MATEJ KOŽNJAK
Pitanje iz naslova ovog osvrta na najnoviji album američkog blackgaze benda Deafheaven perenijalna je dvojba koju, ako ne izravno, onda svakako implicitno priziva gotovo svaki osvrt glazbenih kritičara na neko glazbeno djelo. No, je li uistinu moguće ocrtati obrub unutar kojeg se nalazi auditorno tijelo i istaknuti njegove konstitutivne momente? U Wagnerovu pomalo somnambulnom hodu kroz sferu kulture odgovor je prilično jasan. Točnije, njegov bi ideal ‘Gesamtkunstwerka’ barem prividno izliječio nesanicu od koje pate visoko vrednovani glazbeni kritičari današnjice. Kada bi postojalo djelo, možemo ga ironično nazvati “post”kohezivnim, gdje se elementi dramske radnje isprepleću s poetskom pronicljivošću i slobodom i gdje, Wagnerovim riječima, “aksiom centralne melodijske forme” postaje izražajno potpuno sekundarnim, kritički bi osvrt postao suvišnim jer bi samo djelo osiguralo “nužan neprekidni tok osjećaja” koji bi nam “dopustio da u tišini udahnemo ono neizrecivo”. U Wagnerovu Zukunftsmusiku primjećujemo slične tonove:
“Idealnom umjetničkom formom moramo držati onu koja se može shvatiti bez traga refleksije i kroz koju se umjetnikov zor (‘Anschauung’) najjasnije prenosi nesmetanom osjećaju.”
Ova Wagnerova uputa ovdje je posve namjerna: naime, svojim najnovijim albumom Lonely People with Power (LPWP) Deafheaven nam donosi veliki konceptualni paket u kojem su zamotani raskošni politički, kinematografsko-dramski, poetski i gitarsko-simfonijski darovi. Dakako, ‘Anschauung’ je riječ bogate povijesti i mnogih jezično-prevoditeljskih polemika, ali u kontekstu Deafheaven glazbenog iskustva, jedno od uobičajenih prevoditeljskih rješenja – ‘intuicija’ – posve je prikladno.
Na to nam veoma jasno ukazuje već pjesma “Revelator” (“Objavitelj”), jer je u njoj ‘intuicija’ ono što zna, ono što inzistira kao istina u formi reprezentacije i što je kao takvo primorano biti objelodanjeno, objavljeno. No, svaki je moment ‘istine’ nužno omotan traumatskom dimenzijom te se to ‘ono’ očituje opozicijom u kojoj otvoreni akordi u duhu tonova američkog benda Agalloch postupno prelaze u ‘tremolo apeiron minor second’ dijade nakon trenutka otkrivenja stihovima “The act of all these staggered obstacles dismantled”. Kao sistem recipročnosti, ti elementi prelaze neprestano jedni u druge, posve u skladu s onime što je pjevač George Clark izjavio u intervjuu magazinu Kerrang, naime s njihovim glazbenim ciljem postavljenim od samih početaka – održati šaroliku emocionalnu jezgru, protiveći se prozelitizaciji bremenitog mnoštva neposrednosti u ataraktičko spokojstvo. Upravo su ovdje glazbeni potezi Deafheavena najslojevitiji i najnijansiraniji, a njihova se dinamika dirljivo reflektira u melankoliji para u kratkom filmu koji prati pjesmu “Winona”, čiji dijalog jedino može nadomjestiti jedan Éric Rohmer ili izvrnuta lynchovska osobnosti u pjesmi “Marvelous Orange Tree”.
