Otvoreno pismo mladom kolegi, znanstveniku
Nekad davno, dragi moj mladi kolega, postojala je Znanost, plemenita i znatiželjna, kći oca Razuma i majke Mudrosti. Nije tada nosila odijelo od formulara ni govorila jezikom evaluacijskih tablica. Živjela je u skromnim sobama i promatrala zvijezde, ispitivala vodu i kamen, tražila red u kaosu svijeta, vođena čistom radoznalošću i tihom vjerom da je istina vrijedna truda. I ljudi su joj vjerovali jer nije tražila ništa osim istine.
Ali onda su došli novi gospodari, oni što ne vjeruju u čudo ako nema tržišnu vrijednost. Obukli su Znanost u poslovna odijela, naučili je da broji citate i da se natječe sama sa sobom. Rekli su joj da će tako biti slobodnija, ali su joj prvo uzeli vrijeme, a zatim i smisao.
Pišem Vam ovo, dragi mladi kolega, jer se i sam pomalo osjećam odgovornim za sve to. Svi smo mi, malo-pomalo, pristali na igru i, što je najgore, vremenom je zavoljeli. Zavoljeli smo natječaje, te male svece novog poretka. Doduše, bilo je i onih koji su pokušavali upozoriti da je takav poredak odavno već obolio upravo tamo odakle ga se s toliko nekritičke strasti uvozilo. No njihovi su glasovi, kao i obično, utihnuli pod težinom ‘entuzijazma duha vremena’. Ironično, upravo gorljiviji zagovornici tog novog ‘entuzijazma’ nikada ne bi ni došli u poziciju da ga nameću Vašoj generaciji da su i sami u svojoj znanstvenoj mladosti potpali pod vlastite uvjete.
I sada smo tu gdje jesmo. Ako ništa drugo, neka Vam ovo pismo ostane kao mali zalog, svjedočanstvo vremena u kojem se vjerovalo da se znanje može natjecati. Možda ćete Vi, mladi kolega, biti pametniji, ili barem dovoljno tvrdoglavi da ponovno povjerujete da znanost može biti nešto više od natječaja s rokom prijave.
Kao i mnoge druge priče o propasti, sve je počelo s ‘najboljim namjerama’. Netko je bio otkrio čarobnu formulu: ako tržište može uspješno regulirati šampone, šarafe i automobile, zašto ne bi i znanost? Države su odlučile ‘racionalizirati’ javnu potrošnju, a znanost se, posve logično, našla na popisu luksuza. Umjesto dosadnog, stabilnog javnog financiranja koje omogućuje dugoročno i odgovorno razmišljanje, uveden je novi, uzbudljiv sustav – natječaji!
Od tada svatko može svake godine ponovno dokazivati da zaslužuje postojati. I sve to pod zvučnim parolama: ciljevi, ishodi, rezultati, vrednovanje, kompetitivnost, konkurentnost i izvrsnost! Nema više sigurnih financija, ali zato ima neograničenog entuzijazma, barem dok traje ugovor. I tako smo, dragi moj mladi kolega, umjesto zdrave kompetitivnosti, koja, to nije sporno, jest u prošlosti vodila znanost naprijed, zapravo dobili patološku hiperkompetitivnost koja ne mari pretjerano ni za znanje ni za ljudske sudbine. I sve nuspojave koje uz nju očekivano idu.
Ova doktrina preobrazila je sveučilišta u poluprivatne tvrtke, a znanstvenike u samozaposlene obrtnike ideja. Svatko je sada svoj menadžer, PR-strateg i projektni koordinator. Objaviti rad? Naravno, ali uz poslovni plan i predviđeni učinak na gospodarstvo. Financijer ne traži istinu, nego ‘impact’. Rezultati moraju biti mjerljivi, po mogućnosti u tablici. Ako vaše istraživanje ne doprinosi BDP-u, možete ga objaviti u zborniku – vlastitog razočaranja.
Rezanje stalnih radnih mjesta i eksplozija broja doktoranda stvorili su čudesno dinamično okruženje, znanstvenu verziju gladijatorske arene. Svi su pozvani okušati se, ali rijetki prežive. Istraživači su, međutim, brzo naučili da se uspjeh ne mjeri kvalitetom ideje, nego brzinom objavljivanja i sposobnošću preživljavanja. U tome su, doduše, valja im odati to priznanje, pokazali iznimnu kreativnost. Nikada u povijesti nismo imali više radova s manje sadržaja!
