Na ulazu u većinu filozofskih disciplina čeka nas skeptička pozicija u kojoj se tvrdi da ciljeve pojedine discipline uopće nije moguće ostvariti. Na ulaznim vratima filozofije spoznaje skeptik tvrdi da sigurna spoznaja nije moguća i da znanje nije moguće jasno definirati. Pred vratima metafizike tvrdi da spoznaja metafizičkih istina nije moguća, pred vratima etike čekaju nas moralni skepticizam i relativizam itd. Slično se događa kod mnogih primijenjenih etika, a takav je slučaj i s etikom u međunarodnim odnosima, a osobito kada je riječ o etici oružanih sukoba. U tom slučaju skeptičku poziciju predstavlja amoralni realist koji tvrdi da su temeljni akteri u međunarodnim odnosima (države) vođeni isključivo probitačnošću i nacionalnim interesom te da u njihovom vanjsko-političkom djelovanju nema mjesta moralnim razmatranjima. Takav realist vjeruje da i u slučaju oružanih sukoba moralna razmatranja nemaju ulogu niti u razlozima radi kojih država ulazi u sukob niti u načinu na koji ga provodi. To mišljenje dijele filozofski i politološki amoralni realist, no možemo ih razlikovati po tome što u svojoj skeptičkoj poziciji filozofski amoralni realist također zauzima poziciju da moralni vokabular koji koriste oni koji ratu žele pripisati moralnu dimenziju nema jasno uporište i da ne postoji temeljni konsenzus o značenju moralnih pojmova (pravednost, nevinost, zločin…) među raznim pojedinačnim ljudskim akterima koji sudjeluju u kreiranju vanjskih politika i koji donose odluke o pokretanju i provedbi oružanih sukoba.
U svojem kapitalnom djelu Pravedni i nepravedni ratovi američki filozof Michael Walzer obračunava se s tako postavljenom skeptičkom pozicijom nastojeći pokazati da ustvari postoji jasan konsenzus o značenju moralnih pojmova među akterima, pokazujući kako je u jednoj epizodi iz Tukididove Povijesti Peloponeskog rata implicitno tretiran pojam nevinosti kroz raspravu o tome kome treba priznati status nevinih, a kome ga treba negirati. Walzerov se pristup čini ključnim jer se od antičkih sukoba do suvremenih ratova središnje moralno pitanje u oružanim sukobima odnosi na moralni status neboraca. Taj moralni status, za razliku od pravnog statusa civila, ovisi o nevinosti pojedinca. Pri tome akteri koji povrjeđuju moralni imunitet neboraca ne negiraju važnost nevinosti kao takve, već poriču nevinost svojih meta, time negirajući njihov status neboraca.
Moralna filozofija ima dugu tradiciju proučavanja nevinosti u oružanim sukobima, pri čemu se neborcima tradicionalno pripisuje moralni imunitet od namjernog napada. Međutim, povijesno je mnogim neborcima takav imunitet porican kroz poricanje njihove nevinosti. Isplati se pogledati dva takva slučaja poricanja nevinosti – raspravu o mogućem genocidu u Mitileni tijekom Peloponeskog rata u 5. stoljeću pr. Kr., kao što je to učinio i Walzer, kao i slučaj bin Ladenovog opravdanja napada 11. rujna 2001. godine.
Mitilenska epizoda
Govoreći o realizmu kao o skeptičkoj poziciji o mogućnosti primjene moralnih načela u razmatranju oružanih sukoba, Walzer ju je opisao sljedećim riječima (2006 [1977], 4):
Zagovaratelji silent leges [tj. realisti] tvrde da su otkrili strašnu istinu: ono što mi nazivamo nehumanošću naprosto je humanost pod pritiskom. Rat uklanja naše civilizirane ukrase i otkriva našu golotinju. Opisuju da golotinja za nas nije bez određenog užitka: u strahu, zabrinuti za sebe, motivirani, krvožedni. U jednostavnom smislu nisu u krivu. Riječi su ponekad deskriptivne. Paradoksalno, opis je često oblik opravdanja: da, naši vojnici su počinili strahote tijekom bitke, ali to je ono što rat čini od ljudi, takav je rat. Na staru izreku po kojoj je sve pravedno pozivamo se kada branimo nepošteno ponašanje. Na tišinu zakona oslanjamo se kad se vrše aktivnosti koje bi se inače nazivale nezakonitima.
