MATEJ SUŠNIK
Većina ljudi će se složiti da mogu postojati okolnosti – kao što su, recimo, okolnosti samoobrane – u kojima je moralno opravdano započeti rat. Uostalom, ako pojedinac ima moralno dopuštenje obraniti se od pokušaja pljačke ili fizičkog napada, onda to isto dopuštenje mora imati i država na koju je izvršena vojna agresija. Međutim, većina ljudi je isto tako svjesna da započinjanje rata za sobom neminovno povlači stradavanje velikog broja nedužnih ljudi. Iluzorno je misliti da bi se rat mogao odviti bez nedužnih ljudskih žrtava. Ove stavove nije jednostavno pomiriti. S jedne strane čvrsto vjerujemo da rat može imati moralno opravdanje, a s druge strane znamo da će u ratu stradati nedužni ljudi.1 Ali kako bi ubijanje nedužnih ljudi moglo biti opravdano?
Jedan izlaz iz te poteškoće jest tvrditi da su neki ratovi (poput obrambenih) moralno opravdani u teoriji, ali da ih je u praksi jednostavno nemoguće provoditi u skladu s moralnošću. Rat može imati moralno opravdanje ako su zadovoljeni određeni uvjeti, ali stvarnost je takva da je te uvjete praktički nemoguće ispuniti i stoga nijedan rat de facto nije moralno dopustiv. Za taj pristup će se opredijeliti kontingentni pacifisti.
Drugi izlaz jest tvrditi da moralne kategorije uopće nisu primjenjive na ratne okolnosti. Rat je kolektivni pothvat, a moralnost nije moguće primijeniti na kolektiv; ona je nešto što se odnosi na pojedince, a ne kolektive. Rješenje je, prema tome, napustiti govor o moralnom opravdanju u kontekstu rata i prihvatiti rat kao realnost. Realnost je da države ulaze u ratove kako bi zaštitile svoje interese, kao što je i realnost da u ratovima stradavaju nedužni ljudi. Jedino što nam preostaje jest formulirati ratne zakone kojima ćemo pokušati reducirati štetu koja će u takvim okolnostima nastati.
Treće moguće rješenje jest pokušati pronaći mjesto za moralnost u ratnim prilikama i, sukladno tome, pružiti opravdanje nekih ratnih akcija premda će one neminovno rezultirati stradavanjem civila. Izabrati ovu opciju znači prihvatiti mogućnost postojanja okolnosti u kojima ubijanje nedužnih ljudi nije moralno zabranjeno. Naravno, ako takve okolnosti doista mogu postojati, onda će biti potrebno jasno precizirati što one uključuju. Nije dovoljno samo istaknuti da je riječ o ratnim okolnostima jer bi se time pretpostavilo ono što se tek treba dokazati.
Najpoznatiji pokušaj pružanja takvog opravdanja jest onaj koji nastalu štetu u ratu naziva kolateralnom. Kolateralna šteta može biti materijalna, ekonomska ili politička, ali i – što je u našem slučaju najvažnije – šteta koja se odnosi na gubitke ljudskih života. Teoretičari pravednog rata nastoje, između ostalog, formulirati načelo koje bi moglo poslužiti kao moralno opravdanje kolateralne štete. Ovdje ću ukratko razmotriti jedan pokušaj formuliranja takvog načela i na koncu ukazati na neke probleme s kojima se on suočava. U tu ću svrhu o opravdanju kolateralne štete govoriti u trima različitim kontekstima: izvanmoralnom, moralnom i ratnom.
Izvanmoralni kontekst
Mnoge ljudske radnje istovremeno dovode do dobrih i loših učinaka. Liječenje antibiotikom pomoći će mi da se riješim bakterijske upale, ali će mi isto tako uzrokovati mučninu. Posjet stomatologu pomoći će mi da se riješim zubobolje, ali zahvat kojemu ću se pritom podvrgnuti uzrokovat će mi nelagodu. Mučnina i nelagoda ovdje nisu ništa drugo nego nenamjeravani, negativni učinci mog uzimanja antibiotika i odlaska stomatologu. U svakodnevnom životu, dakle, jasno razlikujemo između učinaka koje smo namjeravali proizvesti i onih čije smo pojavljivanje samo predvidjeli.
Pritom je važno uočiti da spomenuti negativni učinci ne nadjačavaju korist koja proizlazi iz mog djelovanja. Kada bi negativni učinci moje radnje nadjačavali one pozitivne, tada bi bilo razborito odustati od njezina izvršenja. Naravno da neću uzeti antibiotik ili podvrgnuti se stomatološkom zahvatu ako bi mi to donijelo više štete nego koristi.
Ali to nije sve. Također je potrebno utvrditi postoji li neki način na koji mogu ostvariti jednaku korist, ali da sebi samome ne nanesem štetu. Primjerice, ako imam mogućnost riješiti svoj zdravstveni problem na jednako učinkovit način, ali koji mi istovremeno neće uzrokovati mučninu ili nelagodu, onda bi bilo razborito izabrati tu opciju. Imajući u vidu opcije koje su mi na raspolaganju, razborito je izabrati onu kojom ću sebi nanijeti najmanju štetu.
