Na filozofskom se tržištu prije koju godinu pojavila knjiga How to Do Things with Emotions: Anger and Shame Across Cultures Owena Flanagana. Owen Flanagan emeritirani je profesor filozofije i neurobiologije na Sveučilištu Duke u Sjevernoj Karolini u Sjedinjenim Američkim Državama. Dosad je objavio trinaest knjiga, uključujući ovu, i zavidan broj članaka. Njegove su knjige, kao i članci, pisane iz perspektive filozofije uma, filozofije psihologije, etike i takozvane međukulturalne filozofije (ili filozofske antropologije). Knjiga koju predstavljamo usmjerena je na britko razmišljanje o moralnim emocijama, prije svega emocijama ljutnje, krivnje i srama, za koje autor tvrdi da su više prisutne u ljudskom normativnom životu nego emocije tuge, straha i sreće (34). Ljutnju, krivnju i sram naziva disciplinskim emocijama jer imaju za cilj namjerno kažnjavanje i privlačenje pozornosti. Iako im je to glavna namjena, one, prema Flanaganu, ne bi trebale služiti isključivo tomu. One bi trebale upozoravati na to da možemo bolje osjećati i “činiti” emocije. Ako bolje poradimo na emocijama, bliže smo ostvarenju skladnog i korisnog života.
Japanci – kako nas informira Flanagan – napuste prostoriju kad su ljuti, a Ifalukovci (stanovnici koraljnog grebena koji se sastoji od četiri otoka u središnjim Karolinskim otocima u Tihom oceanu koji spadaju pod Saveznu Državu Mikronezije) prestanu jesti. Amerikanci ljutnju vezuju uz vikanje, dovikivanje i udaranje, a Belgijanci uz povlačenje i ignoriranje (80). O Meksikancima nije bilo riječi u kontekstu ljutnje već u kontekstu prekomjernog smijanja u radnom okruženju (usp. 17). Svi mi, neovisno o tomu gdje živimo, osjećamo emocije ili smo barem opskrbljeni njima. Imamo i određene emocionalne navike. Primjerice, neki vozači automobila, sukladno svojoj emocionalnoj navici, znaju gestikulirati i verbalno moralizirati drugim vozačima o njihovim takozvanim prekršajima nastojeći ih naučiti pameti.
Flanagan tvrdi da smo, s jedne strane, svadljiviji i ljući nego ikad prije, te da, s druge strane, manje osjećamo sram kada zanemarimo ono što je istinito, dobro i lijepo, te predlaže da kolektivno poradimo na tomu. Te dvije emocionalne navike – neosjećanje srama i osjećanje ljutnje – dovodi nas u problem, točnije u svijet u kojem je “svaki ego za sebe, u kojem je bolje činiti se poštenim nego biti pošten, a gramzljivost tipa ‘pohlepa je dobra’– koja je nekoć bila smrtni grijeh – ima razne časne krinke” (xi).
Zato predlaže rehabilitaciju. Najprije predlaže da rekonstruiramo svoje emocije. Metoda za rekonstrukciju emocija sastoji se od uspoređivanja emocionalnih obrazaca koje pronalazimo kod “nas” i kod drugih naroda, potom razmišljanja o tim obrascima, te kritiziranja načina na koji iskazujemo emocije (47). S time da razumije kako “mi” ne postoji. Kada upotrebljava “mi”, ta se množina odnosi na neke skupine ljudi koji su povezani regionalno, politički, socioekonomski, vjerski, obrazovno, etički, prema spolu, dobi ili pak na WEIRD ljude (Western, Educated, Industrialized, Rich, and Democratic) koje uglavnom predstavljaju studenti iz sjeverne Amerike (132).
Razlog zbog kojeg predlaže tu metodu jest taj što nam informacija o različitim načinima življenja ljudskog života može olakšati razmišljanje o tomu kako, kada i zašto se npr. ljutimo i kako se poboljšati. Tada, kada smo analizirali zašto, kada i kako se ljutimo, uvidjet ćemo da naša ljutnja uključuje sebičnost, pojedinačnost, plitke vrijednosti i niske epistemičke standarde. Kritika emocija i drukčiji stav prema emocijama, naime zreliji stav prema njima, dopušta nam da primjerice sramu pristupimo kao osjećaju koji odražava našu duboku moralnu predanost onomu što je dobro, istinito i lijepo. Također, taj zreliji stav prema emocijama dopušta nam da obnovimo ideju kako postoje stvari koje dobri ljudi jednostavno ne bi trebali učiniti (xii).
