Beskonačna bol ljubavi

Ogledalo Andreia Tarkovskog

TOMISLAV DRETAR

Pripremajući se za pisanje ovog teksta, ponovno gledajući Ogledalo, osjećao sam ništa. Usredotočio sam se na smisao i pokušao sastaviti koherentnu priču, koju ću ovdje prepričati i opisati kompleksnu strukturu u koju je ta priča upletena. Činilo mi se da film samo ide negdje tamo u pozadini, a meni je dosadno i da ovdje zapravo nema ničega. Što je ovaj film, koji sam gledao nekoliko puta negdje tijekom završavanja srednje škole i prvih godina fakulteta i preporučivao svima? Je li to samo fantom moje umišljene prošlosti i nadobudne želje za “umjetnošću” koju nisam shvaćao i ne shvaćam niti danas? Na ponovno gledanje činilo mi se da sva kompleksnost nestaje, kao da sve elemente priče mogu spojiti u razumljivu cjelinu. Čovjek, čiju naraciju čujemo tijekom filma, no nikad mu ne vidimo lice, na samrti je i prisjeća se svojeg djetinjstva provedenog u drvenoj kući usred šume. On je naravno umjetnik, pjesnik koji je pomalo ciničan i u lošem je odnosu sa svojom majkom i ženom. Ne može se sjetiti lica svoje majke, koja mu se u sjećanjima i snovima pojavljuje u liku njegove žene. Isto tako, u sjećanjima on sebe vidi isto kao i svog sina, kojeg možemo vidjeti u nekoliko scena iz sadašnjosti. Film je isprepleten sjećanjima, u kojima se miješaju sjećanja protagonista i njegove majke, s povremenim skokovima u sadašnjost, gdje uglavnom razgovara sa svojom ženom i sinom i gdje na kraju saznajemo da je na samrti. 

Gledajući ponovno, unaprijed sam rekonstruirao ovu radnju i sve scene samo svrstavao u njen okvir, a doživljaj filma činio mi se prazan. Počeo sam razmišljati o tome što ću i kako napisati, kako ću najpreciznije opisati radnju i što ću izvući kao poantu, ako u umjetnosti takvo što uopće postoji. Zatim sam ubrzavao i skakao na scene koje su mi se po sjećanju činile najznačajnijima i film mi je postajao sve naporniji, nisu mi se dale gledati duge scene, isprepletene čitanom poezijom. Zaključio sam da je film lijepo snimljen i da sam nekada vjerojatno bio u krivu. Ovo su prekrasne scene, ali mi ne znače ništa. To se posebice ticalo ubačenih dokumentarnih snimki, koje primjerice prikazuju sovjetsku vojsku u drugom svjetskom ratu. Činilo mi se da je ovo zatvoren film, izgubljen u kontekstu nekog drugog društva i vremena. Pomislio sam da sam možda ja nespreman i da neću moći ništa napisati o filmu koji mi se u sjećanju činio značajnim. Ugasio sam film prije kraja.

