Razgovor s Claudeom Lefortom
Claude Lefort (1924–2010) jedan je od najznačajnijih suvremenih političkih mislioca, a u središtu njegova istraživanja nalazi se problematika odnosa demokracije i totalitarizma. Najpoznatiji je po svojoj čuvenoj tezi o demokraciji kao tipu društva utemeljenom na podjeli, koje se konstituira simboličkim samopredočivanjem putem vlasti kao “praznog mjesta”, što priječi svođenje društva na konačan i nepromjenjiv identitet. Za razumijevanje Lefortove misli ključno je njegovo inovativno tumačenje Niccolòa Machiavellija kao utemeljitelja nove političke ontologije.
Intervju s Claudeom Lefortom objavljen je kao dodatak španjolskom prijevodu njegova znamenitog tumačenja Machiavellijeva političkog mišljenja, Lecturas de lo político (Madrid: Editorial Trotta, 2020) (prvo izdanje 2010), 567–577. Francuski izvornik objavljen je 1972. pod naslovom Le Travail de l’œuvre Machiavel (Pariz: Gallimard). Valja spomenuti i engleski prijevod Machiavelli in the Making (Evanston/Illinois: Northwestern University Press, 2012).
Esteban Molina:1 Gospodine Lefort, koji je značaj Machiavellija za Vaš cjelokupni intelektualni razvoj?
Claude Lefort: Ne gubeći iz vida vremensku razliku koja nas razdvaja od njega, Machiavellija smatram temeljnim osloncem mojega djela. Ali valja usput precizirati da ga niti u jednom dijelu svojih spisa nisam načinio učiteljem niti sam pozivao na slijeđenje onoga što bi se moglo označiti njegovim učenjem. Uvjeren sam da se njegovo i naše iskustvo ne preklapaju, ali put koji Machiavelli otvara nije iza nas, njegovo istraživanje nije dovršeno, nego je, u određenom smislu, ispred nas. Ne prestajem se pitati kako je moguće da me Machiavelli, firentinski pisac, autor Vladara iz 1513, navodi na pitanja koja se tiču mojega iskustva svijeta u kojemu živim.
E. M.: Koja su to pitanja?
C. L.: Machiavelli postavlja pitanje koje se nalazi u središtu mojih istraživanja: problem društvene podjele. To pitanje koje izostavljaju oni koji društveno stanje izvode iz prirodnog stanja usmjerilo me je prema njegovim spisima. Machiavellija ne zanima problematika podrijetla društvenoga. To će biti Hobbesov problem, kao i za i mnoge druge moderne mislioce. Za Machiavellija postoji jedna vrst dokaza da je društveni svijet već dan. Nesumnjivo, on je zainteresiran za problem utemeljenja gradova, ali to je drugačiji problem. Koji uvjeti navode ljude da osnuju Grad? Traže li, primjerice, utočište od razbojnika? Iako nudi različite hipoteze o uvjetima utemeljenja Grada, Machiavelli podrazumijeva da ljudi već vode kolektivni život, tj. da su uvijek već dio društvenog zdanja.
Machiavelli je i sam zainteresiran za način ustanovljenja Grada. Ono ovisi o odnosu političkog autoriteta i naroda – razumijevajući pritom pod narodom cjelinu članova društva – i konkretnije, ovisi o odnosu onih koji su u nadređenom položaju i naroda – podrazumijevajući ovaj put pod narodom veliku većinu. Drugim riječima, čitav je Grad uređen s obzirom na to kako se organizira podjela između instance vlasti i podvlaštenih, te između onih koji dominiraju – velikaša – i mase onih nad kojima se dominira – puka. Ta problematika pokreće moj interes i mišljenje.
E. M.: Marx, koji je je još jedna važna okosnica Vašega djela, i sam promišlja društvenu podjelu. Koja je fundamentalna razlika u odnosu na Machiavellija?
