Prije koji tjedan nisam mogao izbiti iz glave pjesmu “Pioniri maleni”. I dok se pjesma vrtjela po već tko zna koji put, odjednom sam zastao na stihu “Smrt fašizmu, a sloboda narodu”. Zapitao sam se, zašto “a”? Zašto ne “i” ili nešto drugo?
Siguran sam da niste imali isti problem. Nije da svaljujem krivicu, ali mislim da se meni to dogodilo zato što se bavim logikom. A to uključuje prevođenje rečenica običnog jezika na onaj formalni. Evo kako bi glasio prijevod navedene rečenice u jezik logike:
Smrt fašizmu ∧ Sloboda narodu.
To je zapravo polovičan prijevod. Oni čitljivi dijelovi formule također bi postali simboli, odnosno slova našeg ili grčkog alfabeta. No to nije važno za priču. Važan je znak ∧. To je jedan od pet standardnih veznika (odnosno “poveznika”) u logici, a čita se upravo kao – “i”. A to je ujedno i jedini i najbolji prijevod veznika “a” na logički jezik. Ostali logički poveznici ovdje nisu od pomoći. Logika nudi još: ⋁ (“ili”), → (“ako…onda”), ↔ (“ako i samo ako”) i ¬ (“ne”), s time da se potonji naziva jednomjesnim poveznikom jer ne povezuje dvije rečenice, već se samo stavlja ispred pojedinačne rečenice.
Gramatika pak kaže nešto drugo. Ondje se “a” ne može izjednačiti s “i”, zato što ti veznici spadaju u različite kategorije. Veznik “i” je, kaže gramatika.hr (tj. online izdanje Hrvatske školske gramatike), sastavni veznik, dok je “a” suprotni. Sastavni veznici su: i, pa, te, ni, niti. Suprotni su: a, ali, nego, no, već. Ako već želimo izjednačavati veznike, mogla bi gramatika reći logici, to možemo činiti samo s veznicima unutar istih kategorija. Ako “a” već mora biti nešto drugo, može biti, primjerice, “ali”. Baš kao što veznik “te” možemo zamijeniti s “i”. Naravno, nitko ne kaže da išta uopće i treba izjednačavati. Različiti su veznici ovdje, netko će reći, baš zato što su različiti, neprevedivi.
Bilo kako bilo, mislim da možemo reći da postoje dva različita tumačenja veznika “a”. Za logiku je to sastavni veznik, dapače, to je za nju jedan i jedini sastavni veznik – baš kao i svi gore navedeni sastavni i suprotni veznici, bez obzira na njihove gramatičke kategorije. Za gramatiku.hr to je suprotni veznik, a takvi se veznici javljaju kada se izriče “odvojenost, različitost ili nepodudarnost sadržaja”. Isto tako, gramatika.hr kaže da se sastavni veznici koriste kad želimo naznačiti da se “sadržaji dopunjuju”.
Moje je pitanje – koja je razlika? Što nam o slobodi naroda i smrti fašizma govori sastavno, a što suprotno tumačenje veznika “a” u stihu iz “Pionira malenih”?
Krenuo bih s tumačenjem koje nudi logika. Logika kaže da taj stih treba čitati kao “Smrt fašizmu i sloboda narodu”. U tzv. “iskaznoj logici” to možemo pisati kao p ∧ q. Ta rečenica kaže: istinito je p i q. Znak ∧ nazivamo “konjunkcija”. Kada bismo, s druge strane, upotrijebili znak “disjunkcije” i napisali p ∨ q, tada bismo dobili rečenicu koja kaže: istinito je p ili q. Konjunkcija kaže, dakle, da su obje navedene stvari slučaj. U našem konkretnom slučaju, ona kaže: istina je da “Smrt fašizmu” i istina je da “Sloboda narodu”.
To zapravo i nije posve točno. Naime, to nije ono što sam stih kaže. Tamo se ne tvrdi da je išta slučaj, već se čini nešto drugo. Ne tvrdi se da je fašizam mrtav, a sloboda narodu živa. Naprotiv, nešto se preporučuje, zaziva, želi, naziva poželjnim, čak i zapovjeđuje. I to dvaput u stihu: prvo à propos fašizma, a onda à propos slobode naroda. Nije to samo “obična” rečenica, koja izriče aktualna stanja stvari poput “Metla je iza vrata”. No za potrebe logičke razrade od toga možemo (moramo? smijemo?) apstrahirati, jer logika, barem ona standardna, opisuje samo ono činjenično. Sve to, međutim, ne znači da nam jezik logike ne može ponuditi zanimljivu i korisnu interpretaciju.