Ipak, prije spavanja prisjetio sam se svojeg prvog gledanja i kao da sam na trenutak ponovno osjetio istu stvar. Scene u ogledalu su spore, čini se da nema povezanosti, no sve ima svoj emocionalni smisao i zbog svega osjećam nešto te, ne znajući zašto, nešto se pokreće negdje u pozadini, nešto što je uvijek bilo tu i sada, kada sam svjestan toga, ne znam što dalje. To je bila moja prva reakcija na Ogledalo, prije nekih desetak godina, reakcija koja mi se prilikom novog gledanja činila udaljena, nepotrebna i prenapuhana. Sada, u sjećanju, činilo mi se da upisujem nešto čega nema, da sam bio pod utjecajem onoga što sam pročitao o Ogledalu i čuo u brojnim intervjuima s Tarkovskim, koje sam nekada slušao kao predavanja. Nešto me mučilo, kao da uz sve svoje sjećanje na prvo gledanje i paslike ondašnjih emocija ipak nešto zaboravljam. Uzeo sam mobitel u ruke i krenuo guglati recenzije, pogledao sam komentare na Youtubeu i Redditu. Htio sam naći tuđi doživljaj i objašnjenja, htio sam vidjeti ima li ovdje nečega, jer me nešto mučilo, a nisam znao što. Ono što sam pronašao je uglavnom isto, opisi filma i jedna tvrdnja koju ponavljaju gotovo svi kojima se film svidio: “Ovaj film treba doživjeti, može se jedino osjetiti.” Odmah sam se sjetio da sam negdje pročitao ili čuo u intervjuu da je Tarkovsky uvijek napominjao kako njegove filmove najbolje razumiju djeca. Je li to zato što se emotivno uranjaju u materiju bez predrasuda? Također sam se sjetio da Tarkovsky u jednom intervjuu za francuske medije govori da je on apsolutno fokusiran na svoju viziju, na nužnost prikazivanja onoga za što ima poriv prikazati, pri čemu ne mari za reakcije publike. Film je kao umjetnost, napomenuo je Tarkovsky, iscjeljujući medij i mora se oduprijeti trendovima filmske industrije. U skladu s prethodnim razočaranjem, sve mi se to činilo daleko i strano… Što uopće dobiti iz umjetnosti osim uživanja i zabave? Gledanjem filmova ja se uopće nisam promijenio, niti iscijelio. Spustio sam mobitel i pomirio se s odgađanjem pisanja i potencijalnim odustajanjem. Osjećao sam da je ovo sve skupa jedna sladunjava farsa u kojoj ću glumiti da nešto lijepo pišem o ljubavi i emocijama i filmovima.

Sljedećih nekoliko dana razmišljao sam o roku za slanje ovog teksta i mučio sam se s odabirom novog filma. Cijelo vrijeme kopkale su me ove naizgled trivijalne tvrdnje o emocijama i filmu, o emocijama i doživljaju umjetnosti uopće. Zbog nečega morao sam sebi odgovoriti na pitanje o tome što mi se činilo da sam nekada osjetio gledajući filmove Tarkovskog. Opet, mučilo me što uopće napisati o Tarkovskom, za kojeg se često tvrdi da je autor bez premca, apsolutni klasik filmske umjetnosti. Velike riječi koje plaše naše male porive, zavijajući umjetnost neprobojnim velom. Možda jednostavno ne znam kako gledati, možda nisam dosta načitan ili mi samo nedostaje doticaja s kulturom. Možda se svatko samo uvjerava da shvaća, možda tamo nema ničega, možda ovo, možda ono i tako u nedogled. Svi moji dojmovi, sve knjige koje sam čitao i svi filmovi koje sam gledao, sav značaj koji sam im upisivao kao da je ispario. Pitao sam se što je uopće moguće i napisati osim opisa strukture filma i prepričavanja radnje i kako dati neku “poantu” bez upadanja u nabacivanje općih floskula o univerzalnim vrijednostima ili izmišljanja političko-društvenih komentara. Ipak, sjetio sam se jednostavnosti emocija, njihova zbivanja na način da smo u njih uronjeni. Prisjetio sam se osjećaja tijekom prvog gledanja filma. Shvatio sam da sam krenuo gledati film s krivim naumom, ne na način na koji on sam traži da bude gledan, već s predumišljajem pisanja o filmu. Sjetio sam se jedne scene s početka filma, kada Majka sjedi na ogradi i gleda u polje u pozadini. Sjetio sam se živih boja i zvuka, savršene kompozicije i bio sam tamo, u istom onom svijetu prvog gledanja. Ponovno sam krenuo gledati film i pogledao ga u cijelosti. Na kraju mi je ostalo slično pitanje. Što uopće napisati o ovom filmu, za koji mi se sada činilo da ima savršen smisao i zbog kojeg sam upet osjetio nešto tamo, daleko u pozadini? Koliko god ovo sve zvučalo sladunjavo ili pretenciozno, čini mi se da je jedini način da opišem svoj doživljaj filma. To je ustvari jedino što mogu, dati jednostavne rekonstrukcije teme filma, iz koje mi čini da proizlazi njegova vrijednost. Ne mogu opisati taj čudan osjećaj gledanja filma, ali mogu pokušati prepričati svoj doživljaj Ogledala.