C. L.: U razlici spram Marxa, Machiavelli razumije društvenu podjelu kao konstitutivnu za političko društvo i utoliko kao nepremostivu. Pitanje koje postavlja Machiavelli tiče se spoznaje pod kojim se uvjetima podjela, recimo klasna, može izraziti ili, naprotiv, u kojim uvjetima ona ostaje prikrivena i kako se može usidriti vlast u podijeljenom Gradu. Ideja da je Rim, par excellence republika, imala najviše života i da je nevjerojatno dugo trajala upravo zahvaljujući sukobima između puka i velikaša, prekida s uobičajenom predodžbom koja podjele i sukobe smatra izvorištem propadanja. Jasno je da pohvala meteža nije povezana s vjerovanjem u neko konačno stanje u kojem bi se prevladali uzroci podjele, kao što je to u Marxa. Sve dok su nemiri izazvani težnjom puka za slobodom, oni su valjani. To bi nas moglo navesti da pomislimo da je puk dobar, ali Machiavelli nam to ne govori. On ne kaže niti da zakon počiva u puku. Iako neke njegove riječi, čini se, idu u tom pravcu. Primjerice, kada se pita kome je najbolje povjeriti čuvanje slobode, on odgovara – puku. U redu! Ali Machiavelli ne vjeruje u dobrotu puka. On naglašava plodnost sukoba.
E. M.: Je li Machiavelliju strana podjela na bogate i siromašne?
C. L.: Machiavelli ne promišlja dominaciju u terminima eksploatacije, iako nije sasvim ravnodušan prema ekonomskim temama. Machiavelli poznaje tu podjelu, ali mu se ne čini suštinskom. Podjela s obzirom na koju se organizira društvo nije de facto podjela koja bi bila posljedica prirodne nužde koja proizlazi iz oskudice dobara. Od Vladara, preko Rasprava sve do Firentinskih povijesti, Machiavelli ne odstupa ni ponajmanje od svoje kritike aristotelovske ideje umjerenosti. Nadmoć malobrojnih, vezana uz bogatstvo, ne vodi do umjerenosti, s obzirom na to da oni koji posjeduju uvijek žele stjecati više. Ne radi se o psihologiji. Machiavelli smatra da je društvo uvijek podijeljeno na one koji žele dominirati i one koji ne žele da se nad njima dominira. Jasno da je ta ideja osjetljiva na ekonomska pitanja! O tome aspektu se je pisalo svašta. Machiavellijeve prepiske i izvještaji svjedoče o tome; krasi ga istančano poznavanje vlasničkih odnosa u Francuskoj, Veneciji, njemačkim republikama…
E. M.: Možete li objasniti prirodu te podjele?
C. L.: Valja inzistirati na tome da kada Machiavelli tvrdi kako je društvo uvijek podijeljeno na one koji žele dominirati i na one koji se odupiru toj dominaciji, on tada ne upućuje na faktičku podjelu koja je rezultat slučaja. Društvo se odnosi spram sebe samoga posredstvom podjele, ono je mjesto dvaju raspoloženja: jedno teži zapovijedanju i tlačenju, a drugo da mu se ne zapovijeda i da se ga se ne tlači. Ali ta dva raspoloženja ili težnje nisu strani jedno drugome. Grad čini cjelinu; njegovo vlastito samopredočivanje omogućeno je posredstvom izvorne podjele. Ovaj uvid rasvjetljava ideju da težnja puka treba obuzdavati velikaše. Tamo gdje je puk jak, revindikativan, samo ondje težnja velikaša može biti ograničena – barem u slučaju republike. Na taj način, kao rezultat sukoba, u Rimu su nastajali svi dobri zakoni. Naprotiv, tamo gdje velikaši apsolutno dominiraju zakon se pretvara u njihovo vlasništvo i čitavo društvo biva podčinjeno. Dakle, otpor puka, štoviše, njegove revindikacije, uvjet su plodnog odnosa sa zakonom koji se očituje u izmjenama uspostavljenih zakona. Takav primjer predstavlja uspostava institucije pučkih tribuna u Rimu. Machiavelli ističe da početak rimske propasti ne treba pripisivati pogrešci ili manjkavosti republike, već nerazboritosti braće Grakhi u Rimu. Utoliko puk nije pozitivan entitet i sloboda nije definirana u pozitivnom smislu. Sloboda je povezana s negativitetom u smislu odbacivanja dominacije. To je, po mom viđenju, jedan od temelja Machiavellijeve argumentacije, štoviše, ona se već nazire u Vladaru: kada je zakon već oronuo i više nema načina da se održi republika, potrebno je da vladar ponovno ustanovi transcendenciju Gradu, tako što će sam utjeloviti “veličanstvo države” i na taj način stvoriti uvjerenje u postojanje autoriteta koji stoji iznad svih. Tu zadaću može ispuniti samo ukoliko se oslanja na puk. Nije dovoljno da bude tek primus inter pares, jer će tada uvijek biti u opasnosti od velikaša.