Ubijanje nevinih bio bi jasan slučaj nepravednog djelovanja čija se moralna osuda nastoji izbjeći bez nuđenja ikakvog moralnog opravdanja, i to korištenjem realističkog stava da u ratu zakoni šute, tako zaobilazeći potrebu za moralnim opravdanjem. Najvažnije, takvo moralno opravdanje ili osuda za njih ionako nisu mogući jer ne vjeruju da među akterima postoji niti temeljni konsenzus o značenju moralnih pojmova koji su ključni za formulaciju moralnog opravdanja ili osude. Situacija je jednostavno amoralna, tj. moralno neutralna, a zbog toga nije podložna moralnoj kritici. No, kako Walzer uviđa, oni koji zaista donose odluke za ubijanjem nevinih najčešće se ne pozivaju na nejasnoću moralnog vokabulara, već čine nešto sasvim drukčije – u potpunosti se angažiraju u moralnoj kritici situacije tako što negiraju nevinost svojih žrtava. Njihova je strategija, dakle, daleko od strategije amoralnog realista.
Jedan od najpoznatijih primjera poricanja nevinosti dolazi iz Peloponeskog rata, kada je atenska skupština raspravljala o sudbini građana Mitilene. Nakon pobune protiv atenske hegemonije predložena je potpuna likvidacija muškog stanovništva i porobljavanje žena i djece. Debata između dvojice govornika, Kleona i Diodota, odražava klasične pozicije o kolektivnoj krivnji i negiranju nevinosti.
Kleon je tvrdio da su svi Mitilenjani krivi jer su kolektivno poduprli pobunu protiv Atene. Smatrao je da je genocid nužan kako bi se osigurao opstanak atenskog carstva i odvratili budući pobunjenici. Važnije od toga, smatrao je da je genocid moralno opravdan tvrdeći da u Mitileni nije bilo nevinih, da su svi odgovorni za ustanak i da je smrt za sve njih zaslužena kazna. Diodot, premda i sam imperijalist, zagovarao je suzdržanost, navodeći da bi genocid stvorio više neprijatelja nego što bi ih uklonio. Upozorio je da bi masovna likvidacija potaknula buduće pobunjenike da se snažnije vežu uz svoje vladare u strahu od slične sudbine. Istodobno, tvrdio je da moralna odgovornost nije presudna, već je jedino važno ono što je u najboljem interesu Atene. Ironija u ovom slučaju teško da se može propustiti – zagovornik genocida poziva se na moralne vrijednosti, negira nevinost i zagovara pravednu kaznu, dok se protivnik genocida poziva isključivo na atenski nacionalni interes.
Najvažnija je, međutim, pouka ove epizode da među njima nije bilo neslaganja oko značenja moralnih pojmova. Walzerovim riječima (2006 [1977], 11):
[…] nema smisla razilaziti se oko značenja riječi. Da nije bilo zajedničkog značenja, ne bi bilo ni rasprave. Okrutnost Atenjana sastojala se u želji da se kazni ne samo začetnike pobune već i druge, i Kleon se složio da bi to bilo okrutno. On nastavlja braniti svoje stajalište i kaže da prema njegovu stajalištu u Mitileni nije bilo “drugih”. “Neka krivnja ne padne na malen broj dok se ostalima otpusti. Svi su oni jednako podigli oružje protiv nas.” […]
Debata pokazuje kako se poricanje nevinosti koristilo za opravdanje masovne odmazde. Premda se moralni jezik nije dovodio u pitanje, činjenice su bile interpretirane na način koji služi nečijim ciljevima.
Osama bin Laden i negiranje nevinosti
Napadi 11. rujna tragičan su slučaj poricanja nevinosti u suvremenom kontekstu. U svom “Pismu Americi” (2002) Osama bin Laden tvrdio je da žrtve napada nisu bile nevine jer su, kao građani demokratske države, odgovorni za politike svoje vlade. Prema njegovom tumačenju, američki su građani svojom slobodnom voljom izabrali vladu koja provodi agresivne politike prema muslimanskom svijetu te time postali legitimne mete.