Na samom početku filma, u jako kratkoj sceni, vidimo dječaka kako pali televizor. Ne vidimo u potpunosti njegovo lice, on se udaljava od televizora gledajući ekran, vidimo njegov potiljak i čujemo pitanje: “Koje je tvoje ime i prezime?” Zatim slijedi rez na drugu scenu, u kojoj u crno-bijelom vidimo srednjoškolca koji izgleda starije, ali slično dječaku iz prve scene. Scena je crno-bijela i izgleda kao da je dio dokumentarca. Žena u kuti postavila je prethodno pitanje i srednjoškolac odgovara mucajući. Ispada da je on ovdje zbog liječenja mucanja. Žena ga prima za ruke i govori da usmjeri sav svoj napor u njih i da ih sada ne može micati. Zatim kaže da će, kada mu pusti ruke, moći ponovno micati ruke i govoriti jasno. Na kraju scene dečko gleda u kameru i jasno ponavlja “Ja mogu govoriti”. Potom vidimo naslov filma, Ogledalo. 

Gledajući film dalje, ova scena može se činiti kao neznatni dodatak, no ona je bitan dio filma iz nekoliko razloga. Prvo, dječak u toj sceni, Yuri, je stariji, ali je sličan Ignatu, koji je sin protagonista, umirućeg pjesnika Alekseja. U Aleksejevim sjećanjima, on također sebe vidi kao Ignata. Isti glumac tako glumi Ignata u sadašnjosti i Alekseja u prošlosti, što se na prvo gledanje čini zbunjujuće. U kontekstu značenja filma, prva scena izgleda dokumentaristički i na njenom kraju čujemo pucanje mikrofona, a potom slijedi rez na naslov filma. Dječak koji pali televizor na početku je Ignat, no mi ne vidimo “dokumentarac” iz njegove perspektive, možemo samo pretpostaviti da on gleda prvu scenu filma isto kao i mi. Kasnije u filmu saznajemo da protagonist Aleksej ne želi da njegov sin bude isti kao i on. Alekseju je žao, on osjeća da je iznevjerio ljubav svojih najdražih, govori da ima nepopravljiv odnos sa svojom majkom, saznajemo da se rastao sa ženom i boji se da će Ignat završiti kao i on. Ta ga je bol prikovala za krevet i u sjećanjima on vidi sebe kao Ignata, a Majka ima isto lice kao i žena Natalyja, s kojom također ima nepopravljiv odnos. Tu se već može nazrijeti osnovna tema filma, ljubav i nemoć da je održavamo. Zato je Aleksej u krevetu i žali za svojom prošlošću, želi osjećati ljubav koju je prvi puta osjetio kao dijete i boji se da će njegov sin završiti isto kao i on. Početak filma upravo je u tom kontekstu ključan. Ignat gleda “dokumentarac”, ali gledamo ga i mi. U toj sceni, dečko sličan Ignatu, paraliziran mucanjem jasno progovara i imamo rez na naslov filma Ogledalo. Iz konteksta filma možemo zaključiti da je to medij Ignatovog izlječenja, ali i izlječenja gledatelja, što je u skladu s namjenom koju Tarkovsky inače daje svojim filmovima.

U glavnom dijelu filma atmosfera i tema odmah su postavljene. Vidimo Majku s leđa kako sjedi na ogradi, puši i gleda u daljinu, prekrasno polje i šumu u pozadini. Čujemo Aleksejev glas i vidimo što Majka vidi, veliki grm, zemljani put i polje u pozadini. Aleksej napominje da s obzirom na putanju ljudi može unaprijed znati je li došao otac ili nije, jer otac uvijek kod grma skrene na put prema kući. I tako vidimo čovjeka koji skreće prema kući, no ubrzo saznajemo da to nije Aleksejev otac, već doktor koji se navodno izgubio na putu do grada. Neću prepričavati cijeli sadržaj razgovora, bitno je da u pozadini vidimo mladog Alekseja kako gleda. Kada doktor odlazi, okreće se na pola puta do grma, vjetar puše kroz polje. Zatim vidimo Majku i ponavlja nam se ista scena. Tu je zapravo prvi puta prikazano miješanje perspektive sjećanja Alekseja i Majke, koji tijekom filma kao da postaju jedno. Čini se da oboje vidi doktora koji gleda prema njima i vjetar koji puše kroz polje. Tijekom filma tako se Aleksejeva sjećanja kao da stapaju sa sjećanjima Majke. 