Flaganova je ideja jednostavna – trebamo bolje poraditi na emocijama jer možemo biti bolji u osjećanju srama i ljutnje, kao i mnogih drugih emocija. Postoje, kako kaže, “emocionalne mogućnosti”, a njihovim uviđanjem otvara nam se prostor za drukčije doživljavanje emocija i drukčiji život. Osnova toga je u razumijevanju kako su emocije stvari koje radimo (xiv).
Emocije su stvari koje radimo, one su “krugovi osjećaja i radnji”. Da su emocije stvari koje radimo, odnosno da njima nešto činimo ili da zbog njih činimo, dobro je znana ideja u psihologiji i filozofiji koja je dosad bila formulirana na mnoge druge načine. Jedna od formulacija jest da su emocije psihofizičke interakcije ili angažmani sa svijetom (usp. 8). Ta nas formulacija približava misli kako su emocije dizajnirane zato da nas natjeraju da činimo stvari. One motiviraju. Unutar društvene sfere dolazi i do doživljavanja ili osjećanja emocija i do izražavanja emocija – a to je pod našom kontrolom.
Emocije su, kako nas uči Flanagan, pod našom kontrolom, i mi ih možemo promijeniti. One su, kako ih tumači, vrste epizoda koje se mogu objasniti putem tipičnih uzroka i učinaka. Emocije, shvaćene kao epizode, imaju svoj tipičan uzrok, unutarnja fenomenalna obilježja ili osjećaje, sadržaj (ono na što se odnose ili ono o čemu jesu), tipičnu dispoziciju za djelovanje i tipično djelovanje. One se ne mogu svesti samo na osjećaj ili unutarnja fenomenalna obilježja jer strah nije isto što i moj osjećaj straha, već su potrebna i ostala obilježja koja ih objašnjavaju. Emocije su “plastične, nerefleksivne i takve da spadaju pod normu primjerenosti i jasnoće” (xii).
Kada kaže da emocije spadaju pod normu primjerenosti i jasnoće, tada upućuje na to da postoje uvjeti i doživljavanja i izražavanja emocija. Točnije, upućuje na tri stvari: (1) da emocijama izražavamo vrijednosti – one su vezane uz vrline i poroke; (2) da je zašto, kako i kada osjećamo neku emociju stvar kulture i naše pripadnosti nekoj kulturi koju stariji oblikuju za mlađe i (3) da su emocije “skriptirane”.
Za tu hipotezu emocija kao “skripti” zaslužni su Ronald de Sousa i James Russell. Ona podrazumijeva razmišljanje o emociji kao događaju ili radnji koja ima niz poddogađaja (taj je niz organiziran kao radnja neke predstave) s karakterističnim obilježjima. Ta su obilježja poznata i odnose se na “uzroke, osjećaje, fiziološke promjene, želje, djelovanja, vokalne i facijalne ekspresije” (10). Dakle, emocija baš kao i događaj ili radnja ima svoj uzrok, osjećaj, popraćena je tjelesnim promjenama, pobuđuje želju, uvjetuje reakciju i njezinu artikulaciju. “Osoba s emocionalnom inteligencijom zna norme i skripte te može na pouzdan način detektirati kako se drugi ponašaju sukladno normama i skriptama“ (10).
Ljutnja, sram i krivnja javljaju se kada dođe do povrjede norme, odnosno kada drugi (ili pak mi sami) učine nešto što ne odobravamo ili što nije primjereno ili pak nešto ne smatramo jasnim. U tom trenutku, kada bilo koja od tih emocija “proradi“, ono što se događa u pozadini ljudskoga uma jest opažajno kognitivna procjena situacije na temelju koje se utvrđuje što je posrijedi te formiranje odgovora ili reakcije (9). Ljutnja, kao odgovor na povrjedu, “osobito [je] glasna emocija” (121) koja traži pažnju i svjedoke, poziva druge na sudjelovanje i istovremeno “zahtijeva da moja želja pobijedi” (77). Njome se izražava vlastita nadmenost, a ne to da, recimo, prava ili dobra drugoga budu uvažena ili odobrena. Postoje različiti stilovi izražavanja ljutnje, srama i krivnje – tzv. disciplinskih emocija – od mahanja prstom, patroniziranja, moraliziranja do isključivanja drugoga; sve s ciljem namjernog kažnjavanja i privlačenja pažnje.