Ta Deafheavenova dijalektička igra prisutna je posvuda na albumu, a poglavito u sjajno osmišljenim ‘interludijima’ “Incidental” I, II i III. Zaigramo li se freudovsko-lacanovskim etimološkim igrama, možemo primijetiti kako riječ ‘Incidental’ potječe od latinskog ‘incidentem’ a to pak od ‘incido’, što grubo prevedeno znači ‘režem’ ili ‘razrezujem’. Također, bez mnogo muke mogli bismo tu nesvjesnu korelaciju transponirati u žižekovsku analizu viška ‘jouissancea’ kod kasnijeg Lacana i funkciju reza kod ranijeg Lacana, no dovoljna će nam biti izjava gitariste benda Kerryja McCoya povodom desete obljetnice njihova albuma Sunbather: “[…] In this constant fight to define yourselves […] It’s just something outside of yourself”. To je ono što je najintimnije osobi kao subjektu, no istovremeno ono što proviruje kao višak u momentu ‘reza’. LPWP je savršen primjer albuma gdje odgovor benda na spomenutu hermeneutičku propedeutiku cjeline dobiva asertivno intersticijski modus. Deafheavenov pjevač i stihopisac George Clarke te američka pjevačica Jae Matthews koja gostuje na pjesmi “Incidental II” svjesno barataju tom pjesničkom ek-sistencijom viška i manjka:
“I think I might be hiding from myself
It’s so good to be alone with someone else,
[…]
Hiding with the excess, Intense abruptness.”
Zanimljivo je također i primijetiti strukturalnu sličnost “Incidental II” i “Please Remember” s albuma Sunbather, gdje bi se te pjesme savršeno slagale kad bismo obrnuli power electronics/noise dio s prvotne pjesme i postavili ga na početak. Po motivima i temama te pjesme u dobrom su suzvučju, no na “Please Remember” Kunderin citat više priliči neposredovanoj poetskoj atopiji ljubavi, za razliku od “Incidental II”, gdje je ova antinomija uzdignuta do strukturalne nemogućnosti stihovima “Desperate to be alone…”, na sličan način kao što je to učinjeno i na kraju “Revelatora” stihovima “Desperate to be left alone…”. Spomenuta konfluencija nije slučajna, naprotiv, promotrimo li strukture pjesama i albuma te njihove tematske interakcije, vidljivo je da je dosta inspiracije uzeto s ranijih albuma, ponajviše s albuma Sunbather. Epitomizacija navedenog su pjesme “The Pecan Tree” i “The Marvelous Orange Tree”, u kojima se sličnosti manifestiraju ne samo u upadljivoj izmjeni botaničke vrste u naslovu već i u samoj lirskoj intimnosti koja se u novom izdanju može locirati u više medija.
“The Pecan Tree” pjesma je koja progovara o utjecaju Clarkeova oca na njega, o njihovoj zajedničkoj crti alkoholizma koja ga generacijski zarobljava, te o vremenima kada se cijela očeva strana obitelji okupljala i družila pod krošnjom bakinog pekan oraha. Stihovi “Destroying the tomb of memories from your life” te pjesme stoje u nerazdvojivoj dijalektičkoj opoziciji samom naslovu “The Marvelous Orange Tree”, koji priziva poznatu Houdinijevu iluziju kada maleno drvo naranče procvate pred očima publike. Ta je opozicija, dakako, povratak potisnutog, gdje represija u stisnutoj šaci skriva plodove koji nekom magijom rađaju diskontinuitete života, ali istovremeno i nužno simptomatski kontinuitet. Sveprisutna i, moglo bi se primijetiti, sablasna figura u više kratkih filmova koji prate album izravni je podsjetnik na Freudovo slavno “nema represije bez povratka potisnutog”.
Ovdje se teško oteti dojmu također snažnih lynchovskih prizvuka LPWP-a. Laurina traumatična prisjećanja koja se manifestiraju kroz frojdovski ‘unheimlich’ lik Boba imaju svoje traumatične prislike u prisjećanjima dječaka u Deafheavenovu video uratku – samoga pjevača Clarkea, koji je o tome govorio u svojim intervjuima – vlastitih teških trenutaka, poput smrti i sahrane njegova strica koji je također patio od depresije i alkoholizma. Zanimljivo je da sam Clarke taj poetski pomak objašnjava tvrdnjom kako su njihovi prethodni albumi bili isuviše apstraktni, dok su na ovom “stavili nogu na tlo”, no već letimičnim uvidom u tekstove postaje jasno da su upravo ovdje apstraktniji nego li ikad prije. Naime, gotovo je uvijek slučaj da svjesno uvođenje autentične osobnosti/intimnosti donosi sa sobom određeni nivo apstrakcije, jer u suprotnom gola partikularnost prelazi u opscenu datost, a Clarkeove poetske sposobnosti vješto se i esencijalno koriste apstraktnom metaforikom, po čemu je njegova poetika zasigurno i neprepoznatljivija.
Naravno, intrigantno je nalaziti hegelijanske dijalektičke momente albuma LPWP, no ipak na ovome mjestu valja postaviti pitanje ‘dostojno akademske kritike’: što zapravo čini ovaj album izvanserijskim i toliko dobro prihvaćenim? Jasno je da, kad bismo njegove pjesme analizirali iz puko harmonijske perspektive, dobili bismo mnogo manje od nekog zadovoljavajućeg odgovora. Tom taktikom većina kolokvijalno nazvanih ‘metal elitista’ nastoji reducirati cijeli Deafheavenov opus, pa tako i ovaj album, na otrcan derivat blackgaze/post-black metal formule. Shvatimo li pojam kompaktnosti naveden u naslovu ovog osvrta ma-tematski, naime da se pokrivenost skupa s beskonačno normativnim skupovima može reducirati na njih konačno mnogo, problem se može preformulirati. Stil koji bi ovdje bio totalnost te konačnosti mnoštva skupova na ovome albumu doista doprinosi pretpostavljenoj glazbenoj konceptualnosti i bili bismo naivni kad bi naš prkos kritičarima bio usmjeren obrani neke, frojdovski aludirano, ‘Jenseits des Stilprinzips’ pozicije.
U ovom ma-tematiziranom diskursu odlomak iz Adornove i Horkheimerove Dijalektike prosvjetiteljstva može poslužiti kao dobar trag odgovora na postavljeno pitanje o posebnostima Deafheavenova najnovijeg albuma:
“Onaj moment umjetničkog djela kojim ono nadilazi zbilju zaista se ne može odvojiti od stila: ali on se ne sastoji iz pružene harmonije, upitnog jedinstva forme i sadržaja, unutarnjeg i vanjskog, individue i društva, nego iz onih poteza u kojima se pojavljuje raskorak, u nužnom neuspjehu strastvenih napora za identičnošću”.1
Iščitano ma-tematski, ovdje dakle nije pitanje koliko normativnih elemenata sadrži tzv. pokrivač (‘open cover’), već koliko su ti normativni elementi uistinu normativni, odnosno, koliko njihova stilizacija stoji kao neprekinuto jedinstvo. Može li sam blackgaze postaviti svoje jedinstvo kao autonomni žanr? Nije li neiscrpna sitničava polemika oko razlika post-black metala i blackgazea samo prefiguracija asertornog odgovora “Ne!” ovog Deafheavenova albuma koji izobličuje horizonte navedene autonomije?
Važnom se ovdje čini i paralela s operom Wagnerova doba, gdje se u tekstovima tadašnjih kompozitora i teoretičara, pa i samog Wagnera, autonomija postavlja tik do apoteoze stila, štoviše “do dosegnuća svoje najčišće stilske forme”. No, taj Wagnerov komentar nije popraćen obiljem romantičarskih nota, već je on naprotiv prožet baroknim fragmentima (u svim svojim etičkim i etimološkim implikacijama, kao portugalski ‘barocco’ – grubi ili nesavršeno oblikovan biser), stvarajući raskorak s ‘prirodom’ renesansnog subjekta i postavljajući rascjep na putu do purifikacije stila ne bi li i “sama ne-priroda izašla na vidjelo drskošću bez presedana”, kako je to postavio Wagner. Upravo sam taj rascjep, koji je sveprisutan u tematici albuma Lonely People with Power, čini ga ‘izvanserijskim’, jer ga bend, u već spomenutoj funkciji reza, koristi kako bi prividni totalitet ovog žanra doveo do momenta gdje gestom ‘dramatische Handlunga’ vodi u raskorak sa svojom pretpostavljenom konzistentnošću. Pjesme “Winona” i “Doberman” savršeno utiliziraju te ‘logičko-dramske Entwicklunge’, gdje prelazak jedne pjesme u drugu predstavlja metamorfozu omnipotencije simboličkog poretka u njegovu kastraciju i diviziju.