Moralni kontekst
U primjerima koje sam naveo riječ je o šteti koju osoba nanosi samoj sebi pa moralna dimenzija djelovanja ovdje ne dolazi toliko do izražaja. No ona svakako dolazi do izražaja kada naše radnje nanose štetu nekome drugome. U takvim nas slučajevima neće samo zanimati je li takve radnje razborito izvršiti, nego je li ih i moralno opravdano izvršiti. Naime, ako će neka naša radnja, osim određenih pozitivnih učinaka, proizvesti i štetu nekome drugome, je li njezino izvršenje uopće moralno dopustivo? Teško je negirati da je u nekim situacijama odgovor na to pitanje potvrdan.
Uzmimo poznati primjer jurećeg vlaka. Zamislimo da imate mogućnost preusmjeriti vlak kojemu su otkazale kočnice, ali ako to učinite, vlak će pregaziti jednu nedužnu osobu. Međutim, ako to ne učinite, vlak će pregaziti petero drugih, jednako nedužnih ljudi. Imate li moralno dopuštenje preusmjeriti vlak?
Oslanjajući se na logiku iz prethodnih primjera, mogli bismo kazati da vam je to dopustivo učiniti jer su zadovoljeni ranije navedeni uvjeti. Prvo, preusmjeravanje vlaka je, prema pretpostavci primjera, jedina opcija koju možete izabrati da biste spasili petero ljudi. Drugo, budući da biste preusmjerili vlak čak i kada se nedužna osoba ne bi nalazila na drugom kolosijeku, očito je da njezina smrt nije nešto što namjeravate proizvesti. Treće, pregaziti jednog nevinog čovjeka manje je zlo nego pregaziti petero nedužnih ljudi.
Ali možda uopće ne moramo ići tako daleko i zamišljati takve hipotetičke scenarije. Kada bi nenamjerno nanošenje štete drugim ljudima bilo apsolutno nedopustivo, netko će reći, mnoge stvari čije postojanje uzimamo zdravo za gotovo uopće ne bi bile moguće. Recimo, mi znamo da će određeni postotak ljudi stradati na autocestama,2 da u nekom vremenskom intervalu možemo očekivati određeni broj zrakoplovnih nesreća, da će neki brodovi potonuti i da će se netko vjerojatno poskliznuti i udariti glavom u pločnik. Ipak, svi ti negativni učinci nisu ono što ljudi namjeravaju proizvesti gradnjom autocesta, zrakoplova, brodova i pločnika. Distinkcija između onoga što namjeravamo i onoga što samo predviđamo može biti moralno relevantna, i to pogotovo ako korist koja proizlazi iz onoga što činimo nadjačava štetu koja će pritom nastati te ako ne postoji neki alternativni način ostvarenja te iste koristi.
Ratni kontekst
Iz prethodnog razmatranja mogli bismo dakle zaključiti sljedeće. Radnje koje proizvode dobre i loše učinke moralno je dopustivo izvršiti pod pretpostavkom da imamo namjeru proizvesti dobre učinke (a ne one loše), da dobri učinci nadjačavaju one loše i da ne postoji drugi način na koji ih možemo ostvariti. Nanošenje kolateralne štete bit će moralno opravdano ako je osoba ispunila sva tri uvjeta.3
Teoretičari pravednog rata vjeruju da je stradavanje civila u ratnim okolnostima moguće moralno opravdavati na sličan način. Uostalom, oni će reći, to je ono što pravedni rat u konačnici razlikuje od terorizma. U terorističkim napadima, baš kao i u pravednom ratu, stradavaju nedužni ljudi, no samo je u prvom slučaju njihovo stradavanje nešto što se namjerava postići. Ipak, mnogi smatraju da je takav pokušaj opravdanja stradavanja nedužnih ljudi u ratu problematičan. Navest ću četiri prigovora.
Prvo, pacifistima je sasvim jasno da postoji kolateralna šteta, ali oni će tvrditi da ona u ratnim prilikama ne može imati moralno opravdanje. Kolateralna šteta u ratu obično poprima ogromne razmjere i od nje se nije moguće moralno distancirati na navedeni način. Možda i nije moguće izbjeći stradavanje nedužnih ljudi jednom kada je rat već u tijeku, pacifisti će primijetiti, no to je svakako moguće izbjeći njegovim nezapočinjanjem. Oni će tvrditi da rat ni u kojem slučaju nije nužnost i da uvijek postoje alternativni načini rješavanja sukoba.