Izražavanje, konkretno, ljutnje u glavnini, ali ne isključivo, dolazi u dvije forme: svjesnoj i namjernoj, te lijenoj i nenamjernoj. U prvoj formi radi se o osvetoljubivoj ljutnji. To je ljutnja kojom se namjerno želi napakostiti drugome ili drugima jer su drugi ili uzrokovali bol ili predstavljaju prepreku itd. Ta je ljutnja okrutna. U drugoj formi radi se o prenošenju ili nanošenju boli u kojoj je ljutnja dio cjelokupne strukture različitih emocija. Ona je pomiješana s patnjom, anksioznošću, depresijom, bojažljivošću, povrijeđenošću i u nekom će trenutku dominirati nad ostalim emocijama. Kada dođe do njezine dominacije, ona je onda usmjerena na bilo koga tko se nađe u radijusu te osobe (46). Ta je ljutnja bezobzirna i sebična.
Ljutnja se obično javlja u različitim sferama odnosa: osobnim, komercijalnim, zajedničkim ili radnim odnosima te političkim i institucionalnim, s time da su norme različite unutar svake sfere. Ono što potiče na ljutnju u sferi osobnih odnosa su izdaja, bezobzirnost i nelojalnost. U radnim ili komercijalnim odnosima to su prijevara i nepristojnost, dok u političkim i institucionalnim odnosima to čini nepravda.
Postoji problem s ljutnjom ili, bolje rečeno, s moralnom kategorizacijom ljutnje. Mnogi ljudi, kao i mnogi moralni filozofi, misle da su neki oblici ljutnje dobri (vrli) (49). Učeni smo tomu da mislimo kako je svakodnevno minimalno pokazivanje ljutnje dobro, zdravo, dopustivo i ponekad potrebno jer ono svjedoči tomu da nam je stalo do nečega, odnosno da nešto poimamo vrijednim.
Aristotel ju primjerice smatra hvalevrijednom kada se ona osjeća na pravom mjestu u pravo vrijeme i kada traje neko razumno vrijeme, dok je onaj koji ju nikada ne osjeća kada je omalovažen – glup i servilan. Kada Aristotel piše o ljutnji, tada on tematizira osvetoljubivu ljutnju koju “rađaju” prethodni oblici omalovažavanja: prijezir (koji se osjeća kada se jedan ponaša prema drugome kao da ne vrijedi), inat (koji se javlja kada jedna osoba onemogućava drugoj osobi da nešto postigne, a to postignuće ne želi za sebe) i arogantno zlostavljanje (kada je posrijedi javno ponižavanje i posramljivanje) (56).
Suvremeni američki stav (točnije stav Američkog psihološkog udruženja) prema ljutnji jest taj da je ona zdrava, normalna ljudska emocija. I kao takva, ona mora biti “otpuštena” ili eksternalizirana. Ona jednostavno “mora izaći van”. Flanagan se s tim stavom blago rečeno ne slaže. Konkretno, inspiriran riječima Harryja Frankfurta, smatra da su razlozi kao i dokazi kojima se nastoji potkrijepiti taj stav “sranje u tehničkom, filozofskom smislu” (56). Zdravorazumskim i učenim nahođenjem zaključuje dvije stvari. Prva, kako prakticiranje (osjećanje i izražavanje) ljutnje dovodi do povećanja ljutnje. Druga, da “svijet u kojem živim sudjeluje u orgiji ljutnje, ali to ne vidi niti priznaje”.
Rehabilitacija, koju on predlaže, sastoji se u učenju da je ljutnja loša. Ljutnja ne bi trebala biti dio zdrave moralne zajednice. Bit zdrave moralne zajednice jest promocija dobra. A promocija dobra ne može se temeljiti na zlu i različitim varijantama zla. Iako, istovremeno, napominje kako “[u] području humanističkih znanosti nema nedvosmislenih, teorijski neutralnih spoznaja koje pokazuju da osveta i prenošenje boli ljutnje objektivno podrivaju individualno ili kolektivno dobrostanje. Također, nema preklapajuće suglasnosti unutar moje kulture ili među kulturama da su ljutnje poput osvete i prenošenja boli zle“ (61).