E. M.: Ne bi li to značilo da republike ne mogu kao takve jamčiti mir i da to može učiniti samo suverena, apsolutna vlast?
C. L.: Machiavellijev je argument izrazito suptilan jer ukazuje da vladar – ovdje treba imati na umu ono što kazuje o vjerovanju i o pričinu – riskira propast ukoliko se odluči biti samo dobar, da mora biti i zao ukoliko je potrebno i, istovremeno, ukazuje da se mora pobrinuti da o sebi ne pruža lošu predodžbu, da se treba bojati da ga puk ne mrzi i, ponajviše, da ga ne omalovažava. Ukratko, kada ljudi ne osjećaju nešto iznad sebe, a to je zakon − koji je u korumpiranoj republici ugrožen sukobima, umjesto da bude njihov proizvod − treba postojati vladar koji je nadahnut modelom republike, koliko je to uopće moguće, što znači da ne može narodu pružiti slobodu. Nužno je da mu puk podari svoju privrženost.
Kao što sam prethodno rekao, Machiavellijeva argumentacija je suptilna. S jedne strane, on smatra da ljude treba smatrati nevaljalima, nezahvalnima, prijetvornima – sudovi koje se obično citira sa zadovoljstvom – a, s druge strane, da se vladar ne mora bojati puka, da ga treba naoružati, da se treba oslanjati na narodne milicije, umjesto na plaćeničke i pomoćne trupe. Machiavelli, stoga, kazuje da ljudi podjednako uživaju u zadovoljstvima koja pružaju i u onima koja primaju; da vladaru priskaču u pomoć kada je napadnut, već zbog toga što se je vladar oslonio na njih i povjerio im svoju obranu. Istina je da taj argument ne proizlazi iz moralnih obzira, ali ne može se ni zaključiti da predstavlja striktno amoralnu poziciju, jer ono što vladara treba voditi u djelovanju jest, ponavljam, model republike.
E. M.: Pretvara li ta “amoralnost” moderne vlasti Machiavellija u prvog modernog tehničara politike, kao što to sugerira Leo Strauss?
C. L.: Machiavelli se ne može definirati kao tehničar politike. Takva je ocjena iznenađujuća, štoviše, zaprepašćujuća. Machiavelli je mislilac koji po prvi puta uspostavlja striktno razlikovanje između tri tipa režima: despotizma utjelovljena u Turaka, monarhije ograničene barunima kao u slučaju Francuske i republike, te još, povrh svega, razlikuje korumpirane republike od pravih republika. Kako je moguće da se pisca koji posvećuje brojna poglavlja svojih Rasprava o prvoj dekadi Tita Livija problemima koruptivnih režima smatra pukim tehničarom politike, ciničnim ili amoralnim autorom?