Bin Laden je iznio nekoliko ključnih točaka:
- Demokracija podrazumijeva kolektivnu odgovornost; građani koji biraju vladu odgovorni su za njezine postupke.
- Američki porezni obveznici financiraju vojnu opremu koja se koristi protiv muslimana.
- Kao porezni obveznici američki građani financiraju američke oružane snage.
Bin Ladenovo opravdanje pati od ozbiljnih nedostataka. Njegova argumentacija zanemaruje složenost političkih sustava i individualnu razliku među građanima. Primjerice, mnogi Amerikanci nisu podržavali politiku svoje vlade, a porezni sustav ne dopušta selektivno financiranje. Osim toga, usporedba američkih građana s nalogodavcima potpuno je neopravdana. Međutim, ono što je u sadašnjem kontekstu važno istaknuti jest da nigdje ne stavlja u pitanje važnost kategorije nevinosti, već svoje opravdanje temelji na negiranju nevinosti svojih žrtava. Više od toga, u svojim tvrdnjama pretpostavlja zajedničko razumijevanje pojma nevinosti upravo kako bi je mogao negirati.
Kao i Kleon, bin Laden pokazuje nedostatak moralne hrabrosti jer se koristi iskrivljenim tumačenjem stvarnosti kako bi opravdao napade na civile. Njegovo pismo nije samo opravdanje nego i pokušaj radikalizacije muslimanskih zajednica, što dodatno umanjuje vjerodostojnost njegovih tvrdnji. Osim toga, njegova retorika osnažuje podjele i otežava dijalog između različitih kultura i religija.
Zaključak
Oba navedena primjera pokazuju kako poricanje nevinosti služi kao sredstvo za opravdanje nasilnih ili nečovječnih postupaka. Ključne zajedničke točke su:
- Uključuju reinterpretaciju činjenica kako bi se opravdalo ciljanje neboraca.
- Moralni jezik ostaje neosporen – nevinost se i dalje smatra temeljem moralnog imuniteta neboraca.
- Nedostatak moralne hrabrosti prisutan je u svim slučajevima negiranja nevinosti onih koji su nevini, bilo da se radi o političkoj probitačnosti, ideološkom fanatizmu ili institucionalnoj paranoji.
- Posljedice poricanja nevinosti često uključuju pogoršanje sukoba i smanjenje povjerenja među sukobljenim stranama.
Poricanje nevinosti, bez obzira na kontekst, pokazuje duboko ukorijenjene slabosti u sposobnosti pojedinaca i institucija da održe moralne standarde u izazovnim okolnostima. Analiza ovih primjera poziva na promišljanje o važnosti moralne hrabrosti (koju u oružanim sukobima autor ovih stranica vidi usko vezano uz očuvanje nevinih) u donošenju odluka, posebno kada se suočavamo s teškim moralnim dilemama.
Proširenjem ovih analiza, možemo vidjeti da je poricanje nevinosti univerzalna pojava koja se proteže kroz povijest i suvremene sukobe. U mitilenskoj debati racionalizacija genocida bila je vođena političkim ciljevima i strahom. U slučaju Osame bin Ladena ideološki fanatizam doveo je do opravdanja masovnih zločina. U oba slučaja poricanje nevinosti ima teške moralne i praktične posljedice.
Ključna lekcija ovih primjera jest potreba za očuvanjem moralne hrabrosti i dosljednošću u primjeni moralnih standarda. Bez obzira na okolnosti, priznanje nevinosti i zaštita prava neboraca ostaju temelj mogućnosti pravednog vođenja oružanog sukoba.
Izvori:
bin Laden, Osama (2002). “A Letter to America”, The Guardian, November 24.
Buzar. S. (2024). “Innocence Denied: Twisting moral language from Cleon to bin Laden and Abu Ghraib”, u S. Buzar & J. F. Caron (eds.). War on Terror: Reflecting on 20 Years of Policy, Actions, and Violence. Berlin/Boston: De Gruyter, str. 63–79.
Thucydides (2008). The Peloponnesian War, Oxford World’s Classics.
Walzer, M. (2006). Just and Unjust Wars: A Moral Argument With Historical Illustrations (4th ed.) Basic Books, New York.