Epitomizacija potonjeg jasan je arhetip koji je motivirao ovaj album, a to su upravo “lonely people with power” koji “teže traženju utjecaja, no često su oni ti kojima nedostaje intimnih veza te su duhovno isprazni”, nastojeći “upotpuniti prazninu tim efemernim utjecajem”, kako je to sam Clarke pojasnio u spomenutom intervjuu magazinu Kerrang. U svom predgovoru Dickensovoj Bleak House Terry Eagleton opisuje karakteristike tog arhetipa u kontekstu cvjetajućih korporacija, banaka i industrije: “Kao da su pozitivni odnosi među ljudima sada toliko nezamislivi da ih jedino možeš pojmiti u negativnim terminima”. Na sličan način, na putu k neumjerenom uspjehu i utjecaju, Clarke priznaje da u vlastitoj glazbi on ostavlja za sobom trag moralne izopačenosti i humanističke destitucije, no istovremeno naglašava da je njegov duh nužno opskrbljen izvitoperenom moralnošću. Ta antinomija podsjeća na kapitalistički uvjetovanu kritiku etike Baltasara Graciána, uobičajeno klasificirane kao neegalitarne i makijavelističke, no koja je ipak relevantna u današnjem ubrzanom i naglavce postavljenom svijetu. Njegovi aforizmi “Ne budi poznat po lukavštini, premda bez nje danas ne možeš” i “Iskoristi nedostatak u drugome, jer ako potakne žudnju, postat će najprecizniji alat prisile”, koji se odnose upravo na ljude vođene dualizmom ‘prudentia’ i ‘discretio’, dobro reflektiraju politički koncept albuma Lonely People with Power.
Iako je danas posve transparentan ubikvitet sentencija o prepredenosti i taktu ‘poduzetnika’ dokaz da živimo u dobu “besramlja” (prateći Žižeka), Clarke potencira važnost kršćanske moralnosti. Uz eksplicitnu kršćansku simboliku u kratkim filmovima koji prate pjesme (poput Djevice Marije u “Winoni”, pozadinskog spokojstva crkve u “Marvelous Orange Tree” itd.), on posebno naglašava da “ako je moć utjecaj, onda svi mi posjedujemo određenu količinu utjecaja”, no postavlja i svojevrsnu kantovsku kategoričku dužnost da, koliko god je to moguće, budemo “što više razumijevajući, suosjećajni i znanjem potkrijepljeni”. Navedenom možemo nadodati i usputni komentar koji je Kerry McCoy iznio u intervjuu iz ere Sunbathera te s njim pokušati generalizirati pomak od Sunbathera prema Lonely People with Power:
“Vidim bogatstvo, vidim blagostanje, vidim sreću i pomislim u sebi: što nedostaje u mom životu da osjećam ovu zavist prema tim načinima života? Što sam učinio da spriječim sebe u postignuću ovog idealnog životnog stila?”.
Jasno je da su u navedenome zavist i moć još uvijek potkrijepljeni karakterom neposrednog, te da tu nije osviješten imanentni manjak tog ‘ideala’ koji ideologija postavlja kao svoj telos. Ipak, ako se išta može iščitati iz ovog osvrta, to je da je ovaj album – album manjka koji je nužan, strukturalan i, cinično rečeno, ‘prosvijetljeni’ nastavak bezkonceptualnosti Sunbathera – od slušatelja ultimativno zahtijeva da se kroz njega istodobno prepozna kao početno i završno slovo u perenijalno otvorenoj knjizi bivstvujućeg: “As I sink into the After, leaving the day to close,” kako to stoji u stihovima “The Marvelous Orange Tree”.