I što sad? Sada, s jedne strane, nastoji ponuditi razloge i normativno opravdanje za ljutnju, dok, s druge strane, dostavlja empirijske podatke vrlo različitih naroda koji ju poimaju kao lošu ili barem nužnu. Drugim riječima, prikazuje kako psihologija i antropologija drugih naroda može pomoći u tomu da se odupremo zarobljavanju koje nam nameće odgoj i istovremeno razmislimo o različitim moralnim mogućnostima (101).
Opravdanje za ljutnju pronalazi u riječima psihologinje Carol Tavris: “Ljudi svugdje osjećaju ljutnju, ali ispoljavaju je u skladu s pravilima svoje kulture” (77) – što je na tragu one ideje da ljutnja “mora izaći van” (s kojom se Flanagan ne slaže jer nije baš tako da se ljudi žele naći u situaciji da budu žrtve tuđe ljutnje koju nisu ni na koji način uzrokovali), ali da uvjeti pod kojim ju toleriramo kao i količina koju toleriramo ovisi o normama kulture u kojoj živimo. Norma kulture je prvi uvjet za ispoljavanje (i doživljavanje) emocija. Njezina interna značajka – zajednička svim oblicima ljutnje – jest ta da ona “najavljuje da se netko ne ponaša onako kako bi (ti misliš) trebao” (78). I zbog te značajke odnosno zbog tog moralnog elementa dužnosti ili toga što bi trebalo koji je odraz norme kulture nije ju toliko lako jednoglasno proglasiti lošom ili zlom. To da emocija nešto čini odnosno da ima vrijednost ili prenosi vrijednost ili da se njome nešto postiže jest njezin drugi uvjet zbog čega ju je ponekad teško nedvosmisleno okarakterizirati.
Inuiti Utku koji žive na sjeveru Kanade smatraju da je međuljudska ljutnja zla, ali da je ljutnja usmjerena prema “radnim” psima koji vuku saonice prihvatljiva i uobičajena. Minangkabau, izrazito brojna etnička skupina ljudi u Indoneziji, smatraju da je ljutnja zla. Ona je štetna u socijalizaciji jer je protivna poštivanju drugoga. Doduše, sram i posramljivanje djece je korisno. Poštivati drugoga bitna je vrijednost naroda Minangkabau, a sram uzgojen u najranijoj dobi osigurava tu zajedničku, društvenu, emociju. Pripadnici Bare, etničke skupine na Madagaskaru, smatraju da je ljutnja potrebna kako bi se djecu naučilo pameti. Njihov životni kredo jest živjeti dobro. A ako se to dobro življenje nekako poremeti, ljutnja i fizičko kažnjavanje je nužno. U tim monokulturama ljutnja spada pod društvenu emociju. U multikulturi koja vrve od individualaca stvar s emocijama nije toliko jednostavna.
Flanagan je proveo misaoni eksperiment u svojoj domeni, domeni individualaca intelektualaca iz multikulturnog okruženja, u kojoj je zamolio kolege da odgovore u kojoj bi kulturi radije živjeli kada bi morali – Minangkabau koji posramljuju djecu s ciljem razvoja poštovanja drugoga ili Bara koji ljutnju vrednuju kao odgojnu metodu. Svi su odgovorili da bi, kada bi morali, prednost dali sramu s obrazloženjem da je to bolje okruženje za djecu od ljutnje. No, poanta je da ne postoji objektivna istina u pogledu posljedica koje neke kulturne norme ostavljaju na zdravlje pojedinaca jer “[u] slučajevima Bara i Minangkabau učinak je takav da ako kultura jasno, dosljedno i samouvjereno primjenjuje određene socijalizirajuće emocije, tada ih normalizira na način da mladi postaju imunizirani od uobičajenih loših učinaka tih praksi socijalizacije. Potencijalna toksičnost smanjuje se prisutnošću i iskrenom javnom normativnom podrškom” (115).
Iako nema univerzalnog suglasja o moralnoj kategorizaciji ljutnje, postoji univerzalno suglasje o tomu da je ona neugodna. A supstituiranje jedne neugodne emocije drugom (kao u slučaju misaonog eksperimenta) ili pak razmišljanje u tim kategorijama ne dovodi do moralne rehabilitacije.
