U današnjem svijetu preplavljeni smo informacijama, posebice putem društvenih mreža. Te su informacije često slabo provjerene, a katkad je teško razlučiti one “prave” od “krivih”, odnosno točne informacije od dezinformacija (usp. Thagard 2024). Protok dezinformacija u javnom diskursu nije bez posljedica; nerijetko negativno utječe na odluke pojedinaca, zdravlje zajednice i povjerenje u institucije. Posebice potiče generiranje teorija zavjere koje mogu biti bezazlene (npr. vjerovanje u postojanje NLO-a ili ravnu Zemlju), ali i štetne po društvo, dovodeći do prisilnih migracija ili smrtnih slučajeva (npr. u kontekstu klimatskih promjena ili nepovjerenja u suvremena cjepiva).
S obzirom na preopterećenost informacijama kojoj smo izloženi, javnost sve više sumnja u njihovu vjerodostojnost pa stoga postaje sumnjičava i razočarana u znanost koja se tradicionalno smatra autoritetom ljudske spoznaje. Dok znanost neprestano donosi nova saznanja o klimatskim promjenama, zdravlju ili tehnologiji, sve veći broj ljudi sumnja u njezine zaključke. Primjerice, unatoč stručnom konsenzusu o stvarnosti klimatskih promjena i ljudskom utjecaju na njih, postoje značajni otpori, osobito od strane različitih naftnih i političkih lobija (usp. Myers i sur. 2021). U medicini, unatoč čvrstim dokazima o sigurnosti MMR cjepiva protiv ospica, zaušnjaka i rubeole te znanstvenom konsenzusu da ono ne uzrokuje autizam kod djece, roditelji često i dalje sumnjaju u ta saznanja, često pod utjecajem dezinformacija koje su proizašle iz davno opovrgnutog istraživanja Wakefielda i suradnika (1998). Ovi primjeri jasno ilustriraju kako je za povratak povjerenja u znanost i “prave” informacije ključna kvalitetna komunikacija između javnosti i znanosti. Znanstvena komunikacija stoga nije sporedna aktivnost, već temeljni alat za izgradnju opravdanog povjerenja u znanost, osobito u vremenima krize znanosti. Smatramo da filozofi, uz znanstvenike, političare, medije i ostale relevantne aktere, mogu značajno doprinijeti tom komunikacijskom jazu i projektu vraćanja povjerenja javnosti u znanost.
Unatoč prisutnom skepticizmu prema značajnijem doprinosu filozofa u premošćivanju jaza između znanosti i javnosti te posljedičnom rješavanju krize povjerenja (usp. van der Vossen 2015; Callard 2019), suvremeni trendovi otvaranja akademske filozofije prema javnosti bude nadu u snažniju ulogu filozofa u tom procesu (usp. McIntyre, McHugh i Olasov 2022). Konkretno, filozofi znanosti, sa svojim specifičnim vještinama u analizi pojmova, logičkom rasuđivanju, poznavanju pojedinih znanosti koje proučavaju te razumijevanju metodologije znanosti, mogu učinkovito prevesti složene znanstvene ideje na pristupačan jezik te kritički analizirati i adresirati pogrešne interpretacije i dezinformacije koje zabrinjavaju javnost. Aktivnim angažmanom u javnim raspravama, medijima i obrazovnim inicijativama, filozofi mogu poslužiti kao dragocjeni posrednici između znanstvene zajednice i šire javnosti, pridonoseći tako izgradnji povjerenja i boljem razumijevanju znanstvenih spoznaja. Osim toga, filozofi su posebno osposobljeni za prepoznavanje i objašnjavanje temeljnih vrijednosti koje oblikuju i znanost i javno mnijenje. Time mogu pomoći u stvaranju razumljivijeg i inkluzivnijeg dijaloga između znanstvenika i javnosti, posebice iz sljedećih dviju perspektiva: (1) pojednostavljivanjem složenog znanstvenog vokabulara i ispravljanjem grešaka u rasuđivanju te (2) uzimajući u obzir pozadinska vjerovanja, identitete, interese i vrijednosti pojedinaca u javnosti.