Da bi se osigurala ‘objektivnost’, naravno, uvedeni su bibliometrijski pokazatelji, ti čudesni alati koji su napokon pretvorili misao u broj. Tko bi se još mučio s idejama kad se može prebrojati citate? ‘Impact factor’ je postao nova istina, a h-indeks nova valuta prestiža. Zanimljivo, mnogi slavni znanstvenici, koji su stvarali Znanost, danas bi teško prošli takvu evaluaciju: s mizerno malo radova, bez suautora, i sve to bez jasnog plana diseminacije, kako uopće?! S druge strane, današnji znanstvenici koji godišnje izbace desetke, a neki i stotine ‘salama-članaka’ s minimalnim sadržajem uživaju status akademskih zvijezda. Kvantiteta je, napokon, nadmašila kvalitetu, no sve to u skladu sa zakonima tržišta.
Naravno, u takvom okruženju dolazi do ‘manjih’ nuspojava: pritisak, stres, izgaranje, neizvjesnost, nesigurnost i poneka ‘kreativna interpretacija podataka’. No, što je ‘nekolicina’ propalih mladih karijera i etičkih skandala prema veličanstvenom cilju ‘učinkovitosti’? Tko još ima vremena za replikabilnost ili čak za čitanje samih radova kad rok za sljedeći projekt istječe za tri mjeseca? Suradnja i kolegijalnost jesu simpatični ideali, ali danas je svatko sebi laboratorij, a kolege su si prvenstveno konkurencija.
I tako, stigli smo do konačne faze evolucije ljudskog znanja: znanost je napokon postala tržišna disciplina. Javna sredstva su luksuz, istina još luksuznija. Sredstva se više ne dobivaju – ona se ‘povlače’! Najuspješniji znanstvenici danas ne otkrivaju zakone prirode, ljudske naravi i društva, nego pravila birokratskog natječaja. I time, ironično, potvrđuju Darwinovu teoriju. Preživljavaju oni koji se najbolje prilagode.
U ime ‘učinkovitosti’, uspjeli smo pretvoriti znanost iz zajedničkog pothvata razuma u natjecanje u popunjavanju formulara. Umjesto slobodnog traganja za znanjem, dobili smo beskonačan ciklus evaluacija, izvješća i Excel-tablica. Umjesto organiziranog skepticizma, nesebičnosti, komunalnosti i univerzalizma, što su bile tradicionalne norme Znanosti, dobili smo kontranorme organiziranog dogmatizma, sebičnosti, individualizma i partikularizma. No možda u tome i leži nova mudrost: ako se istina ne može dokazati na tržištu, možda i nije dovoljno korisna. Ili, kako bi rekli suvremeni proroci menadžmenta znanosti – znanje jest važno, ali samo ako se može monetizirati.
I eto, ironijom sudbine, dragi moj mladi kolega, znanost je napokon postala ono što je ‘duh vremena’ zahtijevao od nas –profitabilna, kompetitivna i poslušna. Samo je pitanje: tko će još uopće htjeti biti znanstvenikom kad shvati da se istina više ne traži u mišljenju, laboratoriju, suradnji i dijalogu, nego u pravilniku o dodjeli sredstava?
Završio bih ovo pismo ipak s dozom optimizma: na dugi rok Znanost će preživjeti, preživjela je ona svakakve političke, ekonomske i svjetonazorske trendove i hirove u prošlosti, pa će tako i ovaj, u to ne sumnjam. Samo, u čitavom tom trendu ‘održive’ i ‘učinkovite’ znanosti, koji je sada Vaša svakodnevica, Vama želim da ne postanete održivo iscrpljeni i učinkovito demotivirani te da zadržite onu razinu idealizma koja može promijeniti ono što smo mi propustili spriječiti. Poželjno, dakako, prije nego li čitav sustav zapadne u duboku krizu, do koje kad-tad ima neminovno doći – upravo zbog samih zakonitosti tržišta.