Među same temelje republike pripada jednakost i nema sumnje da je zbog toga republikanski režim najbolji. U Raspravama Machiavelli jasno očituje takvo svoje uvjerenje. Ali ono se već može nazrijeti u Vladaru. Tako već od prvih poglavlja Vladara, u kojima se bavi problemom osvajanja i ukazuje na najbolje načine stjecanja i očuvanja tuđih država − postupci koji ovise o prirodi te države – on dolazi do razmatranja slučaja osvajanja republike kako bi pokazao da njezino očuvanje predstavlja najveće poteškoće. Zasigurno se sjećate ulomka koji sam evocirao!2 Što treba napraviti vladar? Oprez, upozorava Machiavelli, u republici ima najviše života! Republike, dodaje, nikada ne gube sjećanje na slobode koje su nekad uživale. Stoga, i u trenutku kada se doima da smo s Machiavellijem smješteni na teren čiste tehnike politike, on ne napušta svoju prosudbu o političkoj superiornosti republika. Začuđujuće je da veliki tumači, poput Lea Straussa, ne uzimaju u obzir taj tip uvida.
Po mom mišljenju, sve što Machiavelli kaže o načinu političkog djelovanja fascinantno je; on je jedan od rijetkih mislilaca, možda i jedini, čija refleksija polazi od dva pola: priroda Grada – razlikovanje režima – i ponašanje aktera. To je ponašanje oblikovano drugačije u republici negoli u principatu. Machiavelli povezuje logiku političkog djelovanja s logikom ustanove. Kod Machiavellija, preciznije, nema odvajanja između onog što bi se moglo označiti predmetom uzvišenog mišljenja – političkoga – i onoga što bi se moglo označiti trivijalnim predmetom – politike. Ukoliko me zanima politika, to je zato što ona implicira neodvojivost od konkretnih događaja. Primjerice, teroristički napad 11/09 iziskivao je opredjeljenje za ili protiv objave rata talibanskom režimu. Machiavelli nikada ne bi savjetovao neutralnost.
E. M.: Da li će ta obrana razlikovanja morala i politike i nadalje pridonositi lošoj reputaciji Machiavellija?
C. L.: Pitanje ima veze s činjenicom da se političko i politika ponekad isprepleću, a ponekad odjeljuju. Ne uznemiruje nas, primjerice, pronaći u Aristotela kako se pita na koje je načine moguće očuvati tiraniju, s obzirom na to da je to istraživanje dio djela koje nastoji utvrditi odlike različitih vrsta političkih režima i najboljeg mogućeg režima. Ali smo indignirani kada Machiavelli istražuje najrazličitija djelovanja, uključivo i ona najodbojnija, te pokušava razumjeti što otkrivaju težnje onih koji ih poduzimaju, kakav je njihov kapacitet da proračunaju posljedice svoje odluke ili kakvo je raspoloženje puka, određeno društveno stanje, konjunktura i konfiguracija snaga. Nitko se, međutim, ne sablažnjava ako neki povjesničar objedini pogreške koje je učinio Hitler na koncu svoje karijere – poglavito to što je napao Rusiju – ili pogreške koje je počinio Staljin – posebice to što je imao povjerenje u savez s Hitlerom. Povjesničar ne biva zbog toga optužen da brani nacizam ili staljinizam. Tome naprotiv, Machiavellija se smatra dijaboličnim autorom upravo zato što je razvio najširi spektar figura političkog djelovanja. Ali zašto? S čudesnom agilnošću – i sama se misao treba prepustiti kretanju i biti uvijek u pokretu – on, tu i tamo, razlikuje ono smisleno od besmislenoga. U očima onih kojima je do nje stalo, što je gore za sadašnju demokraciju? Da su njezini predvodnici ambiciozni, da se spremni braniti partikularne interese ili da djeluju poput luđaka? Pitanje se ne postavlja isključivo za filozofa, često ga postavlja obični građanin – čije je stajalište toliko drago Leu Straussu. Machiavelli ne izjednačuje sve režime, a ponajmanje sugerira da je teror tek još jedan način vladanja među ostalima. On se pita u kojim se uvjetima može uspješno vršiti vlast, imajući u vidu ciljeve koji se nastoje postići. Poznajem samo jednog pisca koji slijedi taj put, a da nije spominjao Machiavellija i bez ekspliciranja njegove metode: Edgar Quinet. U svojoj Revolucion3 on se ne