i poglavito ‘zaposlenik’ tako više možda nije izložen toliko hirovima vlastodršca i poslodavca, ali je zato zatvoren u mrežu procedura i normi iz kojih nema izlaza. Sloboda pojedinca nije se izgubila nasiljem, nego ‘normalnošću’, a slobodno društvo hipernormiranjem koje rad vrednuje isključivo prema proceduralnoj ispravnosti, dok se pravila sve više umnažaju, a evaluacije gomilaju.
Uzmimo, na primjer, modernog znanstvenika, prirodoslovnog, humanističkog, društvenog, posve svejedno, koji je nekada lutao laboratorijima, knjižnicama, sveučilištima i institutima sa svojim bilježnicama i idejama, često bez jasnog plana, ali s obiljem znatiželje. Danas on dolazi na posao poput urednog činovnika. Ima definirano radno vrijeme, opis radnog mjesta i pravilnik koji mu do u detalje propisuje njegovu slobodu mišljenja. Ne samo što treba istraživati, nego kako treba istraživati, kada o tome treba izvijestiti i u kojem formatu to izvješće mora biti napisano. Izvješće ima propisani broj redaka, godišnji plan mjerljive ciljeve, a slobodno vrijeme predviđeno je za pisanje projekata kojima će opravdati već obavljeno pisanje projekata.
Istraživački dan tako započinje (i završava) ne pitanjem, nego obrascem. Znanstvenik ne pita što ga danas zanima, nego što je danas predviđeno. Njegov rad nije potraga za nepoznatim, nego transparentna aktivnost koja mora biti mjerljiva i koja se može provjeravati, nadzirati i formalno evaluirati prema zadanim kriterijima. On piše izvješća i izvješća o tome da je pisao izvješća, slijedi pravilnik koji prati provedbu pravilnika o radu, i s punom ozbiljnošću bilježi sate provedene u kreativnosti, dakako, pod uvjetom da je kreativnost prethodno odobrena i propisno urudžbirana.
U teoriji, dakako, kako taj narativ ide, sve je to uvedeno kako bi se osigurala kvaliteta, odgovornost i racionalna raspodjela resursa. U praksi, međutim, znanost se polako pretvara u administrativni sport izdržljivosti, gdje nije važno toliko što si otkrio, nego jesi li to otkrio na ispravan način, u ispravnom roku i s odgovarajućim brojem priloga. Originalnost je, doduše, poželjna, ali u propisanim granicama. Radikalna ideja je dobrodošla, ali tek nakon što ispuni sve formalne kriterije.
I tu se otkriva završni obrat Weberove drame. Birokracija, zamišljena kao racionalni alat, sada s tihom elegancijom definira granice smisla. Ona, doduše, ne guši znanost otvoreno. Umjesto toga, ona je organizira do točke u kojoj više nema potrebe za spontanom misli. Znanstvenik je slobodan istraživati – sve dok slijedi proceduru, uredno i pravilno ispunjava izvješća i ne zaboravi navesti ishode koji su unaprijed predviđeni.
Možda je to najveća ironija moderne racionalnosti: nismo izgubili smisao jer smo zanemarili razum, nego zato što smo ga pretvorili u proceduru. Weber je to naslutio, Kafka podrobno opisao u svom Procesu, a mi smo to standardizirali, normirali i stavili u pravilnike i neprestano izmjenjujuće izmjene i dopune pravilnika. I sada, iz svog savršeno uređenog željeznog kaveza, s osmijehom racionalnog zadovoljstva, možda jedino što nam preostaje je s nostalgijom prisjećati se Weberova nietzscheanski zabrinuta uzdaha:
“Nitko ne zna tko će u budućnosti živjeti u tom kavezu, i hoće li se na koncu tog strahovitog razvoja pojaviti potpuno novi proroci, ili će biti veliko ponovno rođenje starih ideja i ideala, ili će, ako ne bude ni jedno od toga, ostati mehanizirano okamenjenje, ukrašeno nekom vrstom grčevite samovažnosti. Onda bi se svakako o posljednjem stadiju i posljednjim ljudima tog kulturnog razvoja, istinski moglo i reći: ‘Specijalisti bez duha, senzualisti bez srca; ta ništavnost zamišlja da je dosegla razinu civilizacije koja nikada prije nije dosegnuta.’” (M. Weber, Protestanstska etika i duh kapitalizma: odnos između religije i ekonomskog i društvenog života u modernoj kulturi, Misl, Zagreb, 2006, str. 133).