Sram je složena društvena emocija koja u pogledu moralne kategorizacije, kao i u slučaju ljutnje, ovisi o tomu kako ju koja kultura definira. No neovisno o tomu, postoje dvije vrlo raširene dogme o sramu. Prema prvoj dogmi, sram je esencijalno društvena emocija koja se rađa iz društvenog neodobravanja ili pak nepoštivanja normi. Flanagan to ne negira, već dodaje da on ne mora nužno biti emocija koja dolazi od društva ili iz društva. Prema drugoj dogmi, sram je izravno moralno loša emocija zato što ju vezujemo uz “jednu vrstu lošeg osjećaja” koji pojedinac ima kada ga drugi prosuđuje zbog prekršaja neke norme. Nadalje, sram se javlja u kombinaciji s osjećajem posramljenosti, straha, tjeskobe i tuge (neki smatraju da je upravo ta mješavina emocija sam sram) i on je “grupna emocija”, a ne individualna, što znači da ju pojedinac, u osnovi, ne osjeća samoinicijativno. Inicijator srama uvijek je onaj drugi. Kao emocija kolektiva, sram otvara mogućnost isključenja iz tog kolektiva. U tom smislu, sram je bolna i ponižavajuća emocija; sram je javan, dolazi izvana i nije emocija koju pojedinac samostalno bira.
Tim dogmama i takvom moralno površnom poimanju srama Flanagan želi stati na kraj. Naime, on argumenira u prilog pozitivnom shvaćanju srama. Sram je, prema Flanaganu, zaštitnik vrijednosti ili normi neke kulture; on je “emocionalno oruđe koje može biti korišteno za učenje i očuvanje vrijednosti” (134). “Dobar sram vrsta je srama koja započinje od lošeg osjećaja, ali je naposljetku prihvaćena kao autonomna, pozitivna emocija samopraćenja” (isto). To je za njega zrelo poimanje srama koje je prijeko potrebno jer, kako kaže, živimo u besramnim vremenima (212). Pritom napominje kako sram trebamo razlikovati od posramljivanja i ponižavanja jer je cilj jednoga i drugoga namjerna bol i umanjivanje drugoga. Sram koji pojedinac doživi ne bi smio biti potaknut posramljivanjem i ponižavanjem već ljutnjom drugoga ili pak njegovim neodobravanjem i razočaranjem u pogledu prekršaja neke norme.
Ideja koju Flanagan promovira jest ta da nije problem u sramu kao emociji već u vrijednostima koje taj aktualni sram štiti. U prvom planu srama jest to da je to ružna i nepotrebna emocija koja ovisi o prosudbi drugoga i koja “napada osobu”. Stvar je u tomu da je sram, za razliku od krivnje, usmjeren na karakterne osobine, točnije slabosti ili manjkavosti pojedinca dok se, recimo, krivnja vezuje uz radnju ili neki čin.
WEIRD ljudi poistovjećuju sram s krivnjom. No, sram ne duguje toj istovjetnosti lošu reputaciju. Sram prati loša reputacija jer ga vezujemo uz, kako Flanagan kaže, užasavajuće vrijednosti koje dovode do toga da se ljudi srame onoga čega se nikada ne bi trebali sramiti – npr. boje kože, seksualne orijentacije, cjelokupnog jastva/sebe (usp. 133).
Stoga je ideja u tomu da prihvatimo kako je moguće postići zreo osjećaj srama, ako prihvatimo da je sram u većoj mjeri u potpunosti “pounutren” i autonoman. On je rezultat postavljanja granica preko kojih pojedinac ne želi prijeći jer bi u protivnom učinio nešto pogrešno. To ne znači da je takav “ispravan” pojedinac bezgrešan, već da je otvoren za povratnu informaciju od drugoga. Drugim riječima, sram je vezan i uz društvene odnose ali i uz osobne vrijednosti i ideale. Stoga se u tom smislu on temelji na osobnom izboru, a ne na kritici drugih.
Sram i krivnja pozivnice su za promjenu. Oni su osmišljeni da proizvedu loše osjećaje, jer je ideja da prestanemo raditi ono što ne bismo trebali – to im je i namjera. Krajnja ideja rehabilitacije u pogledu moralnih emocija jest dostizanje samoregulacije ili samomotrenja u pogledu normi, vrijednosti i ideala.
(Kraća verzija ovog teksta objavljena je u Croatian Journal of Philosophy, 24 (2024), 319-323)