Doprinos filozofije iz dviju perspektiva
Prvo, filozofi, posebice filozofi znanosti, mogu konkretno doprinijeti premošćivanju komunikacijskog jaza pojašnjavanjem znanstvenog sadržaja i ispravljanjem pogrešaka koje nastaju u komunikaciji između znanosti i javnosti. Zahvaljujući svojoj često dvostrukoj naobrazbi u filozofiji i specifičnim znanostima, te općim filozofskim vještinama poput identificiranja logičkih pogrešaka, klasificiranja fenomena i artikuliranja složenih ideja, filozofi znanosti mogu djelovati kao posrednici. Oni su vješti u prevođenju i razumijevanju znanstvenog vokabulara, posebice u pojednostavljivanju složenih znanstvenih ideja i teorija na jednostavnije koncepte razumljive i laicima (usp. Brister 2022). Nadalje, njihova sposobnost klasificiranja i organiziranja koncepata te preciznost u argumentiranju pomažu u strukturiranju znanstvenih tema na jasan način. Konačno, njihova stručnost u logici i kritičkom mišljenju omogućuje im da identificiraju i korigiraju pogrešna rezoniranja, što je ključno u borbi protiv znanstvenog negiranja i promicanju kvalitetnije komunikacije.
Nadovezujući se na to, valja istaknuti da ova vještina pojašnjavanja znanstvenog sadržaja postaje iznimno važna u kontekstu prevladavanja krize povjerenja u znanost. Naime, širenje dezinformacija i teorija zavjere često iskorištava nerazumijevanje složenih znanstvenih koncepata i metodologija. Filozofi znanosti, s obzirom na svoje analitičke sposobnosti i dvostruku naobrazbu u filozofiji i pojedinoj znanosti, mogu pomoći u demistifikaciji znanstvenih tvrdnji, razotkrivanju logičkih pogrešaka u pseudoznanstvenim argumentima te prevođenju nijansiranog znanstvenog vokabulara na jezik razumljiv javnosti. Time ne samo da pridonose boljem razumijevanju znanosti, već i jačaju otpornost javnosti na manipulacije i neosnovani skepticizam, što je ključno za ponovnu izgradnju povjerenja u znanstvene spoznaje.
Jedan od primjera kako filozofi mogu pojednostaviti složenije koncepte javnosti svakako je pojašnjavanje distinkcije između uzročnosti i korelacije. Naime, uobičajena je pogreška u primjerima nijekanja znanosti zamjena korelacije s uzročnošću. Korelacija ne implicira uzročnost. Primjerice, iako prodaja sladoleda i slučajevi utapanja istovremeno rastu, to ne znači da jedno uzrokuje drugo. Umjesto toga, postoji treći faktor, odnosno vruće vrijeme, koje povećava i konzumaciju sladoleda i plivanje, čime se povećava vjerojatnost slučajeva utapanja. Filozofi mogu istaknuti ovu klasičnu pogrešku, posebno zbog svoje stručnosti u ispitivanju prirode uzročnosti, stručnosti koja se razvija u kontekstu bogate rasprave o uzročnosti.
Drugo, često se ističe kako učinkovita znanstvena komunikacija ne uključuje samo prijenos ispravnih znanstvenih tvrdnji, ispravljanje pogrešnih informacija ili općenitu znanstvenu edukaciju građana, već uzima u obzir daleko širi kontekst u kojem se prijenos znanstvenih tvrdnji i njihova interpretacija odvijaju (usp. Potochnik 2024). Brojna istraživanja pokazuju kako pozadinska vjerovanja, identiteti, interesi i vrijednosti znatno oblikuju način na koji se znanstvene tvrdnje interpretiraju (usp. McIntyre 2021). Primjerice, povezanost s liberalnim (ili konzervativnim) političkim vrijednostima može utjecati na odnos prema klimatskim promjenama ili cijepljenju te prema povjerenju u znanstveni konsenzus (usp. Bardon 2020). Uz navedeno, na povjerenje prema znanstvenim tvrdnjama često utječu i osobni interesi, grupna pripadnost, emocionalna stanja, ali i psihološki procesi prilikom kojih se odbacuju one tvrdnje za koje se čini da ugrožavaju društveni, politički ili osobni identitet. Stoga znanstvena komunikacija prema javnosti mora uzeti u obzir ne samo ono što se prenosi javnosti, već kako se navedene tvrdnje prenose. U tom kontekstu posebno se ističe depolitizacija znanosti, što uključuje isticanje zajedničkih interesa kojima ona služi, naglašavanje njezine šire društvene relevantnosti te stvaranje šireg ozračja povjerenja i međusobnog poštovanja (usp. Potochnik 2024).