Kuća u kojoj je Aleksej proveo djetinjstvo sa svojom majkom okružena je šumom. U jednoj od scena s početka filma vidimo mračnu šumu, snimljeno u crno bijelom. Zatim vidimo malog Alekseja kako spava i čujemo glasanje ptice, Aleksej se budi i hoda prema vratima. U sljedećoj sceni nakratko vidimo čovjeka, za kojeg kasnije saznajemo da je njegov otac i potom vidimo Majku. Ne vidi joj se lice, sagnuta je i u velikom lavoru namače svoju kosu. Potom je rez na praznu sobu, glazba postaje napeta i gotovo stravična, komadi stropa padaju, kuća se raspada. Voda teče na sve strane i Majka hoda kroz raspadajuću kuću i veže svoju kosu. Zatim ju vidimo u ogrtaču kako se približava ogledalu i vidi sebe kao staricu. Nakon toga slijedi razgovor Alekseja i Majke u sadašnjosti, vidimo interijer neke kuće i slušamo njihov telefonski razgovor, u kojem joj Aleksej objašnjava da je sanjao svoje djetinjstvo. Na kraju razgovora pita Majku zašto su stalno u svađi i ispričava se ako je učinio što krivo, a ona poklapa slušalicu. Zatim slijede scene sijećanja majčina posla u tiskari novina, koja se čine kao njena sijećanja, a ne Aleksejeva. U nizu scena vidimo je uznemirenu zbog tiskarske greške koju je zaboravila ispraviti, a novine su već otišle u tisak. Na kraju ispada da greške nema, a kolegice ju optužuju da je sve to izmislila i da nije tako samostalna i sposobna žena kako si to zamišlja. No, u kasnijem razgovoru između Alekseja i njegove žene Natalyje, koja izgleda isto kao i Majka, saznajemo da se Aleksej ne može sjetiti lica svoje majke, pa je uvijek vidi kao Natalyju. U navedenom sjećanju iz tiskare, Majka izgleda isto kao i Natalyja, ali u tom sjećanju nigdje nema Alekseja. Čini se tako da Aleksej tako prisjeća istog života kao i njegova Majka. To je po meni osnovno ekspresivno sredstvo filma i razlog zašto isti glumci glume različite likove. Mladi Aleksej iz sjećanja izgleda isto kao i Ignat njegov sin. Yuri Zhari, iz scene terapije s početka filma, također je sličan mladom Alekseju/Ignatu. Natalyja i Majka/Maroussia također glumi ista glumica. Neću dalje prepričavati sadržaj filma, već ću pokušati odgovoriti zašto je ovaj paralelizam značajan. 

Iz dijaloga saznajemo da je Alekseja strah da Ignat ne završi kao i on, saznajemo da žali zbog svojeg lošeg odnosa s Majkom, a s Natalyjom se rastao. Istost glumaca ne pretpostavlja nužno freudijanske aluzije, već je prikaz zarobljenosti ljubavlju i njene neodrživosti u stvarnim odnosima. U jednom od sjećanja s kraja filma, Aleksej i Majka dolaze u kuću neke žene. Ispada da je Majka došla prodati nakit. Aleksej, čekajući, ima viziju crvenokose djevojke, prve djevojke u koju je ikad bio zaljubljen. Ubrzo dolaze Majka i žena kojoj želi prodati nakit. Ona uvjerava Majku da ostanu na večeri i moli ju da ubije kokoš, jer ona ne može zbog trudnoće. Majka oklijeva, vidimo ju kako lagano zamahne sjekirom, vidimo kako leti perje i čujemo glasanje kokoši koja se ne vidi na ekranu. Nismo sigurni je li kokoš mrtva ili nije i vidimo lice Majke koja gleda u kameru. Potom slijedi jedna od najljepših scena iz filma. Otac stoji pored kreveta, a Majka lebdi iznad kreveta. Zatim iz sobe polijeće ptica i leti van iz kuće, kroz šumu, isto kao u sceni Aleksejeva sna s početka filma. Tu pticu, zajedno s ovom scenom, mogli bismo shvatiti kao metaforu ljubavi i upravo je zbog te ljubavi Majka oklijevala s ubojstvom kokoši, ptice koja će ih nahraniti. Realitet svakodnevice u sukobu s dodirom ljubavi. 