straši kazati da 1793. teroristi nisu razumjeli što je to Teror, da su pogriješili epohu, jer njihova ih je epoha osuđivala na propast; također, ne plaši se ponuditi model “istinskog Terora”, kakav se je provodio u Veneciji i Rimskome Carstvu. Quinet je bio izvrgnut objedama, u drugom izdanju svoje knjige smatrao je da je dužan braniti se kako bi pojasnio svrhu svojega argumenta i kako bi se obranio od tolerancije spram Terora koja mu se je pripisivala. Da je u svoje vrijeme Machiavelli imao priliku da se obrani, ne bi se opravdavao. Machiavelli je pisao za one koji ga žele razumjeti i nije ni pomišljao da uvjerava svoje neprijatelje. Štoviše, težnju za znanjem povezao je sa smislom za humor. To je bilo dovoljno da se tijekom stoljeća velik broj čitatelja usmjeri protiv njega i odvoji se od onih koji ga žele pretvoriti u “prijatelja puka”. O tome najbolje svjedoči Nietzscheov sud o autoru Vladara. U jednom podosta otrovnom ulomku protiv njemačkih filozofa Nietzsche piše:4 “… kako bi njemački jezik, pa makar bio i u Lessingovoj prozi, mogao oponašati tempo Machiavellija, koji u svojem Vladaru daje disati suhi fini zrak Firence i ne može izbjeći to da najozbiljnije stvari iznosi u neobuzdanom allegrissimu, možda ne bez pakosnog artističkog osjećaja o tome za koju se suprotnost odvažuje – na duge, teške, tvrde, opasne misli i na tempo galopa i od svega najbolje najsmjelije obijesti”.
E. M.: Ne može se razumjeti Machiavellija a da se njegova misao ne dovede u vezu s republikanizmom ili građanskim humanizmom njegova vremena. Koje su odrednice tog republikanizma koji predstavlja okosnicu struje neorepublikanizma koju čine Pocock, Skinner, Pettit…?
C. L.: U potrazi za izvorom republikanizma treba se okrenuti prema Firenci. Kakva je priroda tog republikanizma koja se može razlučiti iz rasprava i spisa kancelara Salutatija, Brunija i manjeg broja humanista koji su dijelili iste vrijednosti? Ukoliko najprije razmotrimo uređenje Firentinske Republike, ona nije niti aristokratska niti je demokratska, već bismo je mogli označiti mješovitim režimom (forma mixta civitatis) koja isključuje iz vlasti vlasnike najveća bogatstva, kao i one koje ne posjeduju vlasništvo, oslanjajući se suštinski na srednju klasu. Usprkos tomu što pod različitim uvjetima privilegira oligarhijski ili demokratski element, uređenje je ostajalo vjerno svojemu duhu tokom vremena zahvaljujući postojanosti firentinskih običaja. Drugim riječima, pravo je ovisilo o stanju običaja. Ako razmotrimo te običaje, republika je onaj režim u kojemu građanska vrlina pretpostavlja žrtvovanje osobnog interesa, uključujući i život, općem dobru. Politička etika, privatna, vojna, trgovačka i znanstvena zajedno su upregnute u funkciji ideala vitae activae i vivere civile. Magistrati, građani koji ispunjavaju svoje dužnosti u skupštinama, vojskovođe, trgovci i ljudi koji se bave humanističkim studijima (studia humanitatis), učenjaci koji prevode i komentiraju antičke tekstove, tako podjednako doprinose veličini Grada. Ako se sada okrenemo razmatranju političkog života, smatra se da bi sloga trebala osigurati najviše dobro, otuda izvire stabilnost institucija; opasnost počiva na postojanju frakcija i njihovu rivalitetu. Kada je riječ o društvenom životu, svi građani uživaju u istim pravima, štoviše, s obzirom na njihovu kvalitetu, pojedinci imaju podjednaku mogućnost pristupa javnim dužnostima. Ono što čovjeka čini plemenitim nije njegovo podrijetlo, već njegov rad. Kada je u pitanju sigurnost i neovisnost Grada, režim bi samog sebe doveo u pitanje kad bi angažirao plaćeničke ili strane vojske za obrambene zadaće; naprotiv, trebao bi se oslanjati na miliciju koju čine njezini vlastiti građani (ali iz koje bi valjalo isključiti infima plebs). Naposljetku, ako razmatramo karakter republike, ona nije tek jedan od mogućih režima, nego dobar režim kao takav. Braneći slobodu republike, građani štite slobodu sviju.