Drugo, opravdanje kolateralne štete koje, pored ostalih uvjeta, sadrži pozivanje na dobre namjere ima neobične implikacije. Naime, slijedi li iz tog opravdanja da samo ona osoba koja ima dobru namjeru smije izvršiti radnju koja će imati neželjeni popratni učinak? Potvrdan odgovor na ovo pitanje, neki upozoravaju, dovodi do apsurda.4 Zamislimo da vojni pilot ima zadatak uništiti tvornicu oružja i predviđa da će u toj akciji stradati civili koji žive u neposrednoj blizini. Također pretpostavimo da on doista ima namjeru uništiti tvornicu oružja, a ne ubiti civile. Znači li to da njemu moralnost dozvoljava izvršiti tu akciju, ali da tu istu moralnu dozvolu neće dobiti pilot koji bi ove okolnosti iskoristio kao priliku da ubije nedužne ljude? Problem je u tome što bi civili podjednako stradali u oba slučaja i stoga nije jasno zašto je relevantno što se za vrijeme izvršenja vojne akcije odvija u glavi pilota. Odgovor na pitanje o tome što je moralno dopustivo, barem tako izgleda, ne bi trebao ovisiti o nečijim kontingentnim mentalnim stanjima.
Treće, u određenim je situacijama teško povući oštru razliku između onoga što je osoba namjeravala postići i onoga što je predvidjela da će se dogoditi, ali nije namjeravala proizvesti svojom radnjom. No u nedostatku jasnog kriterija na koji bismo se u ovom kontekstu mogli osloniti, opravdanje kolateralne štete moglo bi izgubiti na težini i postati sasvim neupotrebljivo. U tom bi se slučaju otvorio prostor za opravdanje čak i onih postupaka za koje ćemo se gotovo svi složiti da ne mogu imati opravdanje. Jedan autor pruža primjer takve situacije.5 Zamislimo da je istraga nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. utvrdila da je Osama bin Laden ustvari imao namjeru srušiti tornjeve Svjetskog trgovačkog centra, ali da pritom nije imao namjeru ubiti ljude koji su se u njima nalazili. Možemo zamisliti da iz snimke bin Ladenova telefonskog razgovora jasno dolazi do izražaja njegovo iskreno uvjerenje da je stradavanje nedužnih ljudi bila nenamjerna, popratna posljedica napada. Bi li Osama bin Laden u ovoj hipotetičkoj situaciji smrt gotovo 3000 ljudi doista mogao nazvati kolateralnom štetom? Naravno, to zvuči krajnje neuvjerljivo, ali ovaj zamišljeni primjer ipak predstavlja teorijski izazov zato što ukazuje na potrebu preciznog razlikovanja između namjernih i nenamjernih učinaka.
Četvrto, kako u ratnim prilikama uopće odrediti odnos između dobrih i loših učinaka? Ovdje se javljaju barem dvije poteškoće. Prvo, ako je riječ o obrambenom ratu, onda bi pozitivni učinci obrambene vojne akcije trebali nadjačavati štetu koja se tom akcijom nastoji spriječiti. Ali vrijedi li to podjednako i za nepravednu stranu u ratu? Neki vjeruju da je onima koji se bore na nepravednoj strani zatvorena mogućnost ostvarenja pozitivnih učinaka. Kao što ne bi bilo uvjerljivo kada bi lopov štetu koju je nanio pljačkom pokušao moralno opravdavati ukazivanjem na njezine pozitivne strane, jednako tako nije uvjerljivo da strana koja je započela rat iz nepravednih razloga svoju agresiju opravdava ukazivanjem na pozitivne strane svojih ratnih akcija. Budući da agresorska strana nema moralno opravdanje za svoju agresiju, nijedna ratna akcija u koju je ta strana uključena također ne može imati moralno opravdanje. Ideja da bi dobri učinci mogli nadjačavati one loše, neki upozoravaju, jednostavno se ne odnosi na nepravednu stranu u ratu.6 Međutim, problem je u tome što će u najvećem broju slučajeva borci na obje strane vjerovati da je upravo njihova strana pravedna, a to znači da mogućnost opravdanja kolateralne štete u praksi nikome neće biti zatvorena. Drugo, određivanje onoga što se u ratnim prilikama može smatrati pozitivnim učinkom bit će najvećim dijelom subjektivno i stoga će biti gotovo nemoguće precizno utvrditi nadjačavaju li takvi učinci one loše. Netko može procijeniti da je uspješno ostvarenje određenog vojnog cilja do te mjere vrijedno da nadjačava ogromne ljudske gubitke na drugoj strani. U takvim će situacijama biti vrlo teško odrediti ima li takva procjena objektivno utemeljenje.
Pružiti moralno opravdanje ubijanja nedužnih ljudi u ratnim okolnostima predstavlja izazov za svakoga tko vjeruje da je rat moguće voditi na moralno pravedan način. Ovdje sam ukratko razmotrio jedan pokušaj takvog opravdanja. Kolateralna šteta, prema razmotrenom prijedlogu, bit će opravdana ako su zadovoljeni određeni uvjeti, no vidjeli smo da se svaki od tih uvjeta suočava s prigovorima. Teoretičarima pravednog rata još uvijek preostaje na njih odgovoriti.
Literatura
McMahan, J. 2009. Killing in War. New York: Oxford University Press.
Nathanson, S. 2010. Terrorism and the Ethics of War. Cambridge: Cambridge University Press.
Thomson, J. J. 1991. “Self-Defense”, Philosophy and Public Affairs 20, 283–310.
Timmons, M. 2002. Moral Theory: An Introduction, Lanham, MD: Rowman & Littlefield.
Follow