Pretpostavimo stoga da stih opisuje dvije činjenice ili dvije istine – smrt fašizma i slobodu naroda. To sada možemo i pojednostavniti. To da je “Smrt fašizmu” možemo shvatiti kao to da nije fašizam. To da je “Sloboda narodu”, nadalje, možemo shvatiti kao to da jest sloboda narodu ili, još jednostavnije, kao to da jest sloboda – neka bude implicitno to da se misli na slobodu naroda. Ponovno, i sada jednostavnije, logičko tumačenje stiha veli da on kaže da fašizam nije, a sloboda jest.
Time smo pripravili teren za logičku analizu. Naime, sada možemo napraviti tzv. “istinitosnu” (ili “istinosnu”) tablicu za ta dva termina. Takve se tablice u logici koriste upravo kako bi se definiralo značenje (po)veznika, a svaki od njih ima svoju tablicu. Ovdje nam zapravo treba tek dio onoga što se inače nalazi u istinitosnim tablicama. Razmotrite sljedeću tablicu:
| Fašizam | Sloboda | |
| 1. | DA | DA |
| 2. | DA | NE |
| 3. | NE | DA |
| 4. | NE | NE |
U njoj su izlistane sve, da tako kažem, metafizičke kombinacije. Ili su obje stvari slučaj, ili je samo prva, ili je samo druga, ili nije nijedna. To je sve što može biti.
No može li, zaista? Pogledajte prvi redak, koji opisuje situaciju u kojoj ujedno postoje i fašizam i sloboda. Mislim da se možemo složiti da to nije ono što poručuju “Pioniri maleni” i da bilo koja interpretacija pjesme mora isključiti mogućnost da “Pioniri maleni” to poručuju. Niti bi to trebalo biti logički, metafizički ni fizički moguće – barem ako shvatimo ta dva termina u regularnom značenju. Zato križamo prvi redak.
Ostaju tri mogućnosti, i sve se čine zaista mogućima. Među njima je i ono što poručuje naš stih – ta se opcija nalazi u trećem retku, gdje fašizam nije, a sloboda jest. Što je s preostala dva retka? Situacija opisana drugim retkom opisuje fašističku vladavinu. Križamo i to, ovaj put iz moralnih razloga. Ostaje još četvrti redak. I to otpada. Jest da je moguće, ali i to je nepoželjno jer – složit ćemo se – ništa bez slobode naroda.
Što smo, dakle, dokazali? Smatram da logičko tumačenje jasno i nedvosmisleno pokazuje što točno u predmetnom stihu traže “Pioniri maleni” i nasuprot čemu to traže. A do toga nas je doveo prijevod stiha na logički jezik i korištenje logičkih metoda. U još “logičkijem” smislu, možemo reći da smo dokazali da “Pioniri maleni” u stihu tvrde ovo:
¬f ∧ s.
Znak ¬ znači “ne”. Stih tvrdi dvije stvari, što je izraženo gornjom logičkom konjunkcijom: ne prvo, ali da drugo. I to je točno ono što piše u trećem retku tablice.
Nakraju, i najjednostavnije, sve možemo izraziti i ovako:
“Ne fašizmu i da slobodi naroda.”
Da se vratim na gramatičke termine. Kazali smo da logičko tumačenje stiha veznik “a” shvaća kao sastavni veznik i da gramatika.hr kaže da se sadržaji dviju rečenica spojenih sastavnim veznicima međusobno “dopunjuju”. A to, možemo reći, vrijedi u logičkom tumačenju stiha: “Pioniri maleni” kažu ne fašizmu te to dopunjuju afirmiranjem slobode.
Prijeđimo sada na drugo tumačenja veznika “a”. Gramatika taj veznik svrstava suprotno logici. Ondje on ne spada kategoriju onih veznika koji “dopunjuju”, već u kategoriju onih kojima se izriče “odvojenost, različitost ili nepodudarnost sadržaja”.
Ta tri spomenuta svojstva strahovito su, naravno, filozofski bremenita. Koja je točno razlika između odvojenosti, različitosti i nepodudarnosti? I koji od pet suprotnih veznika izražava što? Primjerice, postoji li neki suprotni veznik kojim se najjače izražava odvojenost, a tek u manjoj mjeri nepodudarnost?
Suprotni veznici povezuju, da pokušam skratiti, dvije stvari koje su u nekoj tenziji. Ali gdje je, odnosno, između čega je, ta tenzija u rečenici “Smrt fašizmu, a sloboda narodu”? Naravno, tenzija postoji između fašizma i slobode, kako je i logički dokazano analizom gornje tablice, odnosno njenog prvog retka. No stih kaže nešto različito. Veznik “a” nalazi se između smrti fašizma i slobode naroda. Kako to razumjeti? Želi li se reći da između smrti fašizma i slobode naroda postoji odvojenost, različitost ili nepodudarnost sadržaja? To ne može biti. Upravo suprotno, to postoji između života fašizma i slobode naroda. A stvar nije, čini se, samo ni u vezniku “a”. Slijedeći gramatičko tumačenje, možemo iskoristiti i neki drugi suprotni veznik, pa reći, recimo:
“Smrt fašizmu, ali sloboda narodu.”
I ta rečenica ima smisla, dapače. Ali ni njome se ne izražava tenzija između smrti fašizma i slobode naroda.
Pokazuje se, ipak, da suprotni veznici funkcioniraju na drukčiji način te je problem samo prividan. Evo, naime, koje primjere rečenica sa suprotnim veznicima možemo pronaći na gramatika.hr:
Veselili smo se izletu, a pala je kiša.
Napokon smo krenuli, ali uskoro smo čuli grmljavinu.
Nije bio miran, nego je stvarao nered.
Htjeli smo spremiti sobu, no tata ju je već bio spremio.
Možda je treća rečenica, kao najkraća, od najveće pomoći. Iz nje se vidi da se rečenice ne mogu tumačiti tako da izražavaju tenziju između onoga što je doslovno rečeno, tj. rečeno od riječi do riječi. Treća rečenica kaže da postoji nepodudarnost između toga da je netko miran i toga da netko radi nered. I to je sve (što se toga tiče). Rečenica ne kaže da postoji nepodudarnost između toga da netko nije bio miran i toga da je on stvarao nered. Nepodudarnost se ne odnosi na čitave surečenice, nego na njihove ključne pojmove – i to je način na koji se koriste suprotni veznici. Dakle, rečenica “Smrt fašizmu, a sloboda narodu” zaista izražava tenziju između fašizma i slobode – i to je jedina tenzija koju izražava.
Ali tada se čini da zapravo i nema suštinske razlike između logičkog i gramatičkog tumačenja – barem ne u navedenoj rečenici. Ispada da stih “Smrt fašizmu, a sloboda narodu” logika i gramatika tumače na isti način – obje vele da rečenica kaže da su poželjne dvije stvari: smrt fašizma i sloboda naroda. I, dodatno, obje vele da te dvije stvari ne mogu živjeti zajedno. To da su fašizam i sloboda nespojivi logika, međutim, ne pokazuje na prvi pogled, već to iščitavamo iz semantike pojmova “fašizam” i “sloboda”, a pomoću istinitosne tablice. S druge strane, gramatika – jer to može zbog svog bogatijeg vokabulara – tu nespojivost izražava neposredno, pomoću suprotnog veznika.
Dodatni zaključak bio bi da suprotni veznici ne moraju biti u tenziji sa sastavnim veznicima. Jest da su to različite kategorije veznika, a ti veznici se javljaju u različitim vrstama rečenica (rečenice se isto tako nazivaju sastavnima i suprotnima). Ali moguće je da i kod sastavnih veznika imamo “odvojenost, različitost ili nepodudarnost”.
To je, uostalom, u jezikoslovlju poznat fenomen. Jedna stvar je, naime, “ontologija”, a druga značenje i upotreba. To da su ti i ti veznici u kategoriji sastavnih/suprotnih veznika – to stvar je ontologije. No mi ih možemo rabiti/tumačiti i drukčije. Hvala Kristini Šekrst što me na to uputila. Evo što, npr., kažu Lana Hudeček i Milica Mihaljević u svom članku iz 2022. godine – i to upravo o vezniku “a”: “A je suprotni veznik koji može imati sastavno značenje, ali nije time sastavni veznik”. Dakle, ne samo da se sastavni (po)veznik ∧ može koristiti u suprotnom značenju – nego se i suprotni veznik “a” može koristiti u sastavnom značenju. (Naravno, ne nužno i u stihu “Smrt fašizmu, a sloboda narodu”.)
Nakraju, uzevši sve u obzir, želio bih ipak zaključiti da je ovaj put bolje – bez logike. Naime, logičko tumačenje stiha iz “Pionira malenih” od nas traži da kopamo dalje da bismo pronašli nekompatibilnost fašizma i slobode. U prijevodu veznika “a” u logički poveznik ∧ gubi se ono nešto posebno što “a” ima nasuprot “i”. A tada se to što se izgubilo u prijevodu treba tražiti u dubljim slojevima logičkog jezika, konkretno, u istinitosnoj tablici. Ondje se to nakraju i pronalazi – no zašto uopće riskirati?
Iznosim zato jednu skromnu preporuku po pitanju tumačenja rečenice “Smrt fašizmu, a sloboda narodu”. To ne treba čitati kao Smrt fašizmu ∧ Sloboda narodu, već – upravo obratno – formulu Smrt fašizmu ∧ Sloboda narodu treba čitati kao “Smrt fašizmu, a sloboda narodu”. Bolje “a”, nego “i” ili ∧. Da ne bi bilo “ali”.