Naposljetku, ne zaboravimo sljedeći aspekt: republikanizam povezuje ideju oživljavanja Starih, posebice Aristotela (teoretičara mješovitog režima), ali i rimskih institucija, s idejom stvaranja novog društva i znanosti. Za humaniste te epohe, težnja da se predstave kao nasljednici Rimljana blisko je povezana sa sviješću o razlici u vremenima i s težnjom da se izmijeni sadašnji svijet. Ne samo da bi bilo nužno suprotstaviti tradiciju Starih onoj srednjovjekovnih teologa i pravnika; firentinski republikanizam jest osvajačka ideologija.
E. M.: Kako smjestiti Machiavellija u odnosu na opisani oblik republikanizma?
Machiavellijevo djelo imalo je veliki utjecaj na republikansko mišljenje u Europi, bez obzira na mračnu legendu koja ga prati i koja je učestalo zaokupljala pažnju historičara. Premda je Machiavellijev nauk često poistovjećivan s naukom građanskih humanista, nema sumnje da se je Machiavelli ogradio od njih, s ciljem da u svoje vrijeme nametne novo poimanje republike. Republika ne može osigurati harmoniju društva, s obzirom na to da je društvo uvijek podijeljeno, i ne može ne biti negoli podijeljeno, između onih koji dominiraju i onih nad kojima se dominira. Sve ovisi o poznavanju prirode podjele. Ili se na podjelu gleda kao na prirodnu nejednakost: to je rješenje koje nalaže despotizam, u kojem samo jedan raspolaže vlasništvom nad zemljom i također gospodari nad cjelinom svojih podanika; ali također takvo je i rješenje koje nalaže ograničena monarhija, u kojoj se vladar oslanja na moć baruna koji posjeduju utvrde i koji upravljaju gomilom ljudi koji ovise o njima osobno. Koliko god bila različita ta dva režima čije tipične primjere utjelovljuju s jedne strane Turska, a s druge strane francuska monarhija, u njihovu temelju upisana je prirodna nejednakost. Ili je pak podjela prepoznata na prešutan način, kao tek društvena; tada se iskazuje na temelju jednakosti, to je karakteristika republika. Ali s obzirom na ovu hipotezu pojavljuju se dva slučaja. U prvom su slučaju institucije organizirane na takav način da dominantna klasa uživanje političkih prava zadržava unutar svojih granica, s obzirom na to da je njihov trajni cilj štititi se od prijetnje koju puk predstavlja njihovim interesima. U drugom slučaju, iako se nad pukom dominira, on uživa mogućnost da, makar i nemilosrdnim sredstvima, nametne svoje revindikacije i zauzme mjesto u političkom sustavu, jer su okolnosti takve da onemogućuju njegovo isključenje iz redova građana. Sparta i Venecija mogu se svrstati u jednu, a Rim i Firenca u drugu kategoriju.