Ta se tema nastavlja do u sam kraj filma, u sceni gdje je Aleksej na samrti i nalazi se iza bijelog paravana, a doktor objašnjava dvjema starijim ženama, koje sijede na stolicama ispred paravana, zašto je Aleksej na samrti. Doktor govori da ljudi često umiru ubrzo nakon smrti bliskih osoba i da je to neobjašnjivo. Jedna od žena govori da ona to ne razumije, jer Alekseju nitko nije umro. Ta je žena prisutna tijekom filma, uvijek kada su ubačeni elementi stvarnosti. Tako se u jednoj sceni misteriozno pojavljuje u kući i govori Ignatu da uzme knjige s police i pročita jedan njen dio. Radi se o jednom Puškinovom pismu, u kojem on objašnjava sudbinu carske Rusije. Isto tako prisutna je u scenama kada se u kući nalaze španjolski migranti, izbjeglice iz rata. Potom slijede razne arhivske snimke vojske i sl. Ona kao da predstavlja stvarnost i ne shvaća zašto je Aleksej na samrti. Na njeno pitanje kako je moguće da Aleksej iznenadno umire doktor odgovara da postoje stvari kao što je savjest i da sve ovisi o Alekseju tj. hoće li preživjeti. Starica s desne strane objašnjava da se on osjeća krivim. Aleksej sam napominje da je on samo htio biti sretan i da će sve biti u redu. Ne vidimo mu lice, već vidimo vrapca koji leži ozlijeđen pored njega. On pušta vrapca da leti i zatim slijedi završna sekvenca filma, u kojoj se sreće stara Majka iz sadašnjosti s malim Aleksejem. Vidimo ruševine, ostatke namještaja iz kuće i Majka vodi djecu, Alekseja i sestru kroz polje, a mlada Majka gleda u pozadini. To je sama srž značenja Ogledala, ljubav, koju simbolizira ptica, koja leti kroz generacije. Iako se ne može realizirati u stvarnom svijetu, njen dodir Alekseja čini zarobljenim u stalnom krugu. On se ne može pomiriti sa stvarnošću, koja ga odvodi od ljubavi koju je osjećao kao dijete. Njegov otac i majka voljeli su se, rastavio ih je rat, odnos im se nije popravio. Isto je tako s Aleksejem i njegovom ženom i njegovom sinom. Zato se Aleksej osjeća nedostojnim i misli da je iznevjerio svoje najbliže te želi osloboditi svojeg sina. Tu ponovno igra značaj uvodna scena s liječenjem Yurija, koju gleda Ignat i mi kao gledatelji. 

Glavna tema Ogledala u tom je smislu ljubav i njezin neopisiv teret, vezanost iz koje ne možemo pobjeći i njen sukob sa stvarnošću u kojoj ne možemo održati odnos sa svojim najbližima. Ne mogu tvrditi da me je Ogledalo promijenilo, ali ponovno ne mogu prestati misliti na osjećaj koji budi u meni. Možda je cijeli ovaj tekst i pričanje o ljubavi sladunjavo i klišej, no nemam što drugo reći. Sve ove neorganizirane opaske o elementima priče nebitne su za samo gledanje. Vjerujem da je moguće osjetiti duboku bol koju osjeća u filmu i Aleksej, koja pobuđuje ove teme. To je znak majstorstva Andreja Tarkovskog, koji bez kompromisa, pazeći gotovo na svaki detalj filmskog umijeća, uspijeva stvoriti atmosferu i poziva vas na doživljaj čistih emocija. Taj se doživljaj jednostavno ne može opisati, već vas samo mogu pozvati na gledanje Ogledala.