U ovim procesima filozofija može imati snažnu ulogu. Osim što filozofija znanosti, koja je često tijesno povezana sa samom znanošću, može javnosti približiti širu društvenu važnost znanosti, ali i način na koji ona djeluje (uključujući zašto postoji neslaganje u znanosti i zašto ona nije nepogrešiva), filozofi su disciplinski posebno usmjereni na raspravu o moralu, vjerovanjima i vrijednostima te argumentiranom iznošenju činjenica. U tom smislu, filozofija je dobro pozicionirana da u proces komunikacije uključi šire razumijevanje pozadinskih vrijednosti i identiteta te time podrži neutralno i depolitizirano iznošenje znanstvenih tvrdnji, uključujući i predstavljanje različitih interesa u debati, čime se može osnažiti povjerenje između javnosti i znanosti (usp. Koskinen 2022). Pored navedenog, s obzirom na vještine argumentacije i debate, filozofi su u posebno dobroj poziciji da pristupe različitim pogledima na znanost, uključujući i snažno poricanje znanstvenih činjenica, iz neutralne i refleksivne perspektive, izbjegavajući osuđivanje ili odbacivanje skeptičnih pogleda na znanost. Usmjeravanjem na evaluaciju argumenata, suzdržavanjem od osude te prakticiranjem tzv. načela milosti, odnosno uvažavanja različitih pozicija u raspravi, filozofi mogu podržati otvorenu raspravu te time doprinijeti jačanju povjerenja javnosti prema znanosti (usp. Brister 2022).
Umjesto zaključka
Dok je problematika povjerenja u znanost daleko šira od problema komunikacije prema javnosti te uključuje općenito razmatranje znanstvene i istraživačke prakse, uključivanje i reprezentaciju različitih interesa i društvenih grupa (posebice slabije reprezentiranih) u znanost (usp. Potochnik 2024), vjerodostojnost znanstvenika te uzimanje u obzir vrijednosti koje mogu utjecati na znanstvene procese, usmjerenje na znanstvenu komunikaciju posebno je plodno područje za djelovanje filozofije (usp. Intemann 2024). Iako je navedeno kompleksan proces koji uključuje zajedničko djelovanje niza aktera, od medija do obrazovnih institucija, uloga filozofije u ovim procesima ima potencijal otvoriti nova područja rasprave, djelovanja i istraživanja filozofije. Pokreti poput javne filozofije te udruženja i inicijative poput angažirane filozofije, Public Philosophy Network, Society for Philosophy of Science in Practice te Philosophy of Science Communication Network svjedoče o procesima kojima se akademska filozofija otvara interdisciplinarnoj suradnji te javnom djelovanju, slijedeći tradiciju koju ona ima od Sokrata, preko Bečkog kruga sve do danas.
Literatura
Bardon, A. (2020). The Truth about Denial: Bias and Self-Deception in Science, Politics, and Religion. Oxford University Press.
Brister, E. (2022). The Value of Public Philosophy. In: McIntyre, L., McHugh, N., and Olasov, I. A Companion to Public Philosophy. Wiley Blackwell (2022).
Callard, A. (2019). Is public philosophy good? The Point Magazine.
Intemann, K. (2024). Value transparency and promoting warranted trust in science communication. Synthese 203(2): 42-61.
Koskinen, I. (2022). How institutional solutions meant to increase diversity in science fail. Synthese 200, 483.
McIntyre, L. (2021). How to Talk to a Science Denier. The MIT Press.
McIntyre, L., McHugh, N., and Olasov, I (eds.), 2022. A Companion to Public Philosophy. Wiley Blackwell.
Myers, K., Doran, P., Cook, J., Kotcher, J., and Myers, T. (2021). Consensus Revisited: Quantifying Scientific Agreement on Climate Change and Climate Expertise among Earth Scientists 10 Years Later. Environmental Research Letters 16(10) 104030. (Accessed: 17 April 2025)
Potochnik, A. (2024). Science and the Public. Cambridge University Press.
Thagard, P. (2024). Falsehoods Fly: Why Misinformation Spreads and How to Stop It. Columbia University Press.
van der Vossen, B. (2015). In Defense of the Ivory Tower: Why Philosophers Should Stay Out of Politics. Philosophical Psychology 28(7): 1045-1063.
Wakefield, A., J. et al. RETRACTED (1998). Ileal-lymphoid-nodular hyperplasia, non-specific colitis, and pervasive developmental disorder in children. Lancet, 351(9103): 637–41.
- Ovaj rad financirala je Hrvatska zaklada za znanost projektom Metafilozofija (HRZZ-IP-2022-10-2550).
- Ovaj rad izrađen je u sklopu projekta Etika i društveni izazovi (EDI) na Institutu za filozofiju, praćen od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske te financiran sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021.–2026. – NextGenerationEU.