Machiavelli u jednom trenutku razmatra prednosti i nedostatke tih dvaju modela na način koji sugerira da ne treba zauzeti stranu jer izbor, naposljetku, čini se, suštinski ovisi o volji da se očuva postojeći poredak, ili pak o volji da se kroz osvajanje širi moć države: tako primjećuje da je rimski patricijat za potrebe ekspanzivne politike trebao osigurati potporu puka i tako se, istovremeno, izložio riziku činjenja ustupka. Ali kako god važan bio taj argument, njime se ne iskazuje čitava Machiavellijeva misao. Kada se uvidi da je svaka država izložena agresiji neprijatelja, valja zaključiti da čak i kad ona ne smjera širenju, za državu je nužno da je snažna, a njezina se snaga mjeri potporom cjeline građana. Politički imperativi stoga se uvijek združuju s vojnim imperativima. Moćna država je ona u kojoj su građani kadri da se mobiliziraju u obrani svojih prava, da sudjeluju u javnim poslovima, da nametnu svoje aspiracije i interese ali, također, da su sposobni da se mobiliziraju u obrani Grada. Sparta i Venecija, na čije prednosti Machiavelli vješto ukazuje, pokazuju se u stvari slabašnim republikama, jer su stabilnost i sloga koje očituju, i koje su predmet divljenja firentinskih konzervativaca, stečeni pod cijenu povlačenja u politiku najmanjeg rizika. U oligarhijskoj republici puk je najveći neprijatelj, kao za lošeg vladara.
E. M.: Nije li, međutim, točno da se Machiavelli ograđuje od idealizacije Rimske Republike?
C. L.: Machiavelli, kojemu potomstvo pripisuje idealizaciju Rima, poduzima, upravo suprotno, kritičko propitivanje principa Rimske Republike koje prekida s mitologijom humanista iz prethodnog stoljeća. Odabire Tita Livija kao mentora, i tako zaštićen općeprihvaćenim autoritetom protura tumačenje koje ga odvaja od Livija. Veličina Rima ne iskazuje se u znakovima jedinstva naroda ili vrline i razboritosti Senata, koji su toliko važni Machiavellijevim prethodnicima. Oni smatraju da su uzroci propasti Rima nemiri koje su uzrokovali Grakhi i razvoj frakcija. Machiavelli odgovara: “Oni što osuđuju uzbune između plemića i puka, osuđuju, po mojem mišljenju, ono što je bilo prvim uzrokom da Rim bude slobodan, i više misle na buku i viku u tim uzbunama negoli na povoljne učinke koji su iz njih nastajali; ne vode računa o tome da u svakoj republici vladaju dva različita raspoloženja, jedno u puku, drugo u velikaša, i kako svi zakoni što se donose u korist slobode nastaju zbog njihove razjedinjenosti”.5 I još dodaje, nastavljajući u istom duhu: “A težnje su slobodnog puka rijetko kada opasne za slobodu, jer im je povod ili potlačenost ili bojazan da ne bude potlačen.”6 Raspoloženja, težnje, te riječi imaju jedinstvenu moć da predoče život jednoga društva, one nisu dio plemenitog jezika razuma. Omogućuju da zamislimo ideju snage koja dolazi odozdo, koja se opire tlačenju, a kojoj samo republika može otvoriti put kada ispunjava svoj razlog postojanja: oblikovanje političke slobode, što već po sebi udahnjuje novo značenje republikanizmu. Ono nije “demokratsko” u klasičnom smislu: Machiavelli ne dopušta da pretpostavimo, o kojem god da je društvu riječ, da će puk biti u poziciji da vrši vlast. Radije, on sugerira da na svim mjestima nailazimo na šačicu onih koji zapovijedaju ili, preciznije, onih koji dominiraju; ali ono što je važno jest da nailaze na opoziciju, da su njihovi apetiti za moći i bogatstvom obuzdani, tj. da ih njihov vlastiti interes navodi na umjerenost. Zapravo, Machiavelli inzistira da je iluzija vjerovati da su oni koji dominiraju ikada zadovoljni s onime što posjeduju, da njihova nadmoć predstavlja jamstvo njihove razboritosti, jer pohlepa velikaša nema granica i pronalazi granicu samo u otporu drugoga.7 Stoga nema simetrije među raspoloženjima. Velikaši teže zapovijedati i tlačiti, a plebs teži da ne bude tlačen i da mu se ne zapovijeda. Machiavelli iznosi podjednaku tvrdnju i u Vladaru,8 ali je formulacija puno snažnija kada se primijeni na republiku. Izvrtanje pozitivnog u negativno implicira prirodnu razliku u težnji. Velikaši teže ‘imati’ (tener), pučani žele ‘biti’ (ser). Sloboda je povezana s težnjom puka ne zato što je puk dobar, nego zato što ta težnja, kada se može izraziti, prekida s logikom prisvajanja. Utoliko, Machiavelli može ponekad preuzeti jezik humanista o vrlini, dobrim običajima, dobroj edukaciji, dobrim zakonima, e da bi ga zapravo doveo u pitanje: “Ni na koji se način također jedna republika ne smije nazvati nesređenom, kad ima toliko primjera vrline, jer dobri su primjeri posljedica dobra odgoja, dobar odgoj dobrih zakona, a dobri zakoni nereda koje mnogi nesmotreno osuđuju.”9 Kod Machiavellija nema fetišizacije vrline, odgoja, zakona; oni imaju smisla samo u uzbibanom društvu, u kojemu su definicije dobra, pravde, legitimnosti uvijek u pitanju i u kojem se imperativ očuvanja kombinira s nužnošću inovacije.
E. M.: Koji je najbolji politički režim u očima Machiavellija? Je li to republika koja je sposobna spriječiti širenje težnje za dominacijom?
Doista, težnja puka, koja je pouzdanija od težnje dominantne klase, održava se samo kroz neprestano opiranje nasuprotnoj težnji za dominacijom, ali nota bene, bez pretenzije da je poništi. Najbolja republika nije samo ona koja ne poništava dominaciju, već ona koja uopće i ne teži poništiti zapovijedanje, uvijek računajući s mogućnošću tlačenja. Tamo gdje postoje slobodne institucije postoje i velikaši, oni slijede svoje vlastite ciljeve: bogatstvo, moć, časti. Na svoj način oni su slobodni, međutim, obuzdani su; zakon ih ograničava. Štoviše, koliko god uporna bila težnja puka, ona nikada neće postići svoj cilj. Puk se ne može osloboditi ako se pod slobodom puka podrazumijeva oslobođenje od svakog oblika vladavine.10 Najbolja republika superiorna je svim drugim režimima zbog toga što se prepušta kretanju. Iskušavajući nestabilnost, ona uspijeva postići najveću stabilnost. Štoviše, spoznaja da republika nedeterminiranost dijeli sa svim ljudskim ustanovama, u središte pozornosti postavlja pitanje funkcije individue. Neovisno o njezinim motivima i razlozima, njezin kapacitet za suđenje i djelovanje prekoračuje okvir institucija, zakona i običaja republike.
Pariz, proljeće-ljeto 2009
Preveo Davorin Žagar 11
- Esteban Molina González (1961–2012) bio je profesor filozofije na Sveučilištu Almeria s izraženim interesom za suvremenu francusku filozofiju, a osobito za mišljenje Claudea Leforta čije je radove priređivao i prevodio na španjolski jezik.
- Lefort se referira na peto poglavlje Vladara naslovljeno “Kako upravljati Gradovima ili principatima koji su, prije nego što su osvojeni, živjeli po svojim zakonima”, v. Niccolò Machiavelli, Vladar ili De principatibus, preveo Damir Grubiša (Zagreb: Disput, 2020, str. 66–67). – op. prev.
- E. Quinet, La révolution (Paris: Lacroix, 1865) (izdanje iz 1987, Pariz: Belin, s predgovorom Claudea Leforta).
- F. Nietzsche, S onu stranu dobra i zla. Predigra filozofiji budućnosti, prevela Dubravka Kozina (Zagreb: AGM, 2002), t. 28, str. 45–46 (1. izdanje 1886).
- “Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija”, I. 4: 161, u Niccolò Machiavelli, Izabrano Djelo, prvi svezak, izabrao i priredio Damir Grubiša (Zagreb: Globus, 1985).
- Ibid.
- D, I. 5.
- P, 9.
- D, I. 4: 161.
- D, I. 6: 165.
- Zahvaljujem profesoru Dragutinu Laloviću
na ljubaznoj pomoći i stručnim savjetima pri redakturi prijevoda